Ibrahim je bio čovjek o kojem je čaršija ispredala legende. Krenuo je sa samog dna, kao obični hamal koji je na svojim leđima istovarao tuđe kamione po najvećoj zimi, da bi decenijama kasnije postao najbogatiji trgovac u cijeloj dolini. Njegovo carstvo brojalo je stotine radnika, velika skladišta i nekretnine čija se vrijednost nije mogla ni izračunati. Ipak, uprkos milionima na bankovnim računima, babo Ibrahim nikada nije zaboravio miris sirotinje. Dok su drugi bogataši jeli kavijar i zidali dvorce, on je i dalje živio u staroj porodičnoj kući, jeo iz obične limene zdjele i selamio svakog prosjaka na ulici, duboko svjestan da se na onaj svijet ne nosi ništa osim čistog obraza.
Međutim, njegov najveći životni poraz nisu bili ni poslovni gubici ni teške bolesti, već njegovi rođeni sinovi, Haris i Dino. Odrasli u svili i kadifi, zaštićeni od svake muke, izrasli su u arogantne, bahate rasipnike koji nisu znali cijeniti ni kap tuđeg znoja. Za njih je očeva skromnost bila sramota. Dok je Ibrahim vozio starog, pouzdanog Golfa i družio se sa radnicima, njegovi sinovi su se po gradu razmetali najskupljim njemačkim limuzinama, pijući najskuplja pića u elitnim klubovima i gazeći svakoga ko nije pripadao njihovom lažnom, plastičnom svijetu.
Svaki Ibrahimov pokušaj da ih nauči poštenju završavao je teškim svađama. “Babo, sramotiš nas pred gradom! Imaš milione, a hodaš u cipelama od pedeset maraka, kao zadnji seljak!” urlao bi Haris, crven u licu od bijesa. Ibrahim bi samo šutio, gledajući te arogantne strance u rođenoj kući, shvatajući prekasno da im je dao sve pare ovoga svijeta, a nije im uspio kupiti ni trunku duše. Znao je da oni zapravo samo čekaju dan kada će on sklopiti oči, kako bi konačno raskomadali njegovo carstvo i pretvorili ga u prah.
Kada je teška bolest konačno oborila starog lava u postelju, velika kuća se pretvorila u čekaonicu smrti. Haris i Dino su glumili zabrinutost pred rodbinom i komšijama, ali su se u tajnosti već uveliko sastajali sa advokatima, prebrojavajući nekretnine i planirajući prodaju očevih firmi stranim investitorima. Ibrahimov bolnički krevet postao je samo prepreka do njihovih miliona. Svaki put kada bi mu medicinski aparati zapištali, u njihovim očima se nije vidio strah za očev život, već bolesno, pohlepno iščekivanje kraja.
Posljednje noći, u mračnoj, sterilnoj bolničkoj sobi, Ibrahim je osjetio da mu se duša polako odvaja od tijela. Teško je disao, a lice mu je poprimilo onu sivu, voštanu boju ljudi koji su već napola prešli na drugu stranu. Haris i Dino su stajali pored kreveta, povremeno gledajući u svoje skupe zlatne satove, nervozni zbog mirisa lijekova i smrti koji im se uvlačio u markirana odijela. Ibrahim ih je pogledao, posljednjom snagom podigao drhtavu, koščatu ruku i dao im znak da priđu bliže.
Nije tražio da mu dovedu imama, nije tražio vodu, niti je spominjao svoje silne milione. Umjesto toga, pokazao je drhtavim prstom prema uglu sobe, gdje je stajala jedna obična, jeftina plastična kesa. “Uzmite ono…” prošaputao je starac, jedva hvatajući zrak. Haris je s gađenjem prišao, otvorio kesu i iz nje izvukao star, neopisivo prljav, izblijedio i na laktovima pocijepan plavi radnički kaput. Bio je to onaj isti kaput u kojem je Ibrahim, prije pedeset godina, na minus dvadeset istovarao ugalj da bi njih dvojicu prehranio.
“Slušajte me dobro,” rekao je Ibrahim, dok su mu teške suze polako klizile niz upale obraze. “Neću da me na dženazi pokrivate onim zelenim, svilenim kadifama ni zlatnim vezom. Neću da se razmećete. Ovo je moj jedini, zadnji amanet vama. Kad me stavite na tabut, prekrijte me ovim mojim starim kaputom. U njemu sam počeo, gladan i siromašan, u njemu hoću da izađem pred Gospodara, da mu pokažem da me dunjaluk nije pokvario. Zakunite mi se… zakunite se da ćete ispuniti posljednju želju oca!” Haris i Dino su se zgledali, a onda su, preko volje, nevoljno klimnuli glavama mrmljajući lažna obećanja. Zadovoljan, starac je zatvorio oči, duboko uzdahnuo i njegova plemenita duša je napustila ovaj svijet.
Čim je ravna linija zapištala na monitoru, a doktori prekrili Ibrahimovo lice čaršafom, svaka trunka lažnog poštovanja je isparila iz sobe. Haris je zgrabio onaj pocijepani, smrdljivi kaput i bacio ga na pod sa neopisivim gađenjem. “Jesi li ti čuo šta je on buncao?!” prosiktao je bratu, brišući ruke kao da se isprljao. “Zar da pred cijelom državom, pred ministrima i tajkunima koji nam dolaze na dženazu, pokrijemo oca ovim smećem?! Da nam se cijela čaršija smije i da misle da smo propali?! Nema šanse!”
Izlazeći iz bolnice, u gluvo doba noći, Dino je zgrabio onu plastičnu kesu sa očevim kaputom. Nije ga odnio kući. Dok su išli prema svom skupom džipu, bez ijedne sekunde grižnje savjesti, Dino je zamahnuo i ubacio očev posljednji amanet u veliki, prljavi metalni kontejner prepun bolničkog smeća iza zgrade. Tri dana kasnije, organizovali su najskuplju dženazu u istoriji grada, sa svilenim pokrovima i skupim kamerama, gazeći posljednju želju mrtvog oca zarad svog lažnog ugleda. Nisu ni slutili da će čitanje testamenta pretvoriti njihov život u stravičnu noćnu moru.
Tri dana nakon one raskošne, lažne dženaze na kojoj su Haris i Dino glumili ucviljene sinove pred gradskom elitom, došao je trenutak koji su čekali cijelog života. Obučeni u najskuplja italijanska odijela, mirišući na skupe parfeme, ušetali su u kancelariju starog gradskog notara. Nisu ni pokušavali da sakriju pohlepne osmijehe. Sjeli su u kožne fotelje, prekrstili noge i arogantno zatražili da se papirologija završi što prije, jer ih navodno čekaju “važni strani investitori” kojima planiraju prodati očevu najveću fabriku.
Stari notar, čovjek koji je decenijama bio Ibrahimov najbolji prijatelj i jedini povjerenik, gledao ih je sa neskrivenim gađenjem. Znao je on vrlo dobro kakvi su to ljudi. U tišini je iz sefa izvadio debelu, zapečaćenu kovertu sa crvenim voskom. Kada je prelomio pečat, Haris i Dino su se nagnuli naprijed, gotovo balaveći nad papirom koji je trebalo da ih učini apsolutnim gospodarima čaršije.
“Vaš otac, rahmetli Ibrahim, ostavio je iza sebe imperiju. Bankovne račune, fabrike, nekretnine,” počeo je notar da čita zvaničnim, hladnim tonom, dok su braća trljala ruke. “Međutim, Ibrahim je bio pametan čovjek. Znao je da novac kvari ljude bez duše. Zato je u testamentu postavio jedan jedini, neopozivi uslov za nasljedstvo, bez kojeg nijedan od vas ne može dobiti ni jedne jedine marke.”
Braća su se zbunjeno pogledala. “Kakav uslov?” bahato je presjekao Haris. “Mi smo mu jedini krvni nasljednici, nema tu nikakvih uslova, čitaj to brže!”
Notar je podigao pogled sa papira i zario im oštricu istine pravo u srce. “Uslov glasi ovako: ‘Sve moje bogatstvo, fabrike i računi pripašće mojim sinovima isključivo ako na dan čitanja testamenta pred notara donesu moj stari, pocijepani, plavi radnički kaput. U postavu tog kaputa lično sam zašio originalne, potpisane vlasničke listove svih mojih kompanija, kao i ključ mog tajnog sefa u Švicarskoj gdje se nalazi devedeset posto mog bogatstva u zlatnim polugama. Ukoliko kaput ne bude predat notaru, ili bude uništen, cjelokupna moja imovina, do zadnjeg feninga, automatski se prepisuje gradskom sirotištu i narodnoj kuhinji. Amin.'”
U kancelariji je nastao muk od kog su pucale bubne opne. Harisu je vilica doslovno pala. Dino je preblijedio kao kreč, a ruke su mu se počele nekontrolisano tresti. U glavi im je odzvanjala slika one noći pred bolnicom. Slika onog smrdljivog, metalnog kontejnera u koji su, s gađenjem i prezirom, bacili očev amanet, onaj isti kaput u kojem su ležali njihovi milioni.
“Kaput…” promucao je Dino, hvatajući se za grudi kao da gubi zrak. “Harise… bacili smo ga… u smeće…”
Nisu rekli notaru ni doviđenja. Istog trenutka su iskočili iz onih kožnih fotelja kao da ih je neko polio vrelom vodom. Rušeći stolice i sudarajući se na vratima kancelarije, istrčali su na ulicu. Uskočili su u svoj skupi džip i pod rotacijom, kršeći sva saobraćajna pravila, odjurili prema gradskoj bolnici. Panika im je razarala mozgove. U samo jednoj sekundi, od najbogatijih tajkuna pretvorili su se u prosjake koji zavise od jedne obične, prljave krpe.
Kada su stigli iza bolnice, džip se zaustavio uz škripu guma. Haris i Dino su izletjeli napolje i potrčali prema onim velikim, zelenim kontejnerima. Nije ih zanimalo što nose odijela od pet hiljada eura. Nije ih zanimalo što ih gledaju prolaznici i medicinsko osoblje. Dvojica arogantnih bogataša su se doslovno bacila na glavu u onaj smrdljivi, ljepljivi kontejner prepun bolničkog otpada, trulih ostataka hrane i prljavih zavoja.
Rovili su golim rukama po najvećem smeću, gušeći se u smradu, plačući i vrišteći od očaja, tražeći onaj pocijepani plavi komad tkanine koji su prije nekoliko dana prezreli. Ali kaputa nije bilo. Kontejneri su bili ispražnjeni još prije dva dana. Smeće je odavno spaljeno na gradskoj deponiji, a sa njim i svi njihovi milioni, fabrike i lažni ponos.
Sjedeći u onom blatu i bolničkom otpadu, prljavi i uništeni, Haris i Dino su gorko jecali, udarajući šakama u metalne ivice kontejnera. Babo Ibrahim ih je, čak i iz groba, naučio onoj najstrašnijoj, životnoj lekciji. Njihov ugled i bahatost ostavili su ih na samom dnu, dokazujući cijeloj čaršiji da onaj ko nema poštovanja prema očevim starim, pocijepanim rukavima, na kraju i sam završi upravo tamo – u smeću.
