Zejneba je bila žena koju je život nemilosrdno šibao. Otkako joj je suprug preminuo nakon teške i duge bolesti, ostala je sama u staroj, nedovršenoj kući sa svojim sinom jedincem, Mirsadom. Tuga za mužem urezala joj je duboke bore na lice, a zdravlje joj je iz dana u dan sve više propadalo. Mirsad je bio pošten, vrijedan momak. Radio je od jutra do mraka na pilani, pokušavajući da sastavi kraj sa krajem, ali njegova skromna plata jedva je pokrivala osnovne troškove i majčine lijekove.
Ali, tuga i siromaštvo nisu bili njihov najveći problem. Pravi košmar zvao se Asim. Asim je bio lokalni kamatar, čovjek bez zrna duše, koji je nosio zlatne lance i vozio skupe džipove zarađene na tuđoj nesreći. Kada se Mirsadov otac razbolio, u očaju je od Asima posudio novac za operaciju. Operacija nije uspjela, otac je umro, a dug je ostao. Kamata je rasla iz mjeseca u mjesec, pretvarajući se u omču oko Mirsadovog vrata. Asim je počeo svakodnevno da dolazi pred njihovu kuću, prijeteći da će ih izbaciti na ulicu i uzeti im krov nad glavom.
Gledajući kako mu majka svakog dana plače od straha i stresa, Mirsad je donio najtežu, ali jedinu moguću odluku. Morao je da ide. Pozajmio je novac od rođaka za autobusku kartu u jednom pravcu za Minhen, gdje ga je čekao posao na nekoj teškoj građevini. Odlučio je da žrtvuje svoju mladost, da spava u kontejnerima sa drugim radnicima, samo da bi zaradio, vratio taj prokleti dug i sačuvao majci krov nad glavom. Spakovao je cijeli svoj život u jedan jedini, stari platneni kofer.
Osvanulo je to sivo, maglovito subotnje jutro. Autobuska stanica bila je obavijena hladnom izmaglicom. Zejneba je ispratila sina. Stajala je na peronu, umotana u stari vuneni šal, drhteći od hladnoće i tuge. Ruke su joj se tresle dok je grčevito držala Mirsadovu ruku. Nije željela da on ide u tuđi svijet, da bude građevinski rob, ali je znala da drugog izlaza nemaju. Suze su joj neprestano tekle niz lice dok ga je gledala u tankoj jakni.
Uz škripu zračnih kočnica, na peron se uparkirao veliki bijeli autobus sa natpisom “Minhen”. Vrata su se uz šištanje otvorila. Iz autobusa je izašao stari vozač. Imao je potpuno sijedu kosu, umorno, ali blago lice i uniformu koja je vidjela stotine hiljada kilometara asfalta. Ćutke je otvorio bunker za prtljag, dok su se putnici sa suzama u očima opraštali od svojih porodica.
Mirsad je čvrsto zagrlio majku. Osjetio je njene kosti pod onim starim kaputom. “Pazi se, majko. Čuvaj mi se. Poslaću ti prvu platu čim je zaradim, neću dozvoliti da nam onaj lešinar uzme kuću. Obećavam ti,” šapnuo je Mirsad, gutajući ogromnu knedlu u grlu. Zejneba ga je poljubila u čelo, nesposobna da izgovori ijednu riječ od jecaja. Mirsad se okrenuo, uzeo svoj kofer i krenuo prema starom vozaču da preda kartu.
Ali, tačno u trenutku kada je Mirsad stavio nogu na stepenicu autobusa, tišinu stanice prekinuo je stravičan zvuk turiranja motora. Ogroman, crni džip zatamnjenih stakala uletio je na peron, potpuno ignorišući saobraćajne znakove, i naglo se zaustavio na samo metar od autobusa. Putnici su se u panici razmakli. Mirsad se okrenuo i krv mu se istog trena zaledila u žilama.
Iz džipa je izašao Asim, sa debelim tompusom u ustima i podrugljivim osmijehom na licu. Bez oklijevanja je prišao Mirsadu, grubo ga odgurnuo od vrata autobusa i zgrabio njegov platneni kofer. “Gdje si ti krenuo, mišu?!” zaurlao je Asim, bacajući Mirsadov kofer u prljavu lokvu na asfaltu pred desetinama zgranutih ljudi. “Mislio si da pobjegneš u Njemačku i ostaviš mi ovu staru babu da je ja izbacujem?! Niko ne ide nigdje dok se moje pare ne vrate! Sutra dolazim sa papirima, kuća je moja!”
Mirsadu je pao mrak na oči. Gledajući svog kofera u blatu i svoju majku koja se od straha naslonila na zid stanice, srce mu je počelo divljački udarati. Stisnuo je šake tolikom silinom da su mu zglobovi pobijeljeli. Bio je spreman da napadne Asima, da ga udari, pa makar te iste sekunde završio u zatvoru i zauvijek uništio šansu da spasi majku. Napravio je korak naprijed, spreman na najgore. Ali u toj napetoj sekundi punoj bijesa, stari vozač autobusa je iznenada ugasio motor. Nastala je potpuna tišina. Vozač je polako sišao niz stepenice, uzeo svoju staru kožnu torbu sa sjedišta i krenuo pravo prema bahatom kamataru.
Zvuk teškog dizel motora koji se ugasio na peronu odjeknuo je autobuskom stanicom glasnije od grmljavine. Putnici koji su se do maloprije užurbano pozdravljali, sada su stajali ukopani u mjestu, gledajući prema starom, sijedom vozaču. Asim se podrugljivo nasmiješio, misleći da je vozač izašao kako bi opomenuo Mirsada da ne pravi probleme i požurio s ulaskom. Ali vozačev pogled nije bio usmjeren ka uplašenom mladiću.
Stari vozač, sa svojom izblijedjelom plavom uniformom i kožnom torbom preko ramena, stao je tačno između Mirsada i bahatog kamatara. Njegove oči, umorne od miliona kilometara asfalta, sada su sijevale neopisivim mirom i autoritetom čovjeka koji se u životu nagledao svega. Spustio je torbu na blatnjavi asfalt, tačno pored onog odbačenog Mirsadovog kofera.
“Koliko je taj momak dužan, junače?” upitao je vozač dubokim, promuklim glasom, gledajući Asima pravo u oči, bez i trunke straha pred onim njegovim džipom i zlatnim lancima.
Asim je prasnuo u glasan, prezriv smijeh koji je odjekivao peronom. Puhnuo je dim tompusa vozaču u lice. “Šta tebe briga, deda? Idi vozi taj svoj krš i ne miješaj se u tuđe poslove. Mali je dužan dvadeset hiljada maraka za liječenje onog svog pokojnog oca. Pare koje nikad u životu neće zaraditi na baušteli. Sutra mu uzimam kuću, a ti ga slobodno vozi gdje hoćeš.”
Uplakana Zejneba je na te riječi kriknula, hvatajući se za srce, ali Mirsad ju je čvrsto uhvatio, pokušavajući da se odupre nagonu da zadavi kamatara na licu mjesta.
Vozač nije trepnuo. Polako, bez ikakve žurbe, otvorio je svoju staru, izgrebanu kožnu torbu. Gurnuo je ruku unutra i izvadio debeli, gumicama uvezan svežanj krupnih novčanica. Bilo je to sve što je godinama štedio vozeći teške, noćne linije po Evropi, svaka dnevnica, svaki bakšiš, krvavo zarađen novac. Bez ijedne riječi, stari vozač je zamahnuo i tresnuo taj debeli svežanj novca pravo u Asimove bahate grudi. Pare su pale u onu istu prljavu lokvu gdje je maloprije ležao Mirsadov kofer.
“Evo ti tvojih dvadeset hiljada,” zagrmio je vozač, a glas mu je sada bio oštar kao britva. “Pokupi te pare iz blata u koje si gurnuo poštenog momka, i da te više nikada, dok si živ, nisam vidio blizu ove porodice! Je l’ ti jasno?!”
Asimu je ispao tompus iz usta. Svi ljudi na stanici, od putnika do radnika na šalteru, zanijemili su od šoka. Niko nije mogao da vjeruje da jedan obični vozač autobusa na licu mjesta isplaćuje toliki dug strancu. Kamatar je, drhteći od iznenadnog straha pred tim mirnim autoritetom, pohlepno kleknuo u blato i počeo da skuplja mokre novčanice. Njegov lažni ponos bio je potpuno uništen pred stotinama očiju.
Mirsad je stajao kao skamenjen. “Gospodine… ja… ja nemam kako da vam ovo vratim, ja vas i ne poznajem,” počeo je da muca, suze su mu same krenule niz lice, dok je Zejneba pala na koljena, ljubeći vozaču ruke i plačući od neizmjerne zahvalnosti.
Vozač je blago podigao staricu sa asfalta. Obrisao je suze sa svog izboranog lica i okrenuo se prema Mirsadu. “Ne poznaješ me, sine. Ali ja sam poznavao tvog oca,” izgovorio je vozač, a glas mu je zadrhtao od emocija. “Prije tačno petnaest godina, na onoj zaleđenoj krivini kod prevoja, moj autobus pun putnika je počeo da klizi prema provaliji. Kočnice su otkazale. Svi su vrištali. Tvoj otac, koji je vozio svoj kamion iza mene, namjerno se svojim kamionom zakucao u zadnji kraj mog autobusa. Rizikovao je svoj život i uništio svoj kamion, samo da bi zaustavio naš pad u ambis. Spasio je pedeset života tog dana, uključujući i moj. Kada sam ga pitao kako da mu se odužim, rekao mi je da samo budem dobar čovjek.”
Vozač je prišao Mirsadu i čvrsto, očinski ga zagrlio na peronu, dok je cijela autobuska stanica u tišini brisala suze. “Danas vraćam taj dug, sine. Kuća ti je slobodna. A taj kofer… taj kofer uzmi, odnesi ga kući i raspakuj. Ti danas nigdje ne ideš. Ne ideš u Njemačku da budeš rob na građevini. Od sutra počinješ da radiš kod nas u firmi, na održavanju. Tvoje mjesto je ovdje, uz tvoju majku, gdje ti je otac ostavio obraz čistiji od sunca.”
Dok je Asim ponižen sjedao u svoj džip i bježao sa stanice u sramoti, Mirsad je u suzama uzeo svoj blatnjavi kofer, zagrlio majku Zejnebu i starog vozača. Karma je na toj hladnoj autobuskoj stanici udarila nevjerovatnom snagom, podsjećajući sve prisutne da dobročinstvo nikada ne stari i da se najteži dugovi, oni koji se plaćaju srcem, uvijek vrate u onoj sekundi kada ti se čini da je cijeli svijet okrenuo leđa.
