Senad je bio čovjek čije su ruke ispričale više priča nego što bi stalo u stotine knjiga. Svaki žulj na njegovim dlanovima, svaka duboka bora na njegovom licu, bila je jedna prekovremena dnevnica na baušteli. Cijeli svoj život posvetio je samo jednom jedinom cilju – da njegov sin Dino nikada ne mora da miješa malter i da u rukama drži samo olovku i knjige. Senad je nosio ista, prašnjava i izblijedjela radnička odijela godinama, štedeći svaki fening kako bi Dini platio fakultet u velikom gradu i omogućio mu život dostojan čovjeka.
Međutim, veliki grad i svjetla lažnog sjaja polako su mijenjala Dinu. Upisavši fakultet, upao je u društvo bogatih tatinih sinova koji su vozili skupa auta, nosili markiranu odjeću i gledali na svijet sa visine. Dino je, zaslijepljen tim novim, elitnim svijetom i u strahu od odbacivanja, počeo da krije svoje porijeklo. Kada bi ga prijatelji pitali čime mu se bavi otac, on bi skretao pogled i lagao da je “u inostranstvu na nekim projektima”. Počeo je da se stidi onih istih, prljavih radničkih ruku koje su mu kupile svaku knjigu.
Bilo je to jedno ledeno, tmurno februarsko popodne. Vjetar je rezao do kosti, a mraz je ledio i samu zemlju. Senad je sa svojom brigadom radio na iskopu dubokog kanala za cijevi u samom centru grada. Kanal je bio pun ledene, prljave vode i oštre, zarđale armature. Senad je stajao u blatu do koljena, umoran i promrzao, udarajući krampom u tvrdu zemlju, dok mu je hladan znoj probijao kroz staru, tanku jaknu.
Baš u tom trenutku, trotoarom pored gradilišta prolazio je Dino. Nije bio sam. Oko njega su bila tri njegova nova, bogata prijatelja, predvođena bahatim Harisom, arogantnim momkom koji je na sebi nosio jaknu skuplju od Senadove višemjesečne plate. Smijali su se glasno, pušili skupe cigarete i podruglivo komentarisali radnike u kanalu, nazivajući ih “krticama” i “gubitnicima koji rade za siću”.
Senad je podigao pogled sa dna rova, obrisao znoj sa čela prljavim rukavom i ugledao svog sina. Njegove umorne, staračke oči su istog trena zasjale od ponosa. Blago se nasmiješio i krenuo da podigne ruku kako bi mu mahnuo pred cijelim gradom. Ali Dino ga je vidio. U sekundi je preblijedio od straha da će ga društvo razotkriti. Surovo i hladno, Dino je okrenuo glavu na drugu stranu, praveći se da taj čovjek u blatu za njega ne postoji. Senadova ruka je pala, a osmijeh se zaledio u neopisivom, gorkom bolu.
Dok su prolazili tik uz ivicu rova, bahati Haris je izvadio svoj najnoviji, preskupi telefon kako bi snimio podrugljiv video radnika za društvene mreže. Ali, zbog poledice na asfaltu, noga mu je proklizala. Nije pao, ali mu je telefon iskliznuo iz ruke i upao pravo u najdublji, najprljaviji dio ledenog rova, potonuvši u mutnu, blatnjavu vodu okruženu oštrom armaturom.
Haris je počeo divljački da psuje. “Moj telefon! Hej, vi dole, robovi! Vadi to odmah!” urlao je na radnike, ne pomišljajući da sam siđe i isprlja svoje skupe cipele. “Šta gledate, marvo?! Plaćam vas da mi to izvadite, ulazite u to blato, znate li vi ko sam ja?!” Radnici su ga ignorisali, zgroženi njegovim rječnikom, ali Dino je stajao skamenjen, ne smijući da izusti ni jednu jedinu riječ da zaštiti oca i njegove kolege od ovih uvreda.
Senad je, ne govoreći ništa, pogledao u svog sina koji je i dalje kukavički gledao u pod. Zatim je stari otac, bez ijedne riječi, zagazio u onaj najdublji dio kanala. Ledena, prljava voda došla mu je do grudi. Zaronio je svoje gole, žuljevite ruke u ledeno blato, napipavajući dno. Zarđala armatura mu je duboko rasjekla dlan, krv se pomiješala sa prljavom vodom, ali on nije odustajao. Borio se sa hladnoćom koja reže kosti, dok napokon nije napipao telefon i izvukao ga na površinu.
Izašao je iz kanala, mokar do kože, drhteći od neizdržive zime, dok mu je krv kapala sa ruku. Tiho je pružio telefon Harisu. Bahati momak ga je zgrabio, zgroženo brišući kapljice blata sa ekrana, a onda je zavukao ruku u džep, izvadio jednu zgužvanu, najsitniju novčanicu i bacio je u blato tačno pred Senadove noge. “Evo ti za kafu, prljavi robe, i briši mi se s očiju,” ispljunuo je Haris s potpunim gađenjem. Dino je gledao tu zgužvanu novčanicu u blatu. Gledao je krvave, smrznute ruke svog oca. I u tom trenutku, u grudima posramljenog sina, nešto je nezaustavljivo i silovito puklo.
Taj zgužvani komad papira bačen u blato, kao napojnica najgorem psu, nije pao samo na smrznutu zemlju. Pao je direktno na Dininu savjest, slamajući u stotinu komadića sav onaj lažni, plastični svijet u kojem je mjesecima živio. Gledao je u te žuljevite, promrzle ruke svog oca, ruke iz kojih je sada kapala krv zbog komada nečije plastike. Gledao je u čovjeka koji mu je odvajao od svojih usta da bi on danas nosio čist kaput, a onda je pogledao u bahato lice Harisa koji se podrugljivo smijao.
U tom trenutku, nestao je onaj preplašeni student koji se stidio svog porijekla. U Dini je proključala ona prava, radnička balkanska krv.
Bez ijedne riječi, Dino je s ramena skinuo svoj skupi ruksak s knjigama i bacio ga pravo u ono ledeno blato. Nije ga bilo briga ni za fakultet, ni za status u tom trenutku. Napravio je dva brza, odlučna koraka, zgrabio Harisa za kragnu njegove preskupe zimske jakne i nevjerovatnom silinom ga zakucao za obližnju ogradu gradilišta. Harisu je ispao onaj izvađeni telefon iz ruku i razbio se u paramparčad o asfalt.
“Šta si to rekao?! Kome si to bacio pare, gnjido jedna?!” zaurlao je Dino, a njegov glas je odjekivao cijelom ulicom, zaustavljajući prolaznike. Njegovi dojučerašnji “prijatelji” ustuknuli su u šoku, blijedi kao krpe. “Ovo nije rob! Ovo nije krtica! Ovo je Senad, moj rođeni otac! Čovjek koji je slomio svoja leđa na baušteli da bih ja mogao sjediti s vama, a vi niste dostojni ni cipele da mu obrišete!”
Haris je drhtao, ne usuđujući se da progovori, dok su ga Dinine ruke držale prikovanog za ogradu. Dino ga je s gađenjem odgurnuo od sebe. “Gubite mi se s očiju! Svi! Ne želim više nikada u životu da vas vidim!” viknuo je, tjerajući ih. Bahati tatini sinovi su se u panici okrenuli i pobjegli niz ulicu, ostavljajući svoje lažno dostojanstvo u blatu gradilišta.
Kada su oni nestali, Dino se okrenuo prema rovu. Nije mario za svoje čiste, skupe cipele, niti za svijetle farmerke. Zagazio je duboko u onu prljavu, zaleđenu lokvu. Pao je na koljena u to teško građevinsko blato, tačno pred svog oca Senada, koji je i dalje stajao mokar, ne vjerujući šta njegove oči vide.
Dino je zgrabio očeve prljave, isječene ruke i prislonio ih na svoje lice. Počeo je gorko, nezaustavljivo da jeca, ljubeći svaki onaj žulj i svaku ranu na njegovim dlanovima. “Babo… oče moj… oprosti mi!” plakao je Dino, a suze su mu prale blato sa očevih ruku. “Oprosti mi što sam bio slijep! Oprosti mi što sam dozvolio da me ovaj prljavi grad natjera da se stidim čovjeka koji mi je dao život! Nikada više, babo, kunem ti se, nikada te se više neću postidjeti!”
Senadove usne su zadrhtale. Nije mario za zimu, nije mario za posjekotine. Njegovo radničko srce bilo je puno. Svojim blatnjavim rukama snažno je zagrlio sina, pritišćući ga na svoje mokre grudi. Nisu mu trebale riječi oprosta. U tom blatnjavom, zaleđenom rovu, pred očima cijelog grada i radnika koji su spustili lopate i u tišini skidali kape, jedan otac je ponovo dobio svog sina, a jedan sin je naučio najvažniju lekciju: da najveći ponos ne leži u skupim odijelima, već u žuljevitim rukama koje su te podigle iz blata.
