Safet je bio oličenje onog pravog, starog bosanskog gastarbajtera. Punih četrdeset godina njegova adresa bila je hladna miješalica za beton negdje na periferiji Münchena. Spavao je u radničkim barakama, jeo najjeftinije konzerve i nosio istu zimsku jaknu punih petnaest godina. Nije to radio zato što je bio škrt, već zato što je cijeli svoj život, svaki svoj zarađeni euro, slao u domovinu. Tamo, u njegovoj rodnoj mahali, živio je njegov mlađi brat Husein sa svojom porodicom i Safetovim bratićima. Za njih je Safet bio zlatna koka, čovjek koji rješava sve probleme jednim pozivom iz Njemačke.
Zahvaljujući Safetovom krvavom znoju, Husein je u Bosni sagradio dvije ogromne kuće sa mermernim ogradama, kupio najbolju zemlju u selu i vozio skupe njemačke automobile. Safetovi bratići, Emir i Tarik, odrasli su ne radeći ni dana u životu. Kad god bi zafalilo za novi telefon, kafanu ili ljetovanje, okrenuli bi onaj poznati broj, a Safet bi, radujući se što ga se neko sjetio, sutradan slao pare autobusom. Cijela rodbina ga je zvala “naša duša”, “naš dobri Safet”, kujući ga u zvijezde dok god je novčanik bio otvoren.
A onda je sudbina umiješala svoje prste. Jednog ledenog njemačkog jutra, na onoj istoj skeli na kojoj je ostavio mladost, Safet se srušio držeći se za grudi. Težak srčani udar prikovao ga je za bolnički krevet. Doktori su se sedmicama borili za njegov život u sterilnoj, tuđoj bolnici. Ležeći tako, priključen na aparate, gledao je u svoj mobilni telefon koji je stajao na noćnom ormariću. Telefon je danima bio potpuno nijem. Niko, apsolutno niko iz njegove domovine nije nazvao da pita kako je.
Kada je mjesec dana kasnije konačno izašao iz bolnice, slab i iscrpljen, Safet je okrenuo Huseinov broj. Očekivao je brigu, suze, možda čak i da će mu brat reći da se vrati kući da ga oni paze. Umjesto toga, Husein mu se javio hladno, iz neke kafane, žaleći se kako mu je pukla cijev u kupatilu i usput pitajući: “Brate, bil’ mi mogao prebaciti pet hiljada eura, Emir hoće da kupi nekog Golfa, a ti znaš da smo mi tanki?” Safetu se u tom trenutku svijet srušio. Shvatio je, bolno i jasno, da za njih nije bio brat ni amidža. Bio je samo bankomat. Da je umro, plakali bi samo za njegovim eurima.
Razočaranje je u starom bauštelcu probudilo neopisiv gnjev i želju da svoju nezahvalnu rodbinu testira na najsuroviji mogući način. Nije im poslao ni centa. Umjesto toga, angažovao je svog starog, lukavog njemačkog advokata i skovao plan o kojem će cijela Bosna pričati decenijama. Sedmicu dana kasnije, Huseinov telefon je zazvonio. Njemački advokat je hladnim, službenim tonom obavijestio rodbinu da je “gospodin Safet tragično preminuo od posljedica drugog srčanog udara”, te da će njegovo tijelo, u zapečaćenom tabutu, zajedno sa testamentom, biti dopremljeno u domovinu u petak, na dan džume.
Kada je crni kombi sa njemačkim tablicama stigao pred staru seosku džamiju, mahala se već skupila. Husein i njegovi sinovi, Emir i Tarik, stajali su u prvom redu. Nosili su crna odijela, brisali suze pred komšijama i glasno lelekali za “dobrim bratom Safetom”. Međutim, čim su se komšije malo odmakle, a efendija otišao da pripremi sve za dženazu, njihove suze su presušile kao u sred ljeta. Oči su im nervozno bježale prema onom strogom njemačkom advokatu koji je stajao pored zatvorenog, drvenog tabuta, držeći u ruci debelu crnu aktovku.
“Gospodo,” progovorio je advokat na lošem bosanskom, okupljajući samo najbližu rodbinu u haremu džamije, “prije nego što se dženaza klanja, po strogom nalogu rahmetli Safeta, moram vam pročitati jedan uslov iz testamenta. Vaš brat je ostavio preko milion eura na računima i nekoliko nekretnina.” Huseinu su zasijale oči, a Emir i Tarik su se počeli gurati laktovima od uzbuđenja. Bili su toliko zaslijepljeni pohlepom da više niko nije ni pogledao u pravcu tabuta u kojem je navodno ležao njihov stric.
“Međutim,” nastavio je advokat, “Safet je svu tu imovinu prepisao njemačkom humanitarnom fondu. Vama, svojoj rodbini, ostavio je samo onaj stari, goli komad zemlje na brdu iznad sela, onaj koji ništa ne vrijedi.” U haremu je nastao muk, a onda je sekundu kasnije eksplodirao pakao. Husein je pocrvenio od bijesa, zgrabivši advokata za revere. Emir i Tarik su počeli urlati i psovati mrtvog strica nasred harema. “Kako je onoj njemačkoj sirotinji ostavio moje pare?! Ja sam mu brat! Ja ću taj testament zapaliti! Nećete vi njega ni klanjati dok se ovo ne prepiše na mene!” urlao je Husein, potpuno zaboravivši gdje se nalazi.
Pohlepa je pokazala svoje najružnije lice. Bratići su se počeli otimati oko onog advokatskog papira, gurajući se tik uz tabut, dok je efendija u šoku pokušavao da ih smiri. Padale su najteže psovke upućene čovjeku čije su pare godinama trošili. A onda, dok je svađa bila na samom vrhuncu, teška, hrastova ulazna vrata džamijskog harema su se uz stravičan tresak naglo zatvorila. Ključ je dva puta škljocnuo sa unutrašnje strane. Svi su se zaledili i okrenuli prema vratima…
Kada su se teška, hrastova vrata džamijskog harema uz stravičan tresak naglo zatvorila i kada je ključ dvaput škljocnuo, svađa oko testamenta je u sekundi prestala. Husein, Emir i Tarik su se kao po komandi okrenuli prema ulazu. Efendija je zanijemio, a onaj strogi njemački advokat je samo mirno prekrstio ruke i napravio korak unazad.
Iz sjenke starog, kamenog trijema, polako, teškim i sigurnim korakom, izašao je čovjek u staroj, radničkoj zimskoj jakni. Nije to bio nikakav duh. Bio je to Safet. Živ, zdrav, strogog lica i sa velikim, gvozdenim ključem od džamije u ruci. Njegov pogled, hladniji od onog minhenskog betona koji je decenijama miješao, prelazio je preko preblijedjelih lica njegovog rođenog brata i bratića.
Huseinu je onaj advokatski papir ispao iz drhtavih ruku. Noge su mu se odsjekle. Emir i Tarik su izgledali kao da ih je udario grom, blijedi kao krpe, nesposobni da udahnu vazduh. Bili su uhvaćeni u mišolovci sopstvene pohlepe, na mjestu gdje se laži ne mogu sakriti.
“Šta je, Huseine, brate moj?” progovorio je Safet, a glas mu je odzvanjao avlijom kao presuda. “Zar se tako ispraća duša na onaj svijet? Psovkama i tučom oko mojih para, pored mog rođenog tabuta? Mjesec dana sam ležao na aparatima u Njemačkoj, gledajući u telefon. Ni ti, ni ovi tvoji sinovi kojima sam sve u životu kupio, niste me nazvali da pitate jesam li živ. Ali kad je Emiru zatrebao Golf, onda si znao broj!”
“Safete… brate… mi smo mislili…” počeo je Husein da muca, pokušavajući da se opravda, ali ga je Safet ućutkao jednim oštrim potezom ruke. Prišao je onom drvenom tabutu oko kog su se do maloprije otimali, podigao poklopac i gurnuo ga u stranu. Tabut je bio potpuno prazan.
“Ovdje je trebala da leži moja budalasta dobrota,” rekao je Safet, gledajući pravo u oči onih parazita koje je godinama hranio. “Mislili ste da ste najpametniji, da ćete na brzinu spustiti starog bauštelca u zemlju i otići u kafanu da proslavite milione. E pa, Huseine, advokat vam je pročitao samo prvi dio mog testamenta. Svoje pare jesam ostavio onoj njemačkoj sirotinji i dječijim domovima. A vama, vama zaista ostavljam samo onu jalovu, kamenitu njivu na brdu. Da vas do kraja života podsjeća da od mog znoja više nikada nećete dobiti ni jednu jedinu marku.”
Safet se okrenuo prema efendiji, izvinio mu se na ovoj predstavi, a zatim otključao velika vrata harema. “Sada izađite,” zagrmio je, pokazujući im prstom prema ulici. “Izađite iz ove svetinje i iz mog života. Od danas, vi više nemate brata, a ja nemam rodbinu.”
Husein, Emir i Tarik su pognutih glava, osramoćeni za cijeli život, jedan po jedan izašli kroz teška drvena vrata. Cijela mahala, koja se do tada okupila ispred džamije, gledala ih je sa apsolutnim prezirom, znajući vrlo dobro šta se unutra desilo. Safet je ostao da stoji u haremu, udišući onaj čisti bosanski zrak. Izgubio je rodbinu, ali je po prvi put u životu, nakon četrdeset godina robovanja tuđoj pohlepi, osjetio šta znači biti potpuno i istinski slobodan čovjek.
