Milorad je bio čovjek od žuljeva i tišine. Nakon što ga je supruga rano napustila, ostao je sam u trošnoj kući na periferiji grada, sa malom djevojčicom Jelenom u naručju. Njegov život sveo se na rintanje po lokalnim pilanama i utovarima uglja, samo da bi njegova Jelena imala čiste sveske, toplu jaknu i ručak na stolu. Nikada joj nije dozvolio da osjeti težinu njihovog siromaštva. Njegove ruke su grubjele, leđa su se savijala pod teretom godina, ali njegov jedini ponos i jedina svjetlost u onoj memljivoj kući bio je njen osmijeh.
Kada je Jelena izrasla u prelijepu, skromnu djevojku, njeno srce je osvojio Filip. Filip je dolazio iz potpuno drugog svijeta – svijeta visokih zidova, bijelog mermera, skupih automobila i arogantnih tajkuna. Njegovi roditelji su u početku pokušali da spriječe tu vezu, zgađeni činjenicom da će im snaha biti “kćerka običnog, prljavog fizikalca”. Međutim, Filip je insistirao na braku, ali je njegova porodica odmah postavila surove, ponižavajuće uslove, želeći da Jeleni i Miloradu pokažu gdje im je mjesto.
“Svadba će biti u hotelu sa pet zvjezdica, pred tristotine naših uvaženih zvanica,” rekla je Filipova majka, hladno gledajući Milorada preko stola u njihovoj raskošnoj vili. “Ali mi nećemo plaćati za vašu sirotinju. Vaša strana porodice mora platiti polovinu sale, muziku i vjenčanicu koja dolikuje našem ugledu. Ako nemate trideset hiljada eura za to, onda ova svadba ne može da se desi.” Jelena je zaplakala, spremna da odustane od svega, ali Milorad je stisnuo svoje radničke šake ispod stola. “Imaćete novac, gospođo,” izgovorio je mirno, štiteći dostojanstvo svoje kćerke. “Moja Jelena neće ući u vašu kuću kao prosjakinja.”
Ali Milorad nije imao ni trideset eura, a kamoli trideset hiljada. Obio je pragove svih banaka, ali su ga svuda sa prezirom odbijali, jer njegova bijedna radnička plata nije pokrivala ni kamate. Prijatelji su bili jednako siromašni. Dani su prolazili, svadba se bližila, a Jelenine suze su pekle Milorada više od žive vatre. Očaj ga je gurnuo u mrak, tamo gdje pošteni ljudi idu samo kada više nemaju apsolutno nikakvog izlaza. Povezao se sa ljudima iz podzemlja, sjeo u autobus za Istanbul i pristao na ono najstrašnije – prodao je svoj rođeni bubreg na crnom tržištu.
Operacija je obavljena u prljavoj, tajnoj klinici. Milorad se probudio u agoniji, sa dubokim rezom preko boka i tijelom koje je gorjelo od infekcije. Ali u njegovim rukama bila je debela, crna koverta puna eura. Vratio se kući iscrpljen, blijed kao krpa i izgubivši deset kilograma. Jeleni je, trpeći nadljudske bolove, sa osmijehom slagao da je uspio prodati neku staru djedovinu na selu i da mu je stari prijatelj iz vojske posudio ostatak. Jelena je, zaslijepljena srećom i pripremama za svadbu, povjerovala, ne sluteći da njen otac doslovno krvari ispod stare košulje.
Svadba je organizovana na nezamislivo visokom nivou. Restoran je bio ispunjen bijelim ružama, kristalnim lusterima i elitom koja je pila najskuplji šampanjac. Filipova porodica se šepurila pred gostima, pripisujući sebi sve zasluge za taj neviđeni luksuz. Jelena je blistala u vjenčanici od čiste svile, tražeći pogledom svog oca, koji je obećao da će doći malo kasnije jer se “ne osjeća najbolje”.
Za to vrijeme, Milorad je jedva stajao na nogama. Rana od ilegalne operacije se inficirala. Imao je visoku temperaturu, a svaki korak ga je sjekao kao oštrica. Nije imao novca za novo odijelo; obukao je svoje jedino, staro, preveliko crno odijelo, izlizano na laktovima. Uzeo je mali buket običnog poljskog cvijeća za svoju kćerku i pješke, po hladnoj zagrebačkoj kiši, krenuo prema tom blještavom hotelu. Znao je da tamo ne pripada, ali je morao vidjeti svoju kćerku, morao je vidjeti za šta je dao dio svog tijela.
Kada se Milorad, mokar, drhtav i blijed, pojavio ispred staklenih vrata luksuznog hotela, Filip je pušio tompus na ulazu sa svojim bogatim prijateljima. Ugledavši čovjeka u starom, prevelikom odijelu, lica sivog od bolova i sa nekim jadnim buketom u ruci, mladoženja se zgrozio. Nije ga prepoznao, jer je Milorada vidio samo jednom, mjesecima ranije. Za Filipa, to je bio samo još jedan pijani beskućnik koji pokušava da uđe na njegovu elitnu zabavu i ukrade hranu.
“Gdje si krenuo, klošaru?!” povikao je Filip, stajući pred oca svoje mlade, gledajući ga sa gađenjem. Milorad je jedva dolazio do daha. “Sine… ja sam… Jelenin otac. Došao sam na svadbu,” prošaputao je starac, hvatajući se za bok ispod starog sakoa, jer je bol postajao nepodnošljiv. Filip se grohotom nasmijao pred svojim društvom. “Njen otac? Njen otac je možda sirotinja, ali nije uličar koji smrdi na kišu i smrt! Izbacite ovo smeće odavde!” naredio je Filip krupnim momcima iz obezbjeđenja koji su odmah grubo zgrabili starca za ruke.
Krupni momci iz obezbjeđenja nisu imali nimalo milosti prema starcu. Zgrabili su Milorada za njegove mršave, drhtave ruke i grubo ga gurnuli prema mokrim mermernim stepenicama ispred hotela. Milorad, čije je tijelo već bilo na izmaku snaga od stravične, ilegalne operacije i teške infekcije, nije uspio da se zadrži na nogama. Pao je na koljena, a buket jeftinog poljskog cvijeća rasuo se po hladnom, kišnom asfaltu. U pokušaju da ga grubo podignu i bace na ulicu, jedan od čuvara ga je snažno povukao za rukav.
U tom trenutku, staro, iznošeno crno odijelo se pocijepalo. Zajedno sa sakoom, pod pritiskom je pukla i njegova tanka, izblijedjela bijela košulja. Pred zgranutim pogledima mladoženje Filipa i njegovih bahatih prijatelja, ukazao se stravičan prizor. Preko cijelog Miloradovog boka, čvrsto zalijepljen širokim trakama, stajao je ogroman medicinski zavoj koji je bio potpuno natopljen svježom, tamnom krvlju. Milorad je jauknuo od neizdrživog bola i uhvatio se za krvavu ranu, dok mu je lice poprimilo mrtvačko bljedilo.
Kroz velika staklena vrata, privučena bukom sa ulaza, u tom trenutku je istrčala Jelena u svojoj svilenoj vjenčanici. Kada je vidjela svog oca kako krvav kleči u kiši dok mu se njen muž smije, ispustila je bidermajer. Vrisnula je iz sveg glasa i potrčala prema njemu, padajući na koljena u onu vodu i blato, ne mareći za skupu haljinu. Iza nje, na ulaz su izašli i ostali gosti, a među njima i Filipov stric, doktor Kovač, jedan od najpoznatijih i najuglednijih abdominalnih hirurga u državi.
Doktor Kovač se probio kroz masu. Njegovo iskusno oko nije trebalo mnogo vremena da prepozna o kakvoj je rani riječ. Kleknuo je pored Milorada, pažljivo razmaknuo krvavu košulju i preblijedio. Ustao je, okrenuo se prema svom arogantnom nećaku Filipu i cijeloj toj bogataškoj eliti koja je stajala u šoku.
“Filipe… ti si ovog čovjeka nazvao prosjakom?” zagrmio je doktor Kovač, a glas mu je odjekivao kroz kišu, zaustavljajući muziku u dvorani. “Ovo nije obična rana! Ovo je svjež, ilegalan rez od vađenja bubrega! Ovaj ‘prosjak’, kog si upravo bacio u blato, isjekao je sopstveno tijelo na crnom tržištu i dao dio sebe da bi vi danas ovdje pili šampanjac i hvalili se svojim lažnim bogatstvom! Njegovom krvlju je plaćen svaki kristal u ovoj sali!”
Filipu je istog trenutka iz ruke ispala skupa kristalna čaša. Razbila se u stotinu komada o mermerni pod, baš kao i sav njegov lažni, arogantni ponos. Njegovi bogati roditelji, koji su do maloprije ponižavali Milorada, sada su stajali skamenjeni, dok su ih ostali gosti gledali sa apsolutnim gađenjem i prezirom. Tišina koja je nastala bila je teža od najcrnje noći.
Jelena je ridala, grleći očev krvavi kaput. Nije joj više bila bitna ni svadba, ni Filip, ni sav luksuz ovog svijeta. Njen otac, onaj tihi čovjek sa žuljevitim rukama, dao je svoj život za njenu iluziju sreće. Podigla je oca uz pomoć doktora Kovača, okrenula se prema Filipu i pljunula na onaj mermerni pod pred njegove noge. Tog kišnog popodneva, Jelena je zauvijek napustila luksuzni hotel u krvavoj vjenčanici, odvodeći svog oca u bolnicu i ostavljajući bahatu porodicu da se guši u sopstvenoj sramoti koja se nikada neće moći oprati ni svim milionima koje su imali.
