Bile su rane osamdesete kada je mladi Stjepan zauvijek zatvorio drvenu kapiju svoje stare, slavonske kuće i sa jednim jedinim kartonskim koferom sjeo u autobus za München. Ostavio je iza sebe plodnu zemlju, miris zrelog žita i toplinu roditeljskog ognjišta, zaveden pričama o njemačkim markama i životu u kom se preko noći postaje gospodin. Obećao je uplakanoj majci da ide samo na par godina, tek toliko da zaradi za novi traktor i da popravi krov. Nije ni slutio da će tih “par godina” progutati cijelu njegovu mladost i pretvoriti se u četrdeset dugih, surovih zima pod tuđim nebom.
Stvarnost u Njemačkoj nije imala nikakve veze sa onim zlatnim pričama iz seoske kafane. Stjepanova svakodnevica postala je hladna, nemilosrdna bauštela. Ustajao je u četiri ujutro, dok je grad još spavao u mraku, i na onoj ledenoj skeli, na minus deset, vezao hladnu armaturu dok mu prsti ne bi poplavili i popucali do krvi. Njegov dom bio je tijesni, limeni kontejner koji je dijelio sa još petoricom radnika, ispunjen mirisom jeftinog duhana, vlage i znoja. Nije bilo restorana, nije bilo izlazaka; večerao bi mesni narezak iz konzerve, gledajući u sliku svog sela zakačenu iznad vojničkog kreveta.
Vremenom, onaj početni san o traktoru pretvorio se u mračnu opsesiju. Stjepan je odlučio da se u zavičaj neće vratiti kao običan radnik, već kao najveći gazda. Svaku marku, a kasnije svaki euro koji bi krvavo zaradio, slao je u Slavoniju. Na mjestu one stare, tople porodične kuće, počeo je da zida pravu palatu. Podigao je tri sprata, ugradio najskuplju mermernu špansku keramiku, iskovao ograde od teškog gvožđa, a na samu kapiju postavio dva ogromna kamena lava. Želio je da cijelo selo stane i gleda sa zavišću kada on jednog dana otključa ta vrata.
Ali cijena tih mermernih lavova bila je previsoka. Stjepan se u međuvremenu oženio u tuđini, dobio dvoje djece, ali njegova porodica ga je rijetko viđala. Radio je duple smjene, vikendima je išao na rad na crno, uskraćujući svojoj djeci i ljetovanja i nove igračke, govoreći im da “tata gradi dvorac za njih u domovini”. Njegova djeca su rasla na njemačkom asfaltu, govoreći njemački jezik tečnije od hrvatskog, potpuno otuđena od onog sela o kom je njihov otac bolesno sanjao. Stjepan je bio samo umorna, nervozna sjenka od čovjeka koja bi nedjeljom prespavala cijeli dan na kauču, sanjajući svoje cigle.
Godine su prolazile kao brzi vozovi. Njegova supruga, iscrpljena teškim životom i njegovom škrtošću, razboljela se i preminula prije desetak godina, sahranjena na hladnom, tuđem groblju. Djeca su odrasla, završila njemačke škole, poudala se i poženila, te osnovala svoje živote u kojima za onaj “dvorac u Slavoniji” nije bilo ni trunke mjesta. Kada su Stjepanu konačno predali papire za penziju, shvatio je da u tom velikom Münchenu, gradu u kom je ostavio zdravlje, leđa i mladost, nema apsolutno nikoga i ništa.
Spakovao je onaj isti, jedan jedini kofer. Ruke su mu sada bile izborane, drhtave, a kičma trajno savijena od tereta njemačkog betona. Sjeo je u autobus, gledajući kroz prozor kako pejzaž prelazi iz hladnih alpskih tunela u nepreglednu, zlatnu ravnicu njegovog zavičaja. Srce mu je udaralo kao ludo. U mislima je već vidio kako stoji na terasi svoje ogromne palate, kako komšije dolaze da mu čestitaju, kako peče janje i konačno počinje da živi onaj život koji je četrdeset godina odlagao.
Kada je sišao na seoskoj stanici, vukao je svoj kofer prašnjavim putem. Selo se promijenilo, mnoge kuće su bile napuštene, ali njegova palata je stajala tamo, ogromna, hladna i savršena, nadvisujući sve oko sebe. Mermerni lavovi su ga gledali praznim, kamenim očima. Stjepan je izvadio veliki, teški ključ koji je decenijama nosio oko vrata kao amajliju. Ruka mu je zadrhtala kada ga je ubacio u bravu masivnih, hrastovih vrata. Brava je škljocnula, a vrata su se uz škripu otvorila.
Umjesto topline, iz kuće ga je zapahnuo leden, memljiv vazduh. Ušao je u ogromni hodnik obložen skupim pločicama. Njegovi koraci su sablasno odjekivali praznim prostorijama. Namještaj, onaj najskuplji, još uvijek je bio prekriven najlonom. Nije bilo mirisa ručka, nije bilo dječije graje, nije bilo ničega osim mrtve, zagušljive tišine. Stjepan se srušio na prvu fotelju, ne skidajući kaput. Pogledao je u svoje uništene, radničke ruke i u sekundi shvatio stravičnu istinu – sagradio je najljepši mauzolej u državi, grobnicu za svoju mladost u kojoj će umrijeti potpuno sam.
Gnjev i neopisiva tuga stegli su mu grlo. Izašao je na zadnja vrata u dvorište, tražeći vazduh. A onda je, iz susjednog, malog, neuglednog dvorišta obraslog u travu, začuo nešto što ga je zaledilo. Njegov komšija Mato, čovjek kom se Stjepan decenijama potajno podsmijevao jer nije htio u inostranstvo već je ostao da obrađuje svoju skromnu njivu, sjedio je pod starom, nakrivljenom jabukom. Ispred Mate je bio običan drveni sto, na njemu komad slanine i domaći kruh. Nije imao mermer ni lavove, ali je oko tog stola trčalo troje Matinih unuka, vrišteći od smijeha, dok je Matina žena iznosila toplu pitu, a Mato svirao staru tamburicu.
Stjepan je stajao iza svoje visoke, mermerne ograde, držeći se drhtavim rukama za hladno kovano željezo. Gledao je preko u Matino dvorište, u tu sirotinju koju je decenijama sažalijevao i kojoj se u sebi podsmijavao dok je na njemačkim skelama brojao marke. Mato je nosio zakrpljene pantalone, a njegova kuća je još uvijek imala onaj stari, ispucali crijep. Ali Matino dvorište je bilo živo. Odzvanjalo je od smijeha, mirisalo na domaće tijesto i odjekivalo dječijom grajom. Bilo je prepuno onoga što se ne može kupiti ni za sve eure ovog svijeta – ljubavi i porodice.
U tom trenutku, Stjepan je osjetio kako mu puca srce. Srušila se cijela njegova kula od karata. Shvatio je da nije Mato taj koji je bio lud što nije otišao u inostranstvo; lud je bio on, Stjepan, koji je prodao djetinjstvo svoje djece, zdravlje svoje pokojne žene i svoju rođenu mladost za proklete njemačke cigle i hladni mermer. Plakao je. Teške, muške suze padale su po onoj skupocjenoj ogradi, spirajući četrdeset godina laži i zabluda o bogatstvu.
Nije mogao više da podnese mrtvu tišinu svoje palate. Otvorio je kapiju, prešao prašnjavi seoski put i tiho ušao u Matino dvorište. Kada ga je stari komšija ugledao, prekinuo je pjesmu, odložio tamburicu i ustao. Nije bilo zavisti u Matinim očima, samo topla, ljudska dobrodošlica. “Stipa, brate, pa ti si nam se vratio!” uskliknuo je Mato, šireći ruke. Stjepan mu je pao u zagrljaj i počeo gorko jecati na njegovom ramenu, pred svom onom djecom, nimalo ne mareći za ponos.
“Džaba mi sve, Mato,” jecao je Stjepan, dok mu je komšinica prinosila stolicu i lomila komad toplog domaćeg kruha. “Sagradio sam dvorac, a u njemu nema ko da mi kaže ‘dobro jutro’. Moja djeca su Nijemci, ne znaju ni gdje im je djedovina. Imam lavove na kapiji, a unutra sam najjadniji pas u cijeloj Slavoniji.” Mato mu je sipao domaću rakiju, potapšao ga po onim umornim, radničkim leđima i tiho rekao: “Kuća nije tamo gdje je mermer, Stipa. Kuća je tamo gdje se ima s kim hljeb podijeliti.”
Tog popodneva, Stjepan je donio odluku koja je šokirala cijelo selo. Svoju trospratnu vilu, svoje mermerne lavove i sve one neotpakovane sobe besplatno je ustupio na korištenje lokalnoj, siromašnoj višečlanoj porodici kojoj je nedavno izgorjela kuća u požaru. On sam uselio se u malu, staru ljetnu kuhinju u dnu dvorišta, koju je nekada htio da sruši. Kada su se u vilu uselila tuđa djeca i kada je iz velikog odžaka konačno krenuo dim, Stjepan je sjedio pred svojom malom kuhinjom, pio kafu sa komšijom Matom i po prvi put u životu osjetio istinski, duboki mir. Njegova palata više nije bila prazna, a on je, pod stare dane, konačno naučio šta znači biti zaista bogat.
