Nakon što je njen suprug prerano preselio na bolji svijet, Fatima je ostala potpuno sama sa dvoje male djece, prepuštena nemilosrdnoj borbi za goli opstanak. Njen jedini imetak, i jedina uspomena na sretne dane, bila je stara porodična kuća sa velikom baštom, smještena na najljepšem uzvišenju iznad čaršije. Bila je to trošna, ali topla kuća u kojoj je svaki kamen mirisao na ljubav i poštenje. Fatima je radila kao čistačica u lokalnoj školi, brišući tuđe podove od jutra do mraka samo da njena djeca ne bi zaspala gladna, čuvajući tu djedovinu kao najveću svetinju.
Međutim, lokacija na kojoj se nalazila njena kuća zapala je za oko Tariku, najmoćnijem i najnemilosrdnijem tajkunu u tom dijelu Bosne. Tarik je bio čovjek koji je sve kupovao novcem i strahom. Njegov plan je bio da sruši cijelo to staro naselje i na tom vidikovcu izgradi ogroman, luksuzni hotelski kompleks. Kada je prvi put poslao svoje ljude da Fatimi ponude mizeran novac za njeno ognjište, ona ih je uplakana, ali ponosna, otjerala sa kućnog praga, rekavši da krov njene djece nema cijenu i da se djedovina ne prodaje za tajkunske hotele.
Tarik nije bio čovjek koji prihvata “ne” kao odgovor. Njegov ponos, nahranjen godinama bahatosti i korupcije, bio je povrijeđen odbijanjem jedne obične, siromašne udovice. Pošto nije mogao da je kupi, odlučio je da je uništi. Koristeći svoje veze u podzemlju i potplaćene notare, Tarik je falsifikovao hrpu dokumenata, mjenica i ugovora. Preko noći je stvorio lažni papirni trag koji je “dokazivao” da je Fatimin pokojni muž njemu dugovao ogroman novac, te da je kuća pod hipotekom koja sada mora biti aktivirana.
Kada je plava koverta sa sudskim pozivom stigla na Fatimina vrata, njen svijet se srušio. Pokušala je da nađe advokata, obila je pragove svih pravnih kancelarija u kantonu, ali čim bi advokati čuli Tarikovo ime, spuštali bi glavu i odbijali slučaj. Svi su znali da je on kupio i sudije i vještake, te da se protiv njega ne isplati boriti. Ostavljena na cjedilu, bez ikakve pravne zaštite i sa praznim novčanikom, Fatima je bila osuđena da se sama brani u areni punoj gladnih vukova.
Uprkos svojoj neimaštini, Fatima je cijelog života imala srce veće od planine. Godinama ranije, dok joj je muž još bio živ i dok su imali barem nešto malo viška, ona je svake zime plela tople džempere, pravila pite i tajno ih odnosila u obližnji dom za nezbrinutu djecu. Posebno se vezala za jednog tihog, preplašenog dječaka po imenu Emir, kog niko nije htio usvojiti. Fatima je odvajala od svojih usta da bi mu kupila sveske za školu i poslala mu kaput svog pokojnog muža kada je odlazio na studije u Sarajevo. Nikada nije tražila da se njeno ime spominje, radila je to u tišini, u ime Boga i dobrote.
Ali sada, u toj mračnoj i hladnoj sudnici, nije bilo nikoga da pomogne njoj. Došao je dan konačnog ročišta. Fatima je sjedila na tvrdoj, drvenoj klupi za optužene, blijeda, iscrpljena i sa podočnjacima crnim od neprospavanih noći. Ruke su joj drhtale dok je prebirala po svom starom tespihu, tiho učeći dove i moleći za spas. Preko puta nje, zavaljen u udobnu kožnu stolicu, sjedio je Tarik u svom italijanskom odijelu po mjeri, sa zlatnim satom na ruci, zlobno se smješkajući i šapućući šale svom skupo plaćenom advokatu.
Sudija, stari, korumpirani čovjek čiji je džep Tarik odavno napunio, ušao je u salu nervozno gledajući na sat, želeći da ovu farsu završi što prije. Nije čak ni pogledao dokumente koje je Fatima u suzama donijela – stare račune i slike svog muža, pokušavajući da dokaže da oni nikada u životu nisu uzeli ni marku kredita. Sudija je te papire grubo gurnuo u stranu, proglasivši ih “pravno irelevantnim” u poređenju sa mjenicama koje je priložio Tarikov advokat.
“S obzirom na to da optužena nema pravnog zastupnika, niti validne dokaze kojima bi osporila potpisane mjenice i hipotekarni ugovor,” počeo je sudija hladnim, mehaničkim tonom, “sud donosi odluku da se imovina oduzima u korist tužioca radi namirenja duga. Nalaže se iseljenje u roku od…” Fatima je vrisnula, pala na koljena pred sudijskim stolom i počela da ga moli, jecajući da će joj djeca spavati u snijegu i da je sve to laž. Tarik se naslonio u svojoj stolici i tiho, pobjedonosno nasmijao, uživajući u njenom slomu.
Sudija je podigao svoj drveni čekić, spreman da jednim udarcem zapečati sudbinu jedne poštene porodice i baci ih na ulicu. Čekić je krenuo prema stolu. A onda se desilo nešto što niko u toj zgradi nije očekivao. Teška, dvokrilna hrastova vrata sudnice naglo su se otvorila, udarivši o zidove takvom silinom da su se prozori zatresli. Sudijina ruka je ostala u vazduhu, Tarikov osmijeh se zamrzao na licu, a Fatima je okrenula uplakane oči prema ulazu. Na vratima je, u savršeno krojenom crnom odijelu i sa kožnom aktovkom u kojoj se nazirao državni grb, stajao čovjek čije je samo prisustvo u sekundi promijenilo temperaturu u cijeloj sudnici.
“Gospodine sudija, spustite taj čekić, osim ako ne želite da ga do kraja života gledate samo kroz zatvorske rešetke!” zagrmio je glas sa vrata, oštar i prodoran poput groma. Sudija je skočio sa stolice, a drveni čekić mu je ispao iz ruke i otkotrljao se po podu. Tarikov advokat je ustao, crven u licu, mašući rukama i vičući kako je ovo nečuveno ometanje pravde i da obezbjeđenje odmah izbaci uljeza. Ali čovjek u crnom odijelu nije ni trepnuo. Ušetao je u sudnicu sigurnim, teškim korakom, praćen dvojicom uniformisanih policajaca.
Prišao je sudijskom stolu, izvadio službenu značku sa državnim grbom i bacio je preko onih lažnih mjenica. “Emir, glavni državni tužilac iz Sarajeva,” izgovorio je mirno, ali sa autoritetom pred kojim su se zidovi tresli. “A ovo ometanje pravde o kom govorite, kolega, upravo je završeno.” Tarikovo lice je u sekundi izgubilo svaku boju. Njegov bahati osmijeh zamijenio je izraz nepatvorenog užasa, a zlatni sat na ruci počeo je da mu drhti. Svi u kantonu su znali ko je tužilac Emir – čovjek kog niko nije mogao kupiti, ucijeniti niti uplašiti.
Emir je otvorio svoju kožnu aktovku i izvukao debelu, crvenu fasciklu. “Prethodna tri mjeseca, moja kancelarija je tajno vodila istragu protiv vašeg klijenta, gospodina Tarika,” rekao je tužilac, gledajući pravo u preplašenog advokata. “Vaša dva notara, koja su ovjerila ove mjenice, uhapšena su jutros u šest sati. Već su priznali da su potpisi pokojnog supruga gospođe Fatime falsifikovani i da im je Tarik platio pedeset hiljada maraka za taj posao. Imamo snimke, imamo tragove novca, a sada imamo i vas, gospodine sudija, u pokušaju donošenja presude na osnovu lažnih dokaza.”
Sudija se srušio nazad u svoju stolicu, hvatajući zrak, dok je Tarik pokušao da ustane i pobjegne prema zadnjim vratima sudnice. Nije napravio ni dva koraka. Dvojica policajaca su mu prišla, grubo mu zavrnula ruke na leđa i pred cijelom dvoranom mu stavila hladne, čelične lisice na zglobove. Čovjek koji je do maloprije vjerovao da je gospodar života i smrti, sada je pognute glave, osramoćen i uništen, izveden iz sudnice u kojoj je mislio da će sahraniti jednu poštenu porodicu.
Kada su se vrata za njim zatvorila, u sudnici je zavladala mukla tišina. Emir se polako okrenuo. Sva ona strogost, hladnoća i tužilački autoritet u jednoj sekundi su nestali sa njegovog lica. Pred njim je, i dalje na koljenima, uplakana i u šoku, stajala Fatima, držeći svoj stari tespih. Nije razumjela šta se upravo desilo, ko je ovaj moćni čovjek i zašto je baš nju, običnu čistačicu, spasio iz ralja zvijeri.
Tužilac Emir joj je prišao. Nije ga zanimalo što nosi skupocjeno odijelo, niti što su oko njih stajali zapisničari. Pao je na koljena na onaj tvrdi, prašnjavi sudijski pod. Njegove oči su se napunile suzama dok je nježno uzeo njene drhtave, žuljevite ruke u svoje. Pred svima prisutnima, čovjek pred kojim su drhtali najgori kriminalci u državi, sagnuo je glavu i duboko poljubio Fatimine ruke.
“Da li se sjećate onog preplašenog dječaka iz doma, majko?” prošaputao je Emir, a glas mu je pukao od emocija. “Onog dječaka kom ste svake zime donosili tople pite i kom ste dali kaput vašeg rahmetli muža kada je krenuo u Sarajevo na fakultet? Taj kaput me je grijao dok sam noćima učio u hladnoj sobi. Taj kaput je od mene napravio čovjeka.”
Fatima je zajecala iz dubine duše, prepoznavši u tom moćnom čovjeku one iste, tužne dječije oči koje je godinama milovala po kosi. Zagrlila ga je čvrsto, onako kako samo majka umije da zagrli. Emir joj je obrisao suze i nasmiješio se. “Tarikova imovina će biti zaplijenjena,” rekao joj je tiho, “a vi više nikada, dok sam ja živ, nećete morati da perete tuđe podove, niti će iko ikada više smjeti da pogleda vašu kuću. Vaša dobrota vas je danas odbranila, a vaša djedovina ostaje vaša.”
Tog dana, iz zgrade suda nije izašla samo pobjednica. Izašla je žena koja je svojim čistim srcem, godinama ranije, nahranila jedno siroče, nesvjesna da hrani sopstvenog anđela čuvara koji će, kada dođe najcrnji dan, srušiti cijeli jedan korumpirani svijet samo da bi sačuvao njene suze.
