Cijela čaršija ga je zvala ludim Asimom. Živio je u trošnoj, nakrivljenoj kolibi na samoj ivici grada, tamo gdje asfalt prestaje i počinje blato. Njegov zaštitni znak bio je stari, poderani vuneni džemper koji nije skidao ni ljeti ni zimi, i jedna drvena kolica sa točkovima koji su škripali toliko glasno da se Asimov dolazak čuo tri ulice dalje. Svaki dan, od ranog sabaha do kasnog akšama, taj pogrbljeni starac obilazio je kontejnere, skupljajući stari, odbačeni kruh, prazne flaše i mokri karton. Ljudi su mu se smijali i okretali glavu, misleći da je obični prosjak i čudak.
Njegov život bio je slika najcrnje bijede. Asim nikada nije tražio sadaku. Nije stajao pred džamijom ispružene ruke, niti je kucao na tuđa vrata moleći za brašno. Samo bi pognute glave gurao ona svoja teška kolica, prebirajući po onome što je gradska gospoda bacala. Majke su sklanjale djecu sa ulice kada bi prolazio, govoreći im da će završiti kao “ludi Asim” ako ne budu učili školu. Vlasnici kafana su ga tjerali sa svojih terasa, ne dozvoljavajući mu ni da prebire po kantama dok gosti piju svoju jutarnju kahvu, gadljivi na njegov prljavi kaput i žuljevite ruke.
U čaršiji su kružile razne priče. Jedni su govorili da je Asim zapravo teška stipsa, da negdje pod daskama svoje trule kolibe krije ćupove sa zlatom i njemačkim markama koje je zaradio u mladosti. Drugi su tvrdili da je od tuge sišao sa uma još davno, te da i ne zna šta radi. Ponekad bi mu lokalni pekar, iz sažaljenja, ponudio svjež, tek ispečen somun. Asim bi se nasmijao svojim blagim, bezubim osmijehom, zahvalio se, ali bi uzeo samo one tvrde, skamenjene kifle od jučer, tvrdeći da su mu one “sasvim dobre” i da se svjež hljeb čuva za nejač.
Godine su prolazile, a Asim je postajao sve tiši i sve mršaviji. Njegov korak je bio sve sporiji, a ona drvena kolica činila su se sve težim. Dolazile su teške, nemilosrdne bosanske zime, kada bi snijeg okovao čaršiju, a mraz ledio dah. Iz Asimovog nakrivljenog odžaka rijetko se vidio dim. Ljudi su iz svojih toplih kuća gledali kako starac, umotan u krpe, po najvećoj mećavi vuče onaj zaleđeni karton, ali niko nikada nije otvorio vrata da ga uvede na toplo ili mu ponudi tanjir vrele supe. Njegova patnja postala je dio gradskog pejzaža, nešto na šta su svi navikli i što nikoga nije boljelo.
A onda je, jednog ledenog februarskog jutra, ona poznata škripa kolica prestala. Snijeg je neometano padao, prekrivši Asimovo dvorište bijelim, netaknutim prekrivačem. Komšije su primijetile da starca nema već tri dana. Kada su policija i ljekar konačno razvalili trula vrata njegove kolibe, zatekli su prizor od kog se srce ledilo. Dedo Asim je preselio na bolji svijet, smrznut u snu, pokriven samo onim svojim starim, poderanim džemperom i sa nekoliko komada debelog kartona koje je stavio preko grudi da zadrži ono malo toplote što ga je napuštalo.
Njegova dženaza bila je slika i prilika njegovog života – tiha, sirotinjska i usamljena. Jedva da se skupilo nekoliko ljudi, tek toliko da se ispoštuje vjerski običaj i da ga spuste u smrznutu, ilovastu zemlju na samom kraju mezarja, tamo gdje se sahranjuju oni bez igdje ikoga. Nije bilo suza, nije bilo velikih govora ni jauka. Ljudi su nakon molitve brzo otresli snijeg sa svojih kaputa i požurili u tople kafane, mrmljajući kako je stari Asim konačno “našao svoj mir” i kako je općina sada dobila onaj plac na kom je bila njegova koliba, spreman za rušenje.
Prošla su tri dana od dženaze. Čaršija se vratila svom uobičajenom, bučnom životu, potpuno zaboravivši na starca sa kolicima. Lokalni moćnici su već sjedili u kafani preko puta općine, dogovarajući se ko će kupiti Asimovu parcelu za sitne pare i tu sagraditi parking za novi tržni centar. Smijali su se i nazdravljali, vjerujući da iza onog prljavog, jadnog života nije ostalo apsolutno ništa osim hrpe starog kartona i dugova.
A onda se, tačno u podne, pred zgradu općine i onu prepunu kafansku baštu, polako parkirao veliki, crni, luksuzni automobil sa zatamnjenim staklima i sarajevskim registracijama. Žamor u čaršiji je naglo utihnuo. Iz automobila je izašao visok, gospodski obučen muškarac u skupom, vunenom kaputu, noseći u ruci debelu kožnu aktovku. Njegov ozbiljan, pronicljiv pogled prešao je preko lica lokalnih moćnika i mještana koji su u čudu gledali u stranca.
Gospodin je sigurnim korakom prišao stolu za kojim je sjedio načelnik općine. Iz aktovke je izvukao zapečaćen, žuti koverat sa crvenim voskom i pečatom najpoznatije advokatske kancelarije u državi. “Poštovani,” progovorio je advokat dubokim, zvaničnim glasom koji je odjeknuo tišinom, “došao sam da pročitam posljednji testament mog najuglednijeg i najbogatijeg klijenta. Čovjeka kog ste vi ovdje zvali ‘Ludi Asim’, a koji je za sobom ostavio tajnu koja će ovaj grad danas natjerati da klekne od sramote.”
Načelniku općine je ispao upaljač iz ruke, a lokalni tajkuni su se zaledili sa šoljicama kahve na pola puta do usana. Advokat je mirno, ne obazirući se na njihovo zaprepaštenje, prelomio onaj crveni vosak. Izvadio je papir koji je mirisao na starost i počeo da čita naglas, dok je tišina u čaršiji bila takva da se mogao čuti let ptice iznad trga.
“Ja, Asim, pri čistoj pameti i mirnoj duši, ostavljam ovaj dunjaluk bez ijednog duga,” čitao je advokat snažnim glasom. “Cijelog života ste mislili da sam lud i proklet. Skupljao sam vaš stari karton i jeo vaš jahaći, tvrdi kruh. Nisam to radio jer sam morao, već zato što sam svoju penziju i sav novac od prodaje djedovine na planini usmjerio tamo gdje je bilo najpotrebnije. Meni za ovaj kratki život pod kapom nebeskom nije trebalo više od onog poderanog džempera, ali je drugoj djeci trebalo mnogo više.”
Advokat je tada spustio papir i pogledao pravo u oči vlasnika kafane, onog istog čovjeka koji je Asima jučer tjerao sa terase da mu ne “prlja goste”. “Vaša kćerka, gospodine,” rekao je advokat tiho, ali oštro, “prije pet godina je imala tešku operaciju srca u Beču. Nikada niste saznali ko je anonimni donator koji je u posljednjoj sekundi uplatio onih trideset hiljada eura na račun klinike. To je bio Asim. Spasio je vaše dijete skupljajući flaše koje ste vi bacali.”
Vlasnik kafane je preblijedio kao krpa. Noge su mu zaklecale, uhvatio se za ivicu stola i počeo da hvata zrak. Iz očiju su mu udarile suze dok se polako spuštao na koljena nasred ulice, gušeći se u jecajima i sramoti kakvu ljudski rod rijetko osjeti. A advokat je nastavio, redom prozivajući ljude. Otkrio je da je Asim punih dvadeset godina tajno finansirao dječiji dom u Sarajevu, da je platio školovanje za desetoro siročadi iz njihove čaršije i obezbijedio krov nad glavom za tri samohrane majke.
“A što se tiče moje trošne kolibe i one parcele na kojoj leži,” pročitao je advokat posljednje redove testamenta, gledajući pravo u načelnika, “nju ne ostavljam općini za vaše betonske parkinge. Zemlju prepisujem Islamskoj zajednici i dječijem domu, uz jedan jedini uslov – da se na tom mjestu podigne javna kuhinja u kojoj više niko, nikada, neće morati da jede tvrdi kruh i gdje nijedno siroče neće zanoćiti gladno.”
Kada je advokat završio i pažljivo vratio papir u aktovku, čaršijom se prolomio plač. Nisu to bile obične suze, već teški, bolni jauci ljudi koje je pekla sopstvena savjest. Oni koji su mu se najviše smijali, sada su pognutih glava krenuli prema onom smrznutom, sirotinjskom mezaru na kraju grada. Tog popodneva, Asimov mezar je bio prekriven stotinama ruža. Ljudi su klečali u snijegu i molili za oprost čovjeka koji je hodao među njima kao prosjak, a pred Bogom bio veći od cijelog grada.
Asimov poderani džemper više niko nije spomenuo sa podsmijehom. Javna kuhinja je izgrađena već iduće jeseni, prelijepa i topla, noseći natpis sa njegovim imenom. I svaki put kada bi zima okovala čaršiju, a miris svježeg somuna zamirisao iz te kuhinje, mještani bi spustili pogled, zauvijek naučeni najvažnijoj lekciji: najveća ljudska srca se najčešće kriju ispod najsiromašnijih kaputa, a Bog pravdu uvijek pošalje u obliku onih od kojih okrećemo glavu.
