Oštar zvuk švajcarskog zlatnog sata na Safetovoj ruci mjerio je posljednje dane njegove dugogodišnje, nemilosrdne karijere. Sjedio je u svojoj ogromnoj kožnoj fotelji, na najvišem spratu staklene korporativne zgrade, posmatrajući grad ispod sebe. Za njega, ljudi na ulici decenijama su bili samo mravi, sitne brojke u njegovim višemilionskim izvještajima i ugovorima. Safet je cijeli svoj odrasli život posvetio jednoj jedinoj religiji – novcu, karijeri i moći. Gazio je preko emocija, preko tuđih sudbina, radničkih prava i preko vlastitog zdravlja, samo da bi na vratima njegove kancelarije velikim, zlatnim slovima pisalo “Generalni direktor”. Uspio je. Imao je bankovne račune u inostranstvu, najskuplja italijanska odijela i moć da jednim telefonskim pozivom rješava sudbine.
Ali, cijena tog uspjeha bila je stravična, iako on to godinama nije želio da prizna ni samom sebi. Safet je odrastao u siromašnoj mahali, na periferiji, dijeleći zadnji komad hljeba sa svojim najboljim prijateljem iz djetinjstva, Asimom. Bili su nerazdvojni, braća po siromaštvu i po snovima. Međutim, kako se Safet penjao ljestvicama uspjeha i ulazio u krugove moćnika, Asim i cijela ta mahala postali su mu teret, kamen oko vrata i sramota koje se želio riješiti. Prestao je da se javlja na telefon, grubo je ignorisao pozive na svadbe i dženaze, a na kraju je potpuno i hladnokrvno izbrisao iz života ljude koji su ga voljeli kada nije imao ništa. Okružio se isključivo elitom, političarima i beskrupuloznim biznismenima koji su se smijali njegovim pričama samo zato što je imao moć.
Njegova penzija trebala je biti kruna te grandiozne, lažne imperije. Sedmicama je planirao ogromnu, glamuroznu oproštajnu večeru u najskupljem hotelu u državi. Lista zvanica brojala je stotine uticajnih imena, a naručen je bio najskuplji uvozni šampanjac i kavijar. Safet je želio da ode sa trona uz najveći aplauz, da svi vide njegovu veličinu, ubijeđen da ga ti ljudi iskreno poštuju i dive se njegovom umu. Njegov kalendar bio je popunjen, a njegov ego nahranjen do granice pucanja. Živio je u iluziji da je nedodirljiv, ne sluteći da se najteže životne lekcije ne ispisuju na bankovnim izvodima, već dolaze onda kada čovjek misli da drži cijeli svijet u šaci.
Samo tri dana pred tu veliku, oproštajnu proslavu, dok je u tišini svoje kancelarije potpisivao posljednji veliki ugovor, oštar, parališući bol prostrujao je kroz njegove grudi. Bilo je to kao da mu je neko zabio usijani nož direktno u srce. Skupocjena nalivpera ispala mu je iz ruke i ostavila crnu mrlju na važnom dokumentu. Safet je pokušao da udahne, ali zraka nije bilo. Njegove ruke su panično zgrabile ivicu stola od mahagonija, a zlatni sat je tupo zveckao o drvo dok je gubio ravnotežu. Srušio se na debeli perzijski tepih, potpuno sam, bez daha i bez glasa. Svi njegovi milioni u tom trenutku nisu mogli da mu kupe ni jedan jedini, obični udisaj vazduha.
Kada je teškom mukom otvorio oči, zrak je mirisao na sterilnu čistoću, a tišinu je prekidao ritmični, monotoni zvuk bolničkih aparata. Safet se probudio u najskupljem VIP apartmanu privatne klinike, prikopčan na stotine cjevčica i monitora. Doktor mu je hladnim, profesionalnim tonom saopštio da je preživio izuzetno težak infarkt i da je njegovo srce trajno i ozbiljno oštećeno. Morat će da ostane u bolnici sedmicama, prikovan za krevet, a svaki stres je strogo zabranjen. Njegova karijera se završila tog trena, ne uz šampanjac i aplauz, već uz zavijanje sirene Hitne pomoći. Ipak, Safet je i dalje vjerovao u svoju veličinu. Čekao je da se vrata sobe otvore, da sestre počnu unositi stotine buketa, da mu telefon zazvoni od poziva ministara i zahvalnih direktora.
Ali dani su prolazili, a teška vrata njegovog luksuznog apartmana ostala su sablasno zatvorena. Njegov najnoviji, skupi telefon stajao je na noćnom ormariću – potpuno, zastrašujuće nijem. Niko, ni jedan jedini poslovni partner, ni jedan političar s kojim je jeo kavijar i dijelio profite, nije našao za shodno da pređe prag te bolnice. Kada je vijest o njegovom infarktu i trajnom povlačenju stigla do korporacije, on je za njih istog sekunda postao samo prošlost, obična prazna fotelja koju je već sutradan zauzeo neko mlađi. Tišina u toj sobi počela je da ga guši više od samog infarkta. Ležeći u svilenim bolničkim čaršafima, Safet je počeo da shvata stravičnu istinu: kupio je cijeli svijet, ali nije imao ni jednog jedinog iskrenog prijatelja.
Petog dana te stravične agonije i usamljenosti, teška bijela vrata apartmana su se tiho odškrinula. Safet je naglo okrenuo glavu sa jastuka, nadajući se da je makar neko od njegovih zamjenika iz firme došao da ga obiđe. Međutim, u sobu nije zakoračio čovjek u skupom, šivenom odijelu. Na pragu je stajao starac u izblijedjeloj, jeftinoj radničkoj jakni, držeći u žuljevitim rukama običnu, staklenu posudu umotanu u kuhinjsku krpu. Safetove oči su se raširile, a srce, koje je do maloprije jedva kucalo, počelo je da udara u grlo. Iako ga nije vidio više od tri decenije, prepoznao je taj topli, zabrinuti pogled. Bio je to njegov stari prijatelj Asim, čovjek kojeg je odbacio kao staru krpu kada se obogatio, a ono što je on izgovorio prilazeći krevetu potpuno je razorilo Safetovu dušu.
Teški, mukli koraci starog Asima odzvanjali su besprijekorno čistim, sterilnim bolničkim apartmanom, dok je polako prilazio krevetu u kojem je ležao nekada najmoćniji čovjek u gradu. Safet je bio potpuno paralisan. Njegov ponos, njegov ogromni ego i ona lažna direktorska veličina srušili su se u sekundi poput kule od karata. Gledao je u čovjeka čije je pozive godinama bahato odbijao, čovjeka kojem nije došao ni na kćerkinu svadbu ni na majčinu dženazu, izgovarajući se lažnim sastancima i putovanjima. Asim je na sebi imao staru, izblijedjelu radničku jaknu i cipele koje su odavno izgubile boju, ali je njegovo naborano lice zračilo onom istom, neiskvarenom ljudskom toplinom kakvu je imao kada su kao djeca dijelili jednu jabuku u blatnjavoj mahali.
Asim je tiho spustio staklenu posudu na skupocjeni noćni ormarić, tačno pored Safetovog najnovijeg, potpuno nijemog telefona. Nije u njegovom pogledu bilo ni trunke osude, ni mržnje, ni trijumfa nad palim moćnikom. “Čuo sam od ljudi da si pao, brate moj,” progovorio je Asim blagim, hrapavim glasom, skidajući staru kapu sa glave. “Znam da ovdje imaš najbolje doktore i najskuplje lijekove, ali srce se ne liječi samo tabletama. Skuhao sam ti domaću pileću supu, onakvu kakvu je moja rahmetli majka nama pravila kad smo bili djeca, da te malo povrati i zgrije ti dušu. Nisi sam, Safete.”
Te jednostavne, tople riječi presjekle su Safetove grudi jače od onog infarkta koji ga je oborio na pod kancelarije. Njegove oči su se napunile vrelim suzama koje su se slile niz blijedo, iscrpljeno lice, padajući na čiste, svilene bolničke jastučnice. Pogledao je u svoj zlatni švajcarski sat koji je stajao na ormariću, a zatim u Asimove grube, ispucale radničke ruke. U tom jednom jedinom, stravičnom trenutku bolne jasnoće, Safet je shvatio sav apsurd svog promašenog života. Zgrtao je milione, gradio staklene kule, kupovao ljude i titule, a kada je došao do same ivice smrti, jedini čovjek koji je prešao njegov prag bio je onaj kojem on nikada nije dao ništa osim prezira.
Nije više mogao da izdrži tu težinu. Safet je drhtavom rukom, ne mareći za igle i infuzije u svojim venama, zgrabio Asimovu grubu šaku i grčevito je prislonio na svoje uplakano lice. Iz njegovih grudi oteo se stravičan, slomljen jecaj, krik čovjeka koji je upravo shvatio da je najveći siromah na svijetu. “Oprosti mi, Asime… brate moj, oprosti mi ako možeš,” gušio se u sopstvenim suzama, dok mu se cijelo tijelo treslo. “Ja sam budala… prodao sam dušu za prokleti komad papira. Mislio sam da držim cijeli grad u šaci, mislio sam da me ti ljudi poštuju. A evo, ležim ovdje danima… niko, Asime, niko od njih nije ni nazvao da pita jesam li živ. Kupio sam sve, a nisam imao nikoga.”
Asim mu je drugom rukom blago, bratski pomilovao posijedjelu kosu. “Novac ti može kupiti najskuplji krevet, Safete, ali ti ne može kupiti miran san,” rekao je tiho, sjedajući na rub bolničke postelje. “Može ti kupiti ovu cijelu bolnicu, ali ti ne može kupiti onoga ko će sjediti pored tebe dok te boli. Znao sam ja da će te taj tvoj lažni svijet kad-tad ispljunuti, jer se tamo ljudi ne vole, tamo se ljudi samo koriste. Ali mi smo iz iste mahale potekli, naš se obraz ne prodaje. Nema šta da ti opraštam, ti si uvijek bio moj brat, samo si na trenutak zaboravio put do kuće.”
Njegov oprost bio je najteža kazna za Safetov ego. Gledajući u tu toplu, domaću supu koja se pušila na ormariću, bivši direktor je konačno skinuo svoj teški, zlatni sat sa ruke i bacio ga u ladicu, s gađenjem, kao da je to najobičniji komad prljavog lima. Njegova karijera, njegovi milioni i njegovi lažni prijatelji više nisu postojali. Shvatio je da se u grob ne nose ni titule, ni dionice, ni debeli bankovni računi. Jedino pravo, istinsko bogatstvo koje čovjek posjeduje jesu ljudi koji stoje uz njega kada nema ništa da im ponudi zauzvrat. Sve ostalo je bila samo jedna velika, smrtonosna iluzija.
Tog hladnog popodneva, VIP bolnički apartman više nije bio ledena, usamljena grobnica. Safet je izgubio svoju lažnu imperiju, ali je, zahvaljujući posudi obične domaće supe i jednom zaboravljenom prijatelju, ponovo pronašao svoju davno izgubljenu dušu. Kada je napokon izašao iz bolnice, nije se vratio u upravni odbor, niti je organizovao onu glamuroznu oproštajnu večeru. Otišao je pravo u svoju staru mahalu, sjeo za drveni sto ispred Asimove kuće, i po prvi put u posljednjih trideset godina, istinski se i od srca nasmijao, shvativši da je tek sada, u penziji bez moći, postao najbogatiji čovjek na svijetu.
