Hodnik Klinike za kardiohirurgiju bio je hladan i mirisao je na jod i strah. Amra je sjedila na neudobnoj plastičnoj stolici, stežući svoju zdravstvenu knjižicu. Imala je šezdeset pet godina, slabo srce i penziju koja nije mogla pokriti ni lijekove, a kamoli privatne operacije. Čekala je već tri sata da joj kažu ima li mjesta na listi za hitnu operaciju zalistka. “Gospođo, rekao sam vam,” ponovio je mladi tehničar na šalteru, ne dižući pogled sa kompjutera. “Lista je puna do aprila. Dođite opet sljedeće sedmice da vidimo je li neko odustao.”
Amra je uzdahnula. April. Do aprila njeno srce možda neće izdržati. Dok je gledala u svoje stare cipele na nogama, misli su joj odlutale trideset godina unazad. U zimu 1994. godine. U njenu učionicu u jednoj sarajevskoj osnovnoj školi. Sjetila se Tarika. Bio je to najtiši dječak u razredu. Sjedio je u zadnjoj klupi, uvijek pogrbljen. Te zime, snijeg je bio do koljena. Sva djeca su dolazila u gumenim čizmama, bučna i vesela, osim Tarika.
Tarik je dolazio u platnenim, ljetnim patikama. Đon na lijevoj patici je bio odvojen, “zinuo” je, kako su djeca govorila. Svako jutro, ispod njegove klupe, stvarala se mala bara vode. Njegove čarape su uvijek bile mokre, a noge modre od hladnoće. Druga djeca, surova u svojoj iskrenosti, ponekad bi ga zadirkivala: “Vidi Tarika, opet došao na kupanje!” Tarik bi samo pocrvenio i gurnuo noge dublje ispod stolice, pokušavajući da postane nevidljiv.
Amra to više nije mogla da gleda. Njeno učiteljsko srce se kidalo. Znala je da živi samo s majkom, da nemaju ni za drva. Ali znala je i da je Tarik ponosan. Da mu je ponudila pomoć pred svima, ubila bi ga sramotom. Tog dana, Amra je potrošila pola svoje mizerne plate. Otišla je u prodavnicu i kupila najtoplije, duboke zimske čizme, broj 38.
Sutradan je sačekala da svi odu iz škole. Ostavila je kutiju sa čizmama u Tarikov ormarić. Preko kutije je zalijepila papir na kojem je napisala: “Nagrada za najbolji sastav na temu ‘Zima’. Čestitam, Tarik! Tvoja učiteljica.” Znala je da Tarikov sastav nije bio najbolji. Imao je grešaka. Ali znala je da je to jedini način da on prihvati poklon, a da ne misli da je to milostinja.
Sutradan je Tarik došao u školu u novim čizmama. Hodao je uspravno. Prvi put te zime, nije se tresao. Pogledao je Amru onim svojim velikim, crnim očima i blago klimnuo glavom. Taj pogled… taj pogled “hvala ti što si me sačuvala” Amra nikad nije zaboravila. “Gospođo Amra?” trgnuo ju je glas tehničara. “Evo, ide načelnik, profesor doktor Kovačević. Možda on može da vas primi preko reda, ali sumnjam. Čovjek je u gužvi.”
Niz hodnik je išla svita ljekara. Na čelu je bio visok, markantan čovjek sijede kose, u besprijekorno bijelom mantilu. Hodao je brzo, izdajući naredbe asistentima. Bio je to “Bog i batina” ove klinike. Amra se stisnula na stolici, ne želeći da smeta. Doktor je prolazio pored nje, gledajući u tablet. A onda je stao. Naglo.
Doktor Kovačević se ukipio. Njegov pogled nije bio usmjeren na Amrino lice, nego na njene noge. Na njene stare, iznošene cipele koje su bile uredno očišćene, ali vidno dotrajale. Polako je podigao pogled prema njenom licu. Njegove oštre, profesorske oči su se raširile. U toj starici na plastičnoj stolici prepoznao je onaj blagi osmijeh koji mu je grijao dušu prije tri decenije. “Učiteljice Amra?” upitao je tiho, glasom koji je odjednom izgubio svu onu službenu strogost.
Amra je podigla glavu, zbunjena. “Molim? Da, ja sam… Izvinite, doktore, samo čekam da pitam za termin…” Ali doktor nije slušao o terminu. Na šok svih prisutnih sestara i mladih ljekara, veliki načelnik klinike je kleknuo na jedno koljeno pred staricom, tu, nasred hodnika, na hladne pločice. Uzeo je njene smežurane ruke u svoje. “Zar me ne prepoznajete?” nasmijao se, a oči su mu zaiskrile suzama. “Ja sam Tarik. Onaj dječak iz zadnje klupe. Onaj sa ‘zinulim’ patikama.”
Amra je prekrila usta rukom. Gledala ga je u nevjerici. U tom sijedom, uspješnom čovjeku odjednom je vidjela onog malog, promrzlog dječaka. “Tarik? Sine moj… Pa zar si to ti?” Tarik je klimnuo glavom, ne puštajući njene ruke. “Ja sam. I nikad, učiteljice, nikad nisam zaboravio onaj sastav o zimi. Znao sam ja da moj sastav nije bio najbolji. Imao sam tri greške u pravopisu. Znao sam ko je kupio čizme.”
Okrenuo se prema svojim zaprepaštenim kolegama. “Vidite li ovu ženu? Da nije bilo nje, ja bih možda zamrzio školu. Zamrzio bih ljude. Ona mi nije samo kupila čizme da mi noge budu tople. Ona mi je sačuvala ponos da me ne ismijavaju. Ona me naučila šta znači biti čovjek prije nego što me naučila tablicu množenja.” Ponovo je pogledao Amru. “Učiteljice, moje noge su danas suhe i tople zahvaljujući vama. Imam sve što poželim. Ali srce… srce ne zaboravlja. Sad je red da ja zagrijem vaše srce.”
Ustao je i okrenuo se glavnoj sestri. Glas mu je ponovo postao odlučan, ali ovaj put topao. “Sestro, otkažite moj ručak sa ministrom. Pripremite salu broj 1. Odmah. I zovite anesteziologa. Ovu pacijenticu ja operišem lično.” “Ali, profesore,” promucala je sestra, “ona nije na listi…” “Za ovu ženu lista ne postoji,” presjekao je Tarik. “Ona je prioritet života.”
Uzeo je Amru pod ruku, pažljivo, kao da je od stakla, i poveo je prema odjelu. Amra je plakala, tiho, sretno. Nije plakala zbog straha od operacije, nego zbog spoznaje da nijedno dobro djelo, ma kako malo i tajno bilo, ne propada. Ono se samo sakrije negdje u vremenu, raste, i vrati se onda kad ti je najpotrebnije. Tog dana, Amra nije legla na operacioni sto kao broj u kartonu, već kao najvažnija osoba u klinici – kao učiteljica koja je položila najvažniji životni ispit.
