Bile su to one teške, mučne godine kada je dug zbog očeve bolesti stisnuo njihovu staru kamenu kuću u Dalmaciji poput omče. Ana je imala tek dvadeset i pet godina kada je spakovala jedan kofer, poljubila uplakanu majku Mariju u naborano čelo i sela u autobus za Frankfurt. Obećala je da će zaraditi dovoljno da spasi djedovinu od banke, nesvjesna da karta u jednom pravcu za inostranstvo često znači prodaju sopstvene duše i mladosti. Ostavila je iza sebe sunce, miris borovine i onaj neprocenjivi osjećaj slobode koji čovjek ima samo na svom kućnom pragu.
U njenom rodnom selu, svi su mislili da Ana živi kao prava kraljica. Redovno je slala novac i slike sa blještavih frankfurtskih trgova, obučena u čist kaput i sa usiljenim osmijehom na licu. Seoske žene su uzdisale gledajući te fotografije, govoreći kako se “naša Ana spasila one bijede”, vjerujući da u Njemačkoj euri padaju sa neba i da se tamo živi gospodskim, lakim životom. Ana im nikada nije rekla istinu, čuvajući majku od sjekiracije i gutajući svoj ponos u tišini.
A surova istina bila je sakrivena daleko od blještavih izloga. Anin “dvorac” u Frankfurtu bio je vlažni, hladni suteren na periferiji grada, soba bez pravog prozora u kojoj se vazduh mogao sjeći nožem. Radila je kao njegovateljica i čistačica u vili jedne arogantne, bogate njemačke porodice. Njen dan je počinjao u pet ujutro, u mraku, a završavao se kasno u noć. Dok je njeno selo spavalo pod zvijezdama, Ana je na koljenima ribala tuđe, mermerne podove, trpeći uvrede i hladne poglede ljudi za koje je bila samo običan, jeftin broj iz istočne Evrope.
Najgore od svega bilo je poniženje. Bogata starica koju je njegovala svakodnevno ju je maltretirala. Vikala je na Anu zbog svake kapi vode na sudoperi, prigovarala joj zbog njenog akcenta i tjerala je da jede ostatke hrane iz frižidera, odvojena u maloj ostavi za poslugu. Ana je šutjela. Svaka njena progutana suza, svaka prećutana uvreda, pretvarala se u onih stotinu eura koje je na kraju mjeseca slala majci Mariji da plati dugove. Njene mlade, lijepe ruke su popucale od jakih hemikalija, a lice je dobilo onu sivu, umornu boju ljudi koji godinama ne vide sunca.
Često bi noću, u onom svom vlažnom suterenu, gledala u tavanicu i plakala dok ne bi zaspala od iscrpljenosti. Nedostajao joj je miris mora, šum vjetra u staroj smokvi ispred njihove kuće. Nedostajala joj je sloboda da izađe na ulicu, da duboko udahne vazduh a da ne osjeti strah od gazdarice, grča u stomaku i opomene pred otkaz. Shvatila je da su te njemačke ulice, koliko god bile čiste i savršene, zapravo jedan veliki, nevidljivi zatvor u kom radnik iz tuđine nikada ne može biti slobodan čovjek.
Tog kišnog, novembarskog utorka, Anin svijet se potpuno srušio. Na poslu ju je bogata gazdarica lažno optužila da joj je ukrala neki jeftini, zlatni broš. Nije zvala policiju, ali je natjerala Anu da stoji u hodniku dok joj je grubo prebirala po torbi i ličnim stvarima, prosipajući sve njene sitnice po podu, uz gnusne komentare o “kradljivcima sa Balkana”. Broš je kasnije nađen pod krevetom, ali izvinjenja nije bilo. Ana je morala da pokupi svoje stvari sa poda, brišući suze gorkog, razarajućeg poniženja kakvo ljudsko biće ne zaslužuje.
Završila je smjenu i izašla na ulicu. Frankfurt je bio okovan ledenom kišom i sivim oblacima. Ana je hodala pješice, u starim cipelama koje su propuštale vodu, samo da bi uštedila onih par eura za autobusku kartu. Osjećala se kao mašina, kao ljuštura iz koje je isisan sav život. Željela je da vrišti, da baci onaj kišobran i da pobjegne, ali znala je da ne smije, jer dug u Dalmaciji još uvijek nije bio potpuno isplaćen.
Kada je konačno stigla do svog suterena, promrzla do kostiju, na pragu je zatekla nešto neočekivano. Poštar je ostavio mali, kartonski paket, umotan u običan braon papir i uvezan grubim kanapom. Na njemu su bile hrvatske markice i onaj prepoznatljivi, drhtavi rukopis njene stare majke Marije. Anine ruke su počele da se tresu dok je uzimala mokri paket i otključavala vrata svoje mračne, hladne sobe.
Sjela je na onaj tvrdi, vojnički krevet. Nije ni skinula mokri kaput. Drhtavim, promrzlim prstima pažljivo je presjekla kanap i pocijepala braon papir. Kada je otvorila kartonsku kutiju, iz nje je u onaj memljivi frankfurtski suteren udario miris koji je Anu zaledio. Vazduh je u sekundi ispunio miris nečega što je vrijedilo više od sveg bogatstva i svih vila u Njemačkoj…
Kada je pocijepala braon papir i otvorila kartonsku kutiju, u onaj memljivi frankfurtski suteren udario je miris koji je Anu zaledio. Nije to bio miris vlage ni teških hemikalija. Iz kutije je izbio miris mora, sunca i onog starog, toplog ognjišta. Na vrhu je stajala mala grančica ruzmarina, a ispod nje, umotan u čistu, bijelu krpu, svježe ispečen domaći kruh. Pored kruha bila je mala staklena flaša maslinovog ulja i jedno pismo ispisano drhtavom rukom na kom su se vidjele mrlje od sasušenih suza. Ana je prinijela onaj kruh licu, zatvorila oči i udahnula duboko. U toj jednoj sekundi, onaj hladni suteren je nestao, a ona je ponovo stajala bosa na vrelom dalmatinskom kamenu.
Otvorila je pismo. “Kćeri moja jedina,” pisala je stara Marija, “zadnja rata duga je jučer uplaćena. Naša kuća je ponovo naša. Znam ja, dite moje, da ti tamo ne živiš kao kraljica, kako selu pričaš. Znam ja da su tvoje ruke ispucale i da noću plačeš. Srce majčino osjeti svaku tvoju suzu preko svijeta. Vrati se kući, Ana. Nema tih para, ni tog njemačkog zlata koje može platiti tvoju mladost. Bolje nam je i suh kruh na našem suncu jesti, nego tuđe dvorce na tuđoj zimi ribati.”
Ana je odlomila komad onog majčinog kruha. Okus je bio božanstven, pomiješan sa njenim sopstvenim suzama koje su padale po stolu. Te noći, prvi put poslije toliko godina, donijela je odluku koja joj je vratila dušu. Shvatila je da novac ne donosi slobodu, već samo deblje rešetke na kavezu. Obrisala je suze, ustala sa onog tvrdog kreveta i počela da pakuje svoj jedan jedini, stari kofer, odlučna da više nikada ne savije kičmu pred ljudima bez srca.
Sutradan ujutro, nije obukla radnu uniformu. Otišla je u vilu one iste arogantne gazdarice, ali ovog puta uzdignute glave, ponosna i nezaustavljiva. Gazdarica je sjedila za onim ogromnim mermernim stolom, pijući kafu i bijesna što Ana kasni tri minute, spremna da ponovo prosipa uvrede. Ana joj je mirno prišla, izvadila iz džepa teške metalne ključeve i radnu kecelju, i bacila ih pravo na onaj hladni, skupi mermer, tako jako da je šoljica kafe odskočila.
“Šta ovo znači?!” povikala je Njemica, šokirana što sluškinja sa Balkana stoji pred njom bez straha i oborenog pogleda. “Znači da više nećete moći kupovati moje dostojanstvo,” rekla je Ana mirno, na tečnom njemačkom jeziku. “Ja imam svoj kamen, svoje sunce i svoju slobodu, a vi, gospođo, u ovoj vašoj palati nemate apsolutno ništa osim mržnje i samoće. Zadržite svoju zadnju platu, trebaće vam da kupite obraz.” Okrenula se i izašla kroz velika dvokrilna vrata, ne osvrćući se na povike koji su odzvanjali iza nje.
Dva dana kasnije, autobus je stao na prašnjavoj stanici u Dalmaciji. Sunce je grijalo stari kamen, a ljekoviti miris mora je ispunio njena iscrpljena pluća. Pred starom kamenom kućom, oslonjena na drveni štap, stajala je majka Marija. Ana je potrčala, bacila onaj kofer u prašinu i pala majci u zagrljaj, jecajući iz sveg glasa. Cijelo selo je izašlo da je dočeka. Gledali su je, ne kao kraljicu iz Frankfurta sa lažnih slika, već kao pravu, slobodnu ženu koja je pobijedila tuđinu. Shvatila je tada najveću istinu ovoga svijeta – domovina možda jeste siromašna, ali samo na svom rodnom pragu čovjek može disati punim plućima, ponosan i ničiji rob.
