Bila je to jedna od onih noći kada se planina namršti, kada vjetar zavija kao ranjena zvijer i kada snijeg briše sve pred sobom. Decembar devedeset osme godine, zima kakvu stariji nisu pamtili. Safet, vozač sa trideset godina iskustva, sjedio je za volanom starog, plavog autobusa koji je škripao pri svakom naletu mećave. Vozio je posljednju liniju od zabačenih sela ka gradu, probijajući se kroz smetove koji su prijetili da zarobe vozilo na uskom, planinskom putu. U autobusu je bilo tridesetak putnika, umornih, smrznutih i nervoznih radnika koji su samo željeli da se dokopaju toplih domova.
Grijanje u starom “FAP”-u je jedva radilo. Prozori su bili okovani ledom sa unutrašnje strane, a tišinu je prekidao samo duboki, promukli zvuk dizel motora i povremeno gunđanje putnika. “Hoćemo li mi noćas stići, majstore? Zaledismo se ovdje nazad,” dobacivao je jedan krupniji čovjek u kožnoj jakni iz zadnjeg reda. Safet je samo klimnuo glavom, ne skidajući pogled sa bijelog ništavila pred sobom. Znao je da je put opasan, gume su bile loše, a svaka greška na onim krivinama značila je pad u provaliju. Nije bilo mjesta za žurbu.
Na pretposljednjoj stanici, usred ničega, gdje je stajala samo jedna mala, drvena nadstrešnica zatrpana snijegom, Safet je ugledao siluetu. Nije planirao da staje, stanica je obično bila prazna, ali instinkt mu je govorio da pritisne kočnicu. Teška vrata su se uz šištanje vazduha otvorila, a u autobus je, zajedno sa oblakom ledenog vjetra, ušla mlada žena. Bila je to Alma, samohrana majka iz obližnjeg sela. Bila je blijeda kao krpa, umotana u tanki, iznošeni kaput, a u naručju je, čvrsto pritisnutu uz grudi, držala djevojčicu od nepunih pet godina.
Djevojčica je bila umotana u staro, vuneno ćebe. Nije plakala, već je ispuštala onaj teški, hrapavi zvuk – zvuk djeteta koje se bori za svaki udah. Lice joj je gorjelo od temperature, a usne su joj bile plave. Alma je prišla vozaču, tresući se od zime i straha. “Majstore,” izustila je glasom punim suza, “molim vas… kćerka mi gori, ima preko četrdeset temperaturu, guši se. Moram hitno do bolnice u gradu, ali… ali ja nemam para za kartu. Ostavila sam zadnji dinar na lijekove koji ne djeluju. Molim vas, samo nas pustite da sjednemo na pod, nećemo smetati.”
Safet je pogledao u to malo, zapaljeno lice koje je jedva hvatalo zrak, a onda u Almine očajne, uplakane oči. Ruka mu je već pošla prema mjenjaču da ubaci u brzinu, kada se iz sredine autobusa začuo onaj isti, nervozni glas čovjeka u kožnoj jakni. “Alo, majstore! Je l’ ovo humanitarna ustanova ili autobuski prevoz? Nema para, nema vožnje! Nećemo mi ovdje dočekati Novu godinu zbog nje! Izbaci je napolje, zakasnićemo svima, ja prvu smjenu radim ujutru!”
Za njim su se pridružili i ostali. “Tako je, neka ide pješke! Svi smo mi platili kartu, a ona hoće džabe! Zatvaraj ta vrata, smrzosmo se!” vikala je jedna starija gospođa umotana u šal. Panika se brzo širila, ljudska sebičnost je u tom ledenom limenom sanduku pokazala svoje najružnije lice. Ljudi su bili umorni, uplašeni od mećave, i gledali su samo svoj interes. Alma je, ponižena i skrhana, oborila glavu. “U redu je, majstore,” prošaputala je, pokušavajući da zadrži suze dok se okretala ka izlaznim vratima, grleći ono dijete koje je sve teže disalo. “Snaći ću se nekako. Oprostite što sam smetala.”
Safet je u tom trenutku osjetio kako mu se krv penje u glavu. Trideset godina je vozio taj autobus, nagledao se svega – i pijanaca, i švercera, i lopova. Ali nikada nije vidio da se trideset zdravih ljudi okrene protiv jedne majke i djeteta na samrti. Nije rekao ni riječ. Povukao je ručnu kočnicu, ustao sa svog sjedišta i okrenuo se prema putnicima. Njegova velika, gruba ruka uhvatila je šipku iznad glave, a pogled mu je bio oštar kao onaj mraz napolju.
“Slušajte me sad dobro, svi do jednog!” zagrmio je Safet, a glas mu je odzvanjao autobusom tako jako da su svi ućutali. Uperio je prst u onog krupnog čovjeka u kožnoj jakni. “Ti, što ti se najviše žuri… Uzmi svoje stvari i izlazi napolje! Izlazi u onaj snijeg, pa idi pješke u prvu smjenu! Ovaj autobus ne ide nigdje dok ova žena i ovo dijete ne sjednu na tvoje mjesto!” Zatim se okrenuo prema Almi, koja je stajala na stepenicama, ne vjerujući šta čuje. Safet je gurnuo ruku u džep svoje izlizane uniforme, izvadio svoju staru kožnu novčanku i izbrojao posljednje pare od svoje dnevnice. Otkucao je dvije karte na staroj mašini, pružio ih majci i pokazao prstom prema zadnjem sjedištu.
Krupni čovjek u kožnoj jakni je problijedio. Svi u autobusu su zaćutali, spuštenih pogleda, pred bijesom i pravednošću starog vozača. Niko nije smio ni riječ da progovori kada je Safet pokazao rukom na vrata. Čovjek je, mumlajući kletve sebi u bradu, uzeo svoju torbu i zaista izašao na ledeni snijeg, dok je Alma, drhteći od zahvalnosti, sjela na njegovo toplo mjesto, privijajući bolesnu djevojčicu uz sebe. Safet je zatvorio vrata, ubacio u brzinu i stari autobus je ponovo zagrebao po zaleđenom asfaltu, probijajući se kroz snježnu oluju.
Međutim, situacija na zadnjem sjedištu postajala je sve gora. Onaj teški, hrapavi zvuk dječijeg disanja odjednom je prestao. Djevojčica je počela da gubi svijest, a njeno malo tijelo se opustilo u majčinom naručju. Alma je počela histerično da plače i doziva pomoć. Safet je pogledao u retrovizor i shvatio surovu istinu: do glavne autobuske stanice imali su još pola sata vožnje, a odatle bi Alma morala po onom snijegu pješke da nosi dijete do bolnice. Znao je da to malo, bolesno srce nema toliko vremena.
Safetove ruke su se čvrsto stegle oko velikog, crnog volana. Na velikoj, nepreglednoj raskrsnici pred ulazom u grad, umjesto da skrene desno, ka stanici i propisanoj ruti koju je vozio trideset godina, Safet je naglo smotao volan ulijevo. Autobus je zaškripao, nagnuo se i ušao u usku, jednosmjernu ulicu koja je vodila direktno ka brdu na kom se nalazila Hitna pomoć. Putnici su počeli da paniče, udarajući po sjedištima. “Majstore, kuda voziš, jesi li lud?! Ovo nije naša ruta, prijavićemo te direkciji!” vikali su uglas.
“Prijavite me i Bogu ocu ako hoćete!” urlao je Safet, gazeći papučicu gasa do daske, tjerajući tešku mašinu uz strmu, zaleđenu ulicu, gazeći crvena svjetla na semaforima i rizikujući sopstveni život. Zaustavio je autobus doslovno pred staklenim vratima Hitne pomoći. Nije čekao ni sekundu. Ugasio je motor, izletio sa svog sjedišta, zgrabio ono dijete iz Alminog naručja i onako u uniformi, gazeći kroz snijeg, uletio u bolnicu vičući iz sveg glasa. Doktori su odmah preuzeli djevojčicu. Kasnije te noći, dežurni ljekar mu je rekao: “Da ste stigli samo pet minuta kasnije, ne bismo je spasili. Spasili ste joj život, majstore.”
Sutradan je uslijedila kazna. Zbog skretanja sa zvanične rute, ugrožavanja bezbjednosti putnika i nepoštovanja rasporeda, Safet je dobio momentalni otkaz. Poslije trideset godina besprijekornog rada, izbačen je na ulicu. Nikada se nije žalio. Alma ga je godinama posjećivala, donosila mu kafu i kocku šećera, zahvaljujući mu dok su joj suze tekle niz lice. Djevojčica je preživjela, odrasla, i nedugo zatim su odselile iz tog kraja. Safet je nastavio svoj teški, radnički život, preživljavajući od težačkih poslova, nikada ne zažalivši zbog te hladne decembarske noći.
Prošlo je dugih dvadeset i pet godina. Safet, sada oronuli starac, ležao je u bolničkom krevetu, blijed i izmučen. Njegovo staro srce, koje je nekada imalo snage za cijeli svijet, sada je polako otkazivalo. Trebala mu je hitna, izuzetno komplikovana i skupa operacija za koju nije imao novca. Njegova mala penzija nije mogla pokriti ni osnovne lijekove, a kamoli vrhunske hirurge. Ležao je na odjeljenju, gledajući u bijeli plafon, pomiren sa sudbinom, čekajući svoj posljednji dan.
Vrata njegove sobe su se tiho otvorila. U sobu nije ušla medicinska sestra sa redovnom terapijom, već mlada, prelijepa žena u bijelom ljekarskom mantilu, sa stetoskopom oko vrata. Na pločici na njenim grudima pisalo je “Dr Naida – Glavni kardiohirurg”. Prišla je njegovom krevetu i dugo, ćutke, gledala u njegovo izborano lice, dok su joj se krupne suze skupljale u očima. Zatim je polako sjela na ivicu kreveta i svojim toplim rukama uhvatila njegovu hladnu, staračku šaku.
“Vi se mene ne sjećate, zar ne, čika Safete?” prošaputala je drhtavim glasom. Starac je odmahnuo glavom. Doktorka je obrisala suzu koja joj je kliznula niz obraz. “Ja sam ona djevojčica iz plavog autobusa. Ona koja se gušila one noći kada ste vi rizikovali svoj posao i svoj hljeb da biste me donijeli pred ova ista vrata.” Safetu su se oči raširile, a srce mu je zakucalo jače nego ikad. Naida mu je čvrsto stisnula ruku. “Pripremite se, sutra vas operišem. Sve je plaćeno do posljednjeg dinara, to je moja briga. Vi ste onomad skrenuli sa svoje rute i prekršili sva pravila zbog mene. Sada je došao red da ja skrenem sa svih pravila zbog vas.”
