Ajla i Kenan su se uzeli iz čiste ljubavi, ili je barem Ajla u to slijepo vjerovala kada je sa dva kofera prešla prag njegove ogromne, zidane kuće na kraju sela. Bila je djevojka iz siromašne radničke porodice, navikla na skromnost i rad, ali ni sanjala nije da će njen ulazak u tu kuću označiti početak njenog dugogodišnjeg pakla. Njena najveća greška, u očima njene svekrve Zilhe, bila je upravo ta što nije donijela bogat miraz i što nije bila “nivo” koji je Zilha zacrtala za svog sina jedinca.
Zilha je bila žena pred kojom je drhtalo pola sela. Hladna, proračunata i oštra na jeziku, od prvog dana je Ajli dala do znanja ko je gazdarica. Svaki Ajlin pokušaj da kuću učini toplijom, svaki ručak koji bi skuvala, Zilha bi dočekala sa prezirom. “Ovo se u mojoj kući ne jede, nismo mi sirotinja iz koje si ti potekla,” govorila bi, bacajući pun tanjir pred snahu, dok bi Ajla gutala knedle i sklanjala pogled kako ne bi briznula u plač pred svima.
Najgora od svega bila je tišina njenog muža. Kenan, koji joj je prije braka skidao zvijezde sa neba, pod majčinim krovom je postao manji od makovog zrna. Kad god bi Zilha krenula sa svojim otrovnim uvredama, on bi jednostavno ustao od stola, uzeo jaknu i izašao ispred kuće da zapali cigaretu, ostavljajući Ajlu na milost i nemilost ženi koja ju je gledala sa čistom mržnjom. Njegov kukavičluk je Ajlu bolio više od svake Zilhine riječi.
Godine su prolazile, a Ajla se pretvorila u sjenku od žene. Sklanjala se u staru, ljetnu kuhinju, gdje bi satima sjedila na hladnom podu i plakala, pitajući se gdje je nestao onaj čovjek za kog se udala. Kenan je sve više vremena provodio van kuće, pravdajući se poslom na pilani, dok je zapravo bježao od teške atmosfere koju je njegova majka stvarala. Ajla je ostala sama, zarobljena u zlatnom kavezu, trpeći poniženja samo zato što nije imala gdje da se vrati.
A onda se, preko noći, kolo sudbine nemilosrdno okrenulo. Moćna Zilha, žena koja je mislila da će vječno vladati, doživjela je težak moždani udar koji ju je prikovao za postelju. Oduzeta joj je desna strana tijela, a onaj njen oštar, zli jezik je zanijemio. Ostala je zarobljena u sopstvenom tijelu, zavisna od tuđe pomoći, nemoćna da otjera muvu sa lica, a kamoli da nekome naređuje.
Tada je na vidjelo izašlo pravo lice svih onih koji su joj se godinama klanjali. Komšinice koje su svakodnevno pile kafu u njenom dvorištu, odjednom su prestale da dolaze. Ali najveći udarac došao je od Kenana. Umjesto da bude uz majku u njenim najtežim danima, on se potpuno povukao. Ušao bi u njenu sobu na minut, sa vrata bi pitao kako je, a onda bi brzo bježao, tvrdeći da “nema stomak da je gleda takvu” i da mu smeta onaj teški miris bolesti u sobi.
Tako je Zilha ostala potpuno sama, prepuštena na milost i nemilost jedinoj osobi kojoj je godinama uništavala život. Umjesto da spakuje kofere i ode, ili da joj vrati milo za drago, Ajla je preuzela svu brigu o njoj. Svako jutro bi ulazila u tu zagušljivu sobu, donosila lavor sa toplom vodom i prala ženu koja ju je nazivala uličarkom. Hranila ju je na kašičicu, presvlačila joj posteljinu i davala lijekove, ne izgovorivši ni jednu jedinu ružnu riječ, dok je Kenan bježao od odgovornosti.
Noć pred Zilhin kraj, dok je napolju zavijala zimska bura, Ajla joj je prinosila čašu vode da joj ovlaži ispucale usne. Zilha je iznenada, zadnjom snagom koja joj je ostala u onoj zdravoj ruci, zgrabila Ajlu za zglob. Njene oči, nekada pune oholosti i mržnje, sada su bile prepune staklastih, gorkih suza pokajanja. Drhtavom, ledenom rukom posegnula je duboko ispod svog jastuka. Izvukla je mali, zarđali ključ, stavila ga na Ajlin dlan, čvrsto joj stisnula prste, a onda pogledom, uz posljednji uzdah, pokazala prema plafonu – prema starom, godinama zaključanom tavanu.
Zilha je izdahnula te iste noći, držeći Ajlu za ruku. Dženaza je prošla u lažnom sjaju, sa pola sela koje je došlo da oda počast ženi pred kojom su drhtali. Kenan je pred narodom glumio ucviljenog sina, brišući suze koje nisu ni postojale, dok je Ajla stajala po strani, tiha i neprimjetna kao i uvijek. Niko nije znao da u džepu svog crnog kaputa čvrsto steže onaj mali, zarđali ključ koji joj je isekao dlan, ali i donio jedini tračak nade u toj ukletoj kući.
Već trećeg dana nakon dženaze, Kenan je počeo da dovodi advokate i procjenitelje u dvorište. Bez trunke stida, glasno je pričao kako će kuću prodati lokalnom biznismenu, a zemlju isparcelisati. Ajli je usput, s prezirom, dobacio da polako pakuje svoje kofere jer za nju više nema mjesta ni u toj kući, a ni u njegovom životu. “Sada kada majke nema, ne moram više da te trpim. Vrati se u onu svoju sirotinju iz koje si i došla,” izgovorio je ledeno, dok je sjedao u auto i odlazio u kafanu da proslavi svoje buduće bogatstvo.
Kada je ostala potpuno sama, Ajla je, osjećajući kako joj srce udara u grlu, polako krenula uz škripave drvene stepenice koje su vodile na tavan. Taj dio kuće je godinama bio pod ključem, prepun prašine, starih tepiha i zaboravljenih uspomena. Razmičući paučinu, u samom uglu ispod kosog krova, ugledala je tešku drvenu seharu, okovanu mesingom. Ruke su joj drhtale dok je gurala onaj zarđali ključ u ključaonicu. Mehanizam je škljocnuo sa teškim, metalnim zvukom koji je odjeknuo kroz praznu kuću.
Kada je podigla teški poklopac, Ajla je zanijemila. Unutra nije bila stara odjeća ni posuđe. Na vrhu su ležale dvije teške, plišane kese iz kojih se, kada ih je razvezala, prosulo na desetine pravih, teških zlatnih dukata. Bilo je to Zilhino tajno bogatstvo, godinama skrivano od svih, pa i od njenog rođenog sina. Ali ono što je Ajli zaustavilo dah nije bilo zlato, već veliki, zapečaćeni žuti koverat na kojem je, krupnim, nesigurnim slovima pisalo njeno ime.
Razderala je koverat i izvukla nekoliko papira. Prvi je bio rukom pisano pismo. Zilhina slova su bila kriva i drhtava, pisana onih dana kada je slutila svoj kraj. “Ajla,” pisalo je, “ako ovo čitaš, znači da si jedina imala dušu da ostaneš uz mene kada me je moj rođeni sin, moja krv, bacio kao pseto. Godinama sam te gazila jer sam u tebi vidjela dobrotu koju ja nikada nisam imala. Kenan je kukavica i ološ, gori od mene. Oprosti mi, ako možeš, za svaku suzu koju si pustila u mojoj kući.”
Ispod tog pisma, nalazio se zvaničan, sudski ovjeren testament. Datum je bio od prije nekoliko nedjelja, kada je Zilha još mogla da komunicira sa advokatom kog je tajno pozvala. U tom papiru, Zilha je jasno, bez ikakve mogućnosti obaranja, prepisala apsolutno sve – ogromnu kuću, svu zemlju, šume i sve bankovne račune – isključivo i samo svojoj snahi Ajli. Za Kenana, u testamentu je stajala samo jedna jedina, surova rečenica: “Mom sinu Kenanu ostavljam sramotu sa kojom će morati da živi, jer za drugo i nije.”
Kada se Kenan to veče vratio kući, pripit i bahat, zalupio je vratima i povikao Ajli iz hodnika da mu spremi večeru i da ubrza to pakovanje. Umjesto preplašene žene u ljetnoj kuhinji, u dnevnom boravku ga je dočekala Ajla. Sjedila je u Zilhinoj fotelji, uspravna, hladna i potpuno mirna. Na stolu ispred nje stajala je hrpa dukata i uredno složeni papiri sa sudskim pečatima.
“Šta je to? Odakle ti to ukradeno zlato?!” povikao je Kenan, krenuvši prema njoj. Ajla nije ni trepnula. Smireno je podigla testament, gurnula mu ga u grudi i gledala ga pravo u oči. “Ovo nije ukradeno, Kenane. Ovo je moje. Sve ovo je sada moje,” rekla je glasom od kog se ledila krv. “A ti si taj koji sada ide da spakuje svoje kofere. Imaš tačno pola sata da izađeš iz moje kuće, prije nego što pozovem policiju.” Te noći, Kenan je izašao u mrak, bez ičega, ostavljajući za sobom ženu koju je godinama ponižavao, a koja je sada stajala na pragu kao jedina i apsolutna gazdarica njegovog promašenog života.
