Lejla u brak nije donijela ništa osim jednog starog, kartonskog kofera i srca punog nade. Odrasla je u domu za nezbrinutu djecu, bez oca i majke, bez igdje ikoga svog na cijelom svijetu. Kada je upoznala Emira, poštenog i vrijednog radnika sa pilane, mislila je da ju je dragi Bog konačno pogledao. Emir ju je volio iskreno, bez obzira na to što nije imala miraz ni bogatu familiju. Ubrzo su se vjenčali i Lejla se uselila u njegovu malu, trošnu kuću na kraju sarajevske mahale. Međutim, u toj kući je već vladao jedan strog, nepopustljiv autoritet – Emirova majka, Zilha.
Zilha je bila žena starog kova. Udovica koja je muža izgubila rano, cijeli život je provela u borbi, podižući sina sa svojih deset prstiju. Uvijek je nosila crnu šamiju zavezanu ispod brade, a njeno lice, ispresijecano dubokim borama, rijetko je pokazivalo osmijeh. Od prvog dana kada je Lejla kročila preko praga, Zilha ju je dočekala hladno, mjereći svaki njen korak, svaku opranu fildžan-šolju i svaki ispečeni somun. Lejla se trudila iz petnih žila da joj udovolji. Ustajala je prije zore, ložila vatru, čistila kuću do sjaja, ali za staru svekrvu ništa nikada nije bilo dovoljno dobro.
Kako bi pomogla Emiru da sastave kraj s krajem, Lejla se zaposlila u lokalnoj pekari. Radila je teške, desetosatne smjene u vrućini, pored vrelih peći. Ruke su joj stalno bile u opekotinama od plehova, a noge otečene od stajanja, ali je bila sretna jer je po prvi put u životu imala svoj, pošteno zarađen dinar. Mislila je da će time konačno kupiti poštovanje svoje stroge svekrve, da će pokazati kako nije samo beskorisno siroče koje je došlo da živi na tuđim leđima. Ali, prava noćna mora je tek počela onog dana kada je Lejla donijela svoju prvu platu kući.
Zilha je sjedila za starim drvenim stolom u kuhinji, srčući crnu kafu. Kada je Lejla, ponosna i nasmijana, izvadila kovertu sa novcem da pokaže Emiru, starica je spustila fildžan. Pogledala je snahu onim svojim oštrim, prodornim očima i hladno izgovorila: “Slušaj me dobro, mlada. U ovoj kući se zna red. Dok živiš pod mojim krovom i dok ja vodim domaćinstvo, tačno pola te tvoje plate ćeš davati meni u ruke, svakog prvog u mjesecu. Za troškove, struju i hranu. Ti si mlada, ne znaš ti sa parama, sve bi to spiskala na gluposti.”
Lejlin osmijeh se zaledio. Pogledala je u Emira, nadajući se da će on reći nešto, da će zaštititi njenu muku i žuljeve. Ali Emir je samo oborio glavu, ne želeći da se suprotstavlja majci koju je poštovao više od ičega. Drhtavih ruku, Lejla je otvorila kovertu, prebrojala novčanice i tačno polovinu svoje krvavo zarađene plate stavila pred svekrvu. Zilha je novac mirno uzela, presavila ga i stavila u džep svojih širokih dimija, ne rekavši ni “hvala”. Lejla je te noći otišla u kupatilo, pustila vodu na česmi da se ne čuje i gorko plakala, osjećajući se izdano i iskorišteno.
Godine su prolazile, a ta surova tradicija se nikada nije prekinula. Svakog mjeseca, bez izuzetka, Zilha je uzimala pola Lejline plate. Bilo je mjeseci kada su Lejline zimske čizme bile potpuno poderane, kada je propuštala snijeg, ali starica nije imala milosti. “Zakrpi to, može to još izdržati,” govorila bi hladno, dok je uzimala novac. Lejlino srce se polako punilo gorčinom. U sebi je svekrvu počela da gleda kao pohlepnog, zlog monstruma, ženu bez duše koja iskorištava njenu slabost i to što nema gdje drugo da ode.
Kada je Zilha zašla u duboku starost, bolest ju je prikovala za krevet. Lejla ju je kupala, presvlačila i hranila, ali ni tada se pravila nisu mijenjala. Starica je insistirala da joj snaha svakog mjeseca donosi onaj novac u sobu, i tjerala bi je da ga stavi u staru, tešku drvenu seharu (škrinju) koju je držala zaključanu ispod kreveta. Ključ je nosila na uzici oko vrata i nikome nije dozvoljavala da mu priđe. Lejla je to radila iz čistog osjećaja dužnosti, ali svaki put kada bi ubacila novac u tu mračnu kutiju, osjećala je kako u nju baca i svoju mladost, svoje snove i svoju slobodu.
A onda je, jedne mirne zimske noći, Zilha tiho preminula u snu. Mahala je došla, dženaza je klanjana, i starica je ispraćena na bolji svijet. Kuća je odjednom ostala prazna, ispunjena nekom čudnom tišinom. Nekoliko dana nakon sahrane, Emir i Lejla su ušli u njenu sobu da je očiste i spakuju njene stare stvari. Dok su pomjerali teški drveni krevet, Lejla je ugledala onu drvenu seharu. Zgrabila je ključ koji je ostao na stočiću. Sa mješavinom bijesa i ogorčenja u grudima, odlučila je da otvori taj “prokleti sef” u kojem je ležao njen znoj, očekujući da će tu naći skriveno, neotpakovano bogatstvo koje je starica pohlepno čuvala samo za sebe.
Lejla je sjedila na starom bosanskom ćilimu, držeći teški, zarđali ključ u ruci. Emir je stajao iza nje, oslonjen na štok vrata, jednako zbunjen tišinom koja je ostala iza njegove majke. Lejla je duboko udahnula, gurnula ključ u bravu i okrenula ga. Stara, drvena sehara je zaškripala kao da se opire, a onda se teški poklopac polako podigao. Lejla je zatvorila oči na sekundu, očekujući da će ugledati hrpu zlatnog nakita, skupe tkanine ili ko zna kakvo bogatstvo koje je starica sebično gomilala otimajući od njenih žuljevitih ruku i poderanih čizama.
Ali kada je otvorila oči, srce joj je preskočilo. U sehari nije bilo nikakvog zlata ni bogatstva. Na samom dnu, uredno poslagane, stajale su hrpe novčanica, čvrsto uvezane običnim, žutim gumicama za tegle. Lejline ruke su zadrhtale kada je posegnula za prvim svežnjem. Prepoznala je male, bijele koverte sa pečatom pekare u kojoj je radila. Svaka marka, svaki onaj krvavo zarađeni dinar koji je godinama teška srca davala Zilhi, bio je tu. Netaknut. Starica nikada nije potrošila ni jedan jedini fening od njene plate za struju, vodu ili hranu.
“Emire… šta je ovo?” prošaputala je Lejla, u potpunom šoku, dok su joj koverte ispadale iz drhtavih ruku na ćilim. Emir je prišao, blijed u licu, ne vjerujući svojim očima. Njegova majka je godinama glumila tiranina, tjerala ih da jedu posnu supu i stari hljeb, dok je u ovoj drvenoj kutiji ležalo pravo malo bogatstvo. Lejla je prebirala po novcu, a onda je, na samom dnu sehare, ispod posljednje koverte, napipala nešto tvrdo. Bila je to debela fascikla od tvrdog kartona.
Izvukla je fasciklu na svjetlo dana. Na njoj je bio zvanični, crveni pečat notara. Kada je otvorila korice, pred očima joj je zasijao zvanični, državni dokument – vlasnički list. Lejline zjenice su se raširile dok je sricala kucana slova. To nije bio papir od ove stare, trošne kuće u kojoj su živjeli. Bio je to ugovor o kupovini malog, potpuno novog jednosobnog stana u centru grada. A u rubrici gdje je stajalo ime jedinog, isključivog vlasnika, pisalo je samo jedno ime: Lejla.
Nije bilo Emirovog imena. Nije bilo Zilhina imena. Taj stan, kupljen bez ikakvog kredita i isplaćen do posljednje marke, pripadao je samo njoj – siročetu bez igdje ikoga. Iz sredine tog zvaničnog ugovora, polako je iskliznuo jedan obični, linijasti papir istrgnut iz školske sveske. Na njemu je bio Zilhin prepoznatljivi, krupni, starinski rukopis. Lejla je zgrabila taj papir, a suze, koje su do tada samo prijetile, sada su nekontrolisano počele da joj liju niz obraze.
“Kćeri moja, moja Lejla,” pisalo je u pismu. “Znam ja dobro da si me godinama mrzila. Znam da si u onom kupatilu svaku noć plakala i mislila da sam zla, pohlepna starica koja te mrzi i pljačka. Znala sam ja i kad su ti čizme zimi propuštale vodu, duša me je boljela, ali nisam smjela da popustim. Ti si u ovu kuću došla sa jednim koferom, kao siroče. Bez babe, bez brata, bez ikoga svog na ovom dunjaluku da stane ispred tebe i da te zaštiti.”
Lejla je jecala, jedva hvatajući vazduh, dok je čitala dalje: “Ja sam ti uzimala platu, a dodavala sam joj cijelu svoju penziju i štedjela svaku paru. Morala sam tako, jer mladi ne znaju štedjeti, a život je surov. Kupila sam ti ovaj stan. Ako te moj Emir ikada uvrijedi, ako digne ruku na tebe, ili ako te život sutra grubo ošamari, da imaš svoja vrata da zaključaš. Da nikada više u životu ne budeš sirotica na ulici. Halali mi, kćeri, moju grubost. To je bio jedini način da te obezbijedim. Tvoja majka, Zilha.”
Pismo je ispalo iz Lejlinih ruku i palo pravo na onu hrpu netaknutog novca. Siromašna, namučena pekara je vrisnula iz sveg glasa, padajući na koljena pred tom starom, drvenom seharom. Grlila je one koverte, ljubeći papir na kom je bio rukopis žene koju je godinama zvala monstrumom. Shvatila je, u najsurovijem mogućem trenutku, da ju je ta hladna, tvrda starica u crnoj šamiji voljela i štitila više nego što bi je ikada štitila rođena majka. Emir se spustio na pod pored nje, čvrsto je grleći, dok su oboje plakali nad seharom koja nije krila zlato, već najčišću, neispričanu ljubav jedne bosanske majke.
