Jelena je u brak sa Markom ušla tiho, pognute glave, bez pompe i skupih svadbi. Rano je ostala bez oba roditelja, odrasla po domovima i kod daleke rodbine. Njen jedini miraz bilo je njeno neizmjerno poštenje, zlatne ruke i jedna mala, trošna seoska kuća sa zaraslim dvorištem, koju su joj ostavili pokojni otac i majka. Za Marka, ona je bila princeza vrijedna svakog blaga na svijetu. Ali za Markovu majku, moćnu i arogantnu beogradsku gospođu Ljubicu, Jelena je bila samo “uličarka i sirotinja” koja je došla da se uvali u njihovo bogatstvo.
Od prvog dana, život pod istim krovom sa Ljubicom bio je za Jelenu pravi pakao. Svekrva joj je mjerila svaki zalogaj, svaku kap potrošene vode i svaki korak. Kada bi dolazile Ljubicine prijateljice na kafu, Jelena je morala da ih dvori kao sluškinja, dok bi je svekrva glasno ponižavala: “Vidite kakvu mi je bedu sin doveo u kuću. Nema ni pošten kaput da obuče, a kamoli da nam obraz osvjetla. Da mi nije sina, na ulici bi spavala.” Jelena je gutala suze i ćutala, samo da njen Marko ne bi brinuo i da bi sačuvala mir u kući.
Marko je radio danonoćno, pokušavajući da obezbijedi svojoj ženi odvojeni krov nad glavom. Trzao se na svaki majčin povišen ton, stajao u Jeleninu odbranu, ali je Ljubica uvijek uspijevala da manipuliše situacijom, glumeći žrtvu i prijeteći srčanim udarima. U tom začaranom krugu toksične atmosfere, Marko je počeo da slabi. Stalni stres, pritisak na poslu i svađe u kući počeli su da uzimaju danak. Počeo je da se žali na probadanja u grudima, ali je ignorisao bol, pripisujući ga umoru.
A onda se desilo ono najgore. Jednog jutra, dok se spremao za posao, Marko se srušio u hodniku, hvatajući se za grudi. Hitna pomoć ga je odvezla pod rotacijama. Dijagnoza je bila stravična – teška srčana mana koja je rapidno napredovala. Doktor u državnoj bolnici bio je jasan: Marko neće preživjeti ni mjesec dana ako se hitno ne operiše na specijalizovanoj privatnoj klinici u inostranstvu. Cijena te operacije iznosila je vrtoglavih 30.000 eura.
U bolničkom hodniku nastao je haos. Ljubica je vrištala, čupala kosu i pred svim ljekarima i pacijentima nasrnula na Jelenu. “Ti si mi ga ubila, sirotinjo jedna!” urlala je svekrva, ubadajući snajku prstom u grudi. “Tvoja beda mu je jela džigericu! Zbog tvog stresa i tvog gladovanja on sada umire! Odakle meni sada te pare?! Sve si nam uništila!” Jelena se samo naslonila na hladan bolnički zid i jecala, moleći Boga da uzme njen život, a Marku ostavi njegov.
Dok su se dani pretvarali u noćnu moru iščekivanja, a Markov život visio o koncu, desilo se čudo. Iz privatne klinike su javili da je cjelokupan iznos od 30.000 eura uplaćen na njihov račun i da je Marko spreman za hitan transport. Ljubica je istog trena podigla glavu visoko, brišući lažne suze. “Znala sam!” uzviknula je ponosno. “Moj brat iz Njemačke, Markov ujak! Znala sam da će on poslati pare čim čuje. Naša krv spasava našu krv!” Jelena je ćutala, sklanjajući pogled ka podu.
Operacija je prošla besprijekorno. Markov snažan organizam se izborio, i nakon nekoliko nedjelja provedenih u klinici, vratio se kući. Bio je blijed i slab, ali je njegovo srce kucalo zdravo i jako. Ljubica je odlučila da napravi veliku gozbu u čast sinovljevog povratka i u čast svog “bogatog brata” kom su navodno dugovali život. Pozvala je cijelu rodbinu, komšije i prijatelje. Stolovi u velikoj trpezariji bili su prepuni, a Ljubica je sjedila u čelu, držeći zdravice i hvaleći svoju porodičnu lozu.
A onda, usred ručka, dok je Marko odmarao u spavaćoj sobi na spratu, Ljubica je odlučila da zada konačni, najsuroviji udarac. Ustala je od stola, otišla do hodnika i u trpezariju pred sve goste unijela dva stara, ofucana kofera. Bacila ih je pred Jelenine noge sa gađenjem. “Evo, tvoje suze i tvoja gluma nam više ne trebaju!” zagrmjela je svekrva pred šokiranom rodbinom. “Moj sin je sada zdrav, spasila ga je moja bogata porodica, a ne ti! Uzimaj ove svoje prnje i gubi se iz moje kuće na ulicu! Ovdje za tebe, sirotinjo, više nikada neće biti mjesta!” Jelena je stajala zaleđena, dok su joj suze polako kvasile blijede obraze, nesvjesna da se na ulaznim vratima upravo pojavio neko ko će Ljubičin svijet okrenuti naopačke.
U trpezariji je zavladao stravičan muk. Gosti su spustili viljuške i u šoku posmatrali scenu. Jelena nije rekla ni riječ. Nije se branila, nije plakala, nije klela. Njene oči, prepune tuge i umora, samo su prešle preko lica žene koja joj je od života napravila pakao. Polako se sagnula, uhvatila ručku onog starog, ofucanog kofera i krenula prema izlaznim vratima. Bila je spremna da ode, u tišini, sa istim onim dostojanstvom sa kojim je i ušla u tu kuću.
Ali, tačno u tom trenutku, začulo se oštro zvono na ulaznim vratima. Ljubica je nervozno popravila frizuru, prekrstila ruke i ponosno krenula da otvori, misleći da je stigao još neko od njenih “bitnih” beogradskih prijatelja da svjedoči njenom trijumfu. Kada je otvorila vrata, pred njom je stajao ozbiljan, prosijedi gospodin u tamnom odijelu, držeći službenu kožnu fasciklu. Bio je to glavni pravnik sa privatne klinike na kojoj je Marko operisan.
“Dobar dan, izvinjavam se na smetnji,” rekao je pravnik ljubazno, ulazeći u hodnik. “Donosim finalne otpusne liste i zvanične priznanice o uplati troškova operacije. Zbog poreske uprave, moramo lično uručiti papire osobi koja je izvršila uplatu.” Ljubica se široko nasmiješila, okrenula se prema gostima i slavodobitno podigla glavu. “Ah, naravno! Dajte to meni. To je platio moj rođeni brat iz Njemačke, Markov ujak. Samo mi dajte da potpišem, mi smo jedna bogata i poštena familija!”
Pravnik je zastao, popravio naočare i zbunjeno pogledao u Ljubicu. “Vaš brat iz Njemačke? Gospođo, bojim se da ste u velikoj zabludi,” rekao je pravnik glasno, tako da je cijela trpezarija mogla čuti svaku njegovu riječ. “Naša klinika nije primila ni jedan jedini cent ni sa kakvog stranog računa. Vaš brat iz inostranstva nije uplatio apsolutno ništa za ovu operaciju.”
Ljubici je osmijeh skliznuo sa lica. Gosti su počeli da šapuću. “Kako to mislite?!” povikala je svekrva, blijedeći. “Pa ko je onda platio 30.000 eura?! Odakle te pare?!” Pravnik je tada prešao pogledom preko okupljenih, a onda su se njegove oči zaustavile na Jeleni, koja je i dalje stajala pored vrata, držeći onaj stari kofer u ruci. Pravnik je prošao pored šokirane Ljubice, prišao Jeleni i sa dubokim poštovanjem joj pružio papire. “Došao sam da ovo uručim ovoj mladoj dami,” rekao je tiho.
“Gospođa Jelena je,” nastavio je pravnik okrećući se prema svima, “prije mjesec dana došla u moju kancelariju uplakana. Donijela je cjelokupan iznos u gotovini. Da bi spasila život svom mužu, ona je istog dana, u bescijenje i ispod svake cijene, prodala svoju jedinu dedovinu. Prodala je kuću i imanje svojih pokojnih roditelja, jedino što je imala na ovom svijetu. Preklinjala nas je da ostanemo anonimni, kako se njen muž ne bi kidao od griže savjesti.”
U tom trenutku, na vrhu stepenica pojavio se Marko. Blijed, držeći se za grudi u kojima je kucalo novo, zdravo srce, slušao je svaku riječ. Shvatio je da je njegova tiha, siromašna žena, koju su gazili i nazivali uličarkom, prodala posljednju uspomenu na svoju majku i oca. Odrekla se svog jedinog krova nad glavom i postala beskućnik, samo da bi on danas mogao da diše.
Ljubicina oholost se srušila kao kula od karata. Njene noge su otkazale. Shvatila je stravičnu istinu – žena kojoj je maloprije bacila kofere pred noge, tjerajući je na ulicu, zapravo je sopstvenom krvlju i suzama kupila život njenom djetetu. Bogata, ohola beogradska gospođa srušila se na koljena pred cijelom rodbinom. Pala je pravo pred one stare, ofucane Jelenine kofere. Zgrabila je Jelenine ruke, prislonila ih na svoje uplakano, slomljeno lice i počela da jeca na sav glas: “Oprosti mi, kćeri moja! Bogom te molim, oprosti mi! Ja sam slijepi monstrum, a ti si naš anđeo!” Tog dana, jedna stara dedovina platila je najskuplju lekciju o tome šta zaista znači biti bogat čovjek.
