Vera je bila žena starog kova, ponosna beogradska gospođa koja je cijeli život provela u izobilju i strogim pravilima. Njen veliki, salonski stan u centru grada bio je njen dvorac, a njen sin jedinac, Nikola, centar njenog univerzuma. Kada se Nikola oženio Anom, djevojkom iz radničke porodice sa periferije, Vera to nikada nije mogla da preboli. Za nju je Ana zauvijek ostala “uljez” koji nije dostojan njihovog prezimena. Vera je svaki dan koristila priliku da snajki stavi do znanja gdje joj je mjesto, kritikujući njeno kuvanje, oblačenje i ponašanje.
Ana je, sa druge strane, bila oličenje blagosti. Voljela je Nikolu više od svega i zbog njega je bila spremna da proguta svaku Verinu gorku riječ. Ćutala je kada bi joj svekrva prevrnula svježe ispeglan veš, spuštala je glavu kada bi je prekidala u pola rečenice pred gostima. Njena strategija je bila trpljenje i osmijeh, nadajući se da će Vera jednog dana uvidjeti koliko je njena ljubav prema Nikoli iskrena. Ali, umjesto mira, u tom velikom stanu počeo se odvijati pravi košmar.
Sve je počelo bezazleno. Prvo je nestala jedna srebrna kašičica iz Verinog starog servisa. Zatim je Vera prijavila da joj fali pedeset eura iz novčanika koji je ostavila na stolu u hodniku. Vera nije imala dlake na jeziku – čim bi nešto nestalo, njen oštar pogled bi se odmah zaustavio na Ani. “U ovoj kući se nikada nije kradalo dok neki nisu došli sa ulice,” mrmljala bi Vera prolazeći pored snajke. Ana bi samo preblijedjela, ne znajući šta da kaže, nadajući se da se novac negdje zagubio.
Ali stvari su počele da nestaju sve češće. Skupi parfemi, komadi odjeće, pa čak i Verini lijekovi za pritisak. Kap koja je prelila čašu bio je nestanak Verinog masivnog, zlatnog prstena sa rubinom, porodičnog naslijeđa koje je ljubomorno čuvala u kutijici na komodi u svojoj spavaćoj sobi. Tog jutra, Vera je izletjela iz sobe kao furija. Zgrabila je Anu za ruku dok je ova prala suđe i počela histerično da viče, tresući je iz sve snage.
“Gde je moj prsten, lopovkinjo jedna?!” vrištala je Vera, dok su joj oči sijale od bijesa. “Mislila si da sam luda, da ne vidim kako me mjesecima potkradaš?! Sve sam ti tolerisala, ali zlato moje majke ne dam! Vadi ga iz džepa odmah, ili zovem policiju!” Ana je plakala i klela se u sve na svijetu da nije ni ušla u njenu sobu, ali Verin bijes je bio nezaustavljiv. Nikola je dotrčao iz dnevne sobe, pokušavajući da razdvoji majku i ženu, sluđen i potpuno izgubljen u tom haosu.
Nekoliko dana kasnije, na porodičnom ručku, Vera je pred svom rodbinom izgovorila ono najgore. Utišala je muziku, ustala sa čašom u ruci i pred svima proglasila Anu “seoskom kradljivicom koja planira da ih opelješi i ostavi na ulici”. Atmosfera je bila mučna. Svi su gledali u Anu. Umjesto da se brani, da viče ili da uzvrati uvrede, Ana je samo spustila glavu, obrisala suze koje su joj kapale u tanjir i u tišini izašla iz trpezarije. Njeno ćutanje je za Veru bilo priznanje krivice, a u Nikolino srce je usadilo strašno sjeme sumnje.
Te noći, Nikola se suočio sa Anom u njihovoj sobi. “Zašto ćutiš, Ana? Zašto se ne braniš ako nisi kriva? Majka hoće da te izbaci iz kuće, tjera me na razvod! Reci mi istinu, jesi li uzimala taj novac i nakit u nekom trenutku slabosti?” pitao ju je očajno. Ana ga je samo pogledala svojim krupnim, tužnim očima, pomilovala ga po licu i tiho rekla: “Nikola, ja tebe volim. Nikada ti ne bih ukaljala obraz. Vrijeme će sve pokazati.” Njen odgovor ga nije umirio. Pritisak majke bio je prevelik.
Sljedećeg dana, dok su Ana i Vera bile u prodavnici, Nikola je donio tešku odluku. Otišao je u prodavnicu elektronike i kupio malu, neupadljivu skrivenu kameru. Tajno ju je instalirao u majčinoj spavaćoj sobi, kamuflirajući je među knjigama na polici. Objektiv je bio usmjeren direktno prema onoj komodi gdje je Vera držala svoje dragocjenosti. Bio je uvjeren da će u roku od par dana uhvatiti Anu na djelu i tako dobiti dokaz za razvod koji je majka tražila. Nije ni slutio da će taj snimak otkriti stravičnu istinu koja će mu zauvijek slomiti srce.
Prošla su tri duga, mučna dana. Vera je u međuvremenu prijavila nestanak još jedne zlatne narukvice, glasno uzdišući i bacajući prezrive poglede prema Ani, koja je u tišini peglala veš u uglu dnevne sobe. Nikola više nije mogao da izdrži tu tenziju. Sačekao je da Ana ode do prodavnice, ušao u majčinu sobu i izvukao onu malu, skrivenu kameru sa police. Srce mu je lupalo. Osjećao se kao izdajnik, ali je morao znati istinu. Pozvao je majku da uđe u njegovu radnu sobu i zaključao vrata za njima.
“Sada ćemo vidjeti, majko,” rekao je Nikola, ubacujući memorijsku karticu u kompjuter. “Ako je Ana zaista uzela tvoje stvari, kunem ti se, sutra će letjeti iz ove kuće i potpisaćemo papire za razvod.” Vera je pobjedonosno prekrstila ruke, sjedeći u fotelji iza njega. “Znala sam ja to od prvog dana, sine. Svojim očima ćeš sada vidjeti koga si u kuću doveo,” rekla je samouvjereno. Nikola je pokrenuo snimak i počeo da premotava sate prazne sobe.
Sve je bilo mirno do snimka od prethodne noći, tačno u tri sata ujutro. Na ekranu se pojavio pokret. Nikola je usporio snimak i približio se ekranu. Ali osoba koja je otvorila ladicu komode nije bila Ana. Bila je to Vera. Na snimku se vidjelo kako stara, ponosna gospođa stoji u svojoj spavaćoj sobi, u spavaćici, potpuno izgubljena. Njeno lice, uvijek strogo i arogantno, sada je bilo izobličeno od panike i neopisivog straha.
Gledali su kako Vera drhtavim rukama vadi svoju zlatnu narukvicu i sakriva je duboko u zemlju jedne velike saksije sa fikusom pored prozora. Zatim je uzela svoje skupe lijekove i gurnula ih iza teškog radijatora. Na snimku se jasno čulo kako Vera plače, mrmljajući sama sa sobom: “Ko su ovi ljudi… gdje sam ja ovo… doći će stranci da me opljačkaju, moram ovo sakriti… majko, gdje si, strah me je…” Bio je to stravičan, duboki napad demencije – rani stadijum Alchajmerove bolesti, za koji ni Nikola ni Vera u budnom stanju nisu ni slutili da postoji. Vera, koja je sjedila iza Nikole, prekrila je usta rukama, preblijedjevši kao kreč.
A onda su se na snimku tiho otvorila vrata spavaće sobe. Ušla je Ana. Nije vrištala, nije palila glavno svjetlo. Prišla je Veri, koja se u strahu skupila u uglu sobe, ne prepoznajući sopstvenu snajku. Ana je kleknula pred nju. Njen glas na snimku bio je topao, blag i pun neke anđeoske milosti. “Ššš, majko, sve je u redu. Ja sam, vaša Ana. Ovdje ste sigurni, niko vas neće dirati,” govorila joj je snajka, nježno joj brišući znoj i suze sa lica.
Na snimku se vidjelo kako Ana polako pronalazi narukvicu u saksiji i lijekove iza radijatora. Vratila ih je na komodu, a zatim je uzela toplu krpu, obrisala Verine prljave ruke, očešljala joj kosu i nježno je smjestila u krevet, pokrivši je jorganom do grla. Vera se na snimku polako smirivala, držeći Anu za ruku kao uplašeno dijete.
A onda je Ana izgovorila riječi koje su Nikoli u sekundi iščupale srce iz grudi. Sagnula se i šapnula usnuloj svekrvi: “Spavajte, majko. Ne brinite. Znam da ujutro nećete znati gdje ste ovo stavili i da ćete opet mene okriviti. Neka. Ja ću preuzeti svaku krivicu. Neka misle da sam ja najgori lopov, neka me vrijeđaju pred svima… Samo da Nikola ne sazna da gubite razum. Prepuklo bi mu srce od tuge da vas vidi ovakvu. Dok sam ja tu, vaše dostojanstvo će ostati netaknuto.”
Snimak se završio. U radnoj sobi je zavladao stravičan, zagušujući muk. Nikola je pao licem na tastaturu, gušeći se u najtežim muškim suzama. Shvatio je da je njegova žena, koju je htio da otjera, trpjela najgora poniženja, pljuvanje rodbine i etiketu kradljivice, samo da bi zaštitila njega od saznanja da mu majka neizlječivo gubi razum. Vera se srušila sa fotelje na koljena pored njega. Žena koja je mjesecima mrzila i gazila svoju snajku sada je vrištala od stida i bola, shvativši da je u kuću dovela anđela kog nije bila dostojna. Kad su izašli iz sobe i ugledali Anu kako tiho slaže veš, oboje su pali pred njene noge, moleći za oprost koji im je ona već odavno, u tišini, dala.
