Amira je bila žena tihe naravi i velikog srca. Kada se udala za svog Samira, mislila je da njena sreća nema kraja. Sagradili su svoj mali raj na gornjem spratu velike porodične kuće. Međutim, taj raj je imao i svog čuvara pakla – njenu svekrvu Zumretu. Zumreta je bila žena teške naravi, ohola i vječito nezadovoljna. Za nju, Amira nikada nije bila dovoljno dobra. Smatrala ju je uljezom koji je došao “na gotovo” i stalno joj je tražila mane, prebacujući joj svaki zalogaj i svaki potrošeni dinar.
Sve se dodatno pogoršalo kada se Samir iznenada teško razbolio. Bolest ga je prikovala za krevet, a sva briga o njemu, kući i njihovo dvoje male djece pala je na Amirina leđa. Noćima nije spavala, mijenjala mu je obloge, kupala ga i hranila na kašičicu. Zumreta bi samo povremeno ušla u sobu, zakukala nad svojom sudbinom i otišla da pije kafu sa komšinicama, ostavljajući snahu da sama nosi sav teret. Amira nikada nije prigovorila, jer je njen Samir bio ljubav njenog života.
Ali, sudbina je bila surova. Jednog hladnog novembarskog jutra, Samirovo umorno srce prestalo je da kuca. Amirin svijet se srušio u stotinu komada. Ostala je mlada udovica, sa dvoje male djece koja su tražila oca, u kući koja je odjednom postala hladna i neprijateljska. Dok je rodbina još dolazila da izjavi saučešće, Amira je sjedila u uglu sobe, blijeda i iscrpljena, nesvjesna da se prava noćna mora tek sprema.
Zumreta nije sačekala ni da prođe propisani period žalosti. Čim su se rodbina i komšije razišli, njeno srce, već zatrovano mržnjom i pohlepom, donijelo je surovu odluku. Htjela je cijelu tu ogromnu kuću samo za sebe i svoju kćerku koja se nedavno razvela. Amira i njena djeca su joj smetali, bili su podsjetnik na sina kog je izgubila i obaveza koju nije željela. Odlučila je da ih izbaci na ulicu.
Samo četrdeset dana nakon Samirove smrti, Zumreta je dovela advokata. Sačekala je da Amira odvede djecu u školu i promijenila bravu na ulaznim vratima. Kada se Amira vratila kući, zatekla je svekrvu kako stoji na pragu, prekriženih ruku, sa papirima u ruci. “Ovdje više nema mjesta za tebe,” rekla je Zumreta hladno, gledajući snahu sa visine. “Ovo je kuća mog pokojnog muža. Ti sa njom nemaš ništa. Kupi svoje prnje i idi odakle si i došla!”
Amira je u šoku pala na koljena pred vratima. Molila je, plakala, zaklinjala je u pokojnog Samira. “Majko, Bogom vas molim, nemojte to raditi! Gdje ću sa djecom po ovoj zimi? Dajte mi makar jednu sobu, samo dok se ne snađem, ja nemam nikoga svog!” Ali Zumretino srce je bilo tvrđe od kamena. “Nisam ti ja majka! Gubi se s mog praga prije nego što pozovem policiju da te silom odnese!” povikala je zla svekrva, zalupivši joj vrata pred nosom.
Tog popodneva, nebo se otvorilo i počela je padati teška, hladna kiša. Zumreta je otvorila prozor sa gornjeg sprata i počela bacati Amirine stvari u blatnjavo dvorište. Padale su dječije jakne, igračke, njena skromna odjeća i posteljina. Komšije su provirivale iza zavjesa. Neki su krišom brisali suze, ali niko nije imao hrabrosti da se suprotstavi bogatoj i uticajnoj Zumreti. Amira je, mokra do kože, trčala po blatu i sakupljala dječije stvari, pokušavajući da ih zaštiti od kiše.
U tom haosu, kroz prozor je izletjela i jedna stara, teška drvena kutija iz koje su se rasule Amirine lične uspomene. Amira je jecajući prišla da pokupi te sitnice. U blato je pao i jedan veoma star, prašnjavi Kuran sa kožnim koricama. Pripadao je Samirovom pokojnom djedu, čovjeku koji je Amiru volio kao rođenu unuku, a koji je umro nekoliko godina prije Samira. Amira je nježno podigla svetu knjigu, brišući blato sa korica, ne sluteći kakvu tajnu, moćniju od svih Zumretinih advokata, taj stari Kuran krije u svojim stranicama.
Kiša je neumoljivo padala, miješajući se sa suzama na Amirinim obrazima. Klečeći u blatu, drhtavim rukama je prebrisala kožne korice starog djedovog Kurana. Knjiga je bila teška i očuvana, iako je godinama stajala u onoj drvenoj kutiji koju je Zumreta tako bezdušno bacila kroz prozor. Amira je pažljivo otvorila svetu knjigu kako bi provjerila da li su se stranice oštetile od pada. U tom trenutku, iz same sredine Kurana, na mokru zemlju je iskliznuo jedan presavijeni, požutjeli papir.
Papir je bio deblji od običnog, na krajevima iskrzan, ali je na dnu imao jasan, veliki crveni pečat i potpis. Amira je obrisala ruke o mokru haljinu i polako ga razmotala. Na samom vrhu, krupnim, starinskim slovima pisalo je: “Ugovor o darovanju”. Njene umorne, uplakane oči počele su da prelaze preko izblijedjelog teksta. Bio je to službeni dokument, ovjeren kod notara prije više od deset godina, još dok je Samirov djed bio živ.
Djed je dobro poznavao svoju snahu Zumretu. Znao je koliko je ohola, pohlepna i koliko ne voli Amiru. Plašeći se da će Zumreta jednog dana uništiti njegovog unuka i njegovu porodicu, stari mudrac je u najvećoj tajnosti otišao kod advokata. Tim ugovorom, on je cijelo svoje imanje, veliku kuću na sprat i dvorište, zakonski prepisao isključivo na svog unuka Samira i njegovu suprugu Amiru, u jednakim dijelovima. Zumreta, kao njegova snaha, bila je potpuno izuzeta iz nasljedstva. Crno na bijelo, jedan kroz jedan, kuća je pripadala Amiri.
Amira je gledala u taj papir dok joj je srce udaralo kao bubanj. U tom trenutku, ulazna vrata su se ponovo otvorila. Na trijem je izašla Zumreta, držeći veliki crni kišobran, a pored nje je stajao njen advokat sa arogantnim osmijehom. “Jesi li pokupila te svoje dronjke, sirotinjo?!” doviknula je Zumreta s praga. “Sklanjaj mi se iz dvorišta da te moje oči više ne vide, prljaš mi travu!”
Amira je polako ustala iz blata. Više nije plakala. Njena ramena, do tada povijena od bola i poniženja, sada su se ispravila. U jednoj ruci je čvrsto držala Kuran, a u drugoj onaj požutjeli papir. Koračala je polako prema trijemu, gledajući svoju zlu svekrvu pravo u oči. Nije se zaustavila pred stepenicama. Popela se na trijem i bez ijedne riječi pružila onaj mokri, ali savršeno čitljivi dokument Zumretinom advokatu.
Advokat je s podsmijehom uzeo papir, misleći da mu snaha daje neki nebitni račun. Ali, čim je pročitao naslov i vidio onaj crveni, notarski pečat, osmijeh mu se zaledio na licu. Počeo je da čita tekst, a ruke su mu se zatresle. Preblijedio je kao krpa. “Šta je to? Daj mi to da pocijepam!” prosiktala je Zumreta, pokušavajući da mu otme papir. Advokat je napravio korak unazad, odmahujući glavom. “Gospođo Zumreta…” zamucao je, “ovaj dokument je originalan i pravosnažan. Vi niste vlasnica ove kuće. Ova kuća… ona u potpunosti pripada vašoj snahi.”
Zumreti je crni kišobran ispao iz ruku i uz tresak pao na pločice. Noge su joj se odsjekle. Svijet joj se srušio u sekundi. Shvatila je stravičnu istinu – žena koju je upravo izbacila u blato, na kišu, bila je stvarni vlasnik krova nad njenom glavom. Oholost je nestala, a zamijenio ju je panični strah. Zumreta je pala na koljena pred Amirom, hvatajući je za mokru haljinu. “Amiro, kćeri moja… nemoj me tjerati na ulicu! Ja sam stara žena, gdje ću sad, Bogom te molim, oprosti mi!” jecala je žena koja do maloprije nije imala ni zrno milosti.
Amira je gledala u ženu koja joj je zagorčala najljepše godine života i koja je pokušala njenu djecu ostaviti bez doma. Mogla je pozvati policiju i izbaciti je na onu istu kišu. Ali Amira je bila vjernica, žena čistog srca. Blago je izvukla svoju haljinu iz njenih ruku. “Nisam ja kao ti, Zumreta. Neću te izbaciti na ulicu da se smrzneš,” rekla je Amira mirnim, dostojanstvenim glasom. “Ali u mojoj kući više nećeš živjeti. Spakuj svoje stvari i pređi u staru ljetnu kuhinju u dnu dvorišta. Od danas, ti si gost na mom pragu. I nikada više ne podiži glas na moju djecu.” Tog dana, cijela mahala je vidjela kako pravda uvijek nađe svoj put, a kako se oholost na kraju uduši u sopstvenom otrovu.
