Ilija je bio čovjek od zemlje. Njegove ruke, velike, ispucale i trajno crne od rudničkog uglja i seoske prašine, svjedočile su o decenijama teškog, nadničarskog života. Njegova supruga je preminula rano, ostavivši ga samog sa malom djevojčicom Jovanom. Od tog dana, Ilija je imao samo jedan cilj u životu – da njegova kćerka nikada ne osjeti onaj gorki ukus sirotinje s kojim se on budio svako jutro. Radio je duple smjene duboko u jami, a kada bi izašao na dnevnu svjetlost, išao bi pravo u šumu da siječe drva za prodaju. Njegova stara kuća u selu prokišnjavala je godinama, ali je zato svaki dinar išao na Jovanine knjige, njene haljine i ekskurzije.
Jovana je bila bistra i lijepa. Zahvaljujući očevom krvavom znoju, završila je medicinu u Beogradu sa najvišim ocjenama. Ilija je tog dana, kada je primala diplomu, stajao u zadnjem redu amfiteatra, brišući suze svojim starim radničkim kačketom, plašeći se da joj priđe da je ne bi obrukao pred njenim modernim kolegama. Bio je ponosan do neba, misleći da je uspio. Nije ni slutio da je Beograd polako, ali sigurno, promijenio srce njegove kćerke. Jovana je postala vrhunski hirurg, počela je da izlazi u visoko društvo, nosila je markiranu odjeću i polako je zaboravljala put do rodnog sela.
Kada bi Ilija zvao, razgovori bi trajali jedva minut. “U gužvi sam, tata, na viziti, zvaću te kasnije,” govorila bi hladno, a to “kasnije” bi često značilo za mjesec dana. Vrhunac tog otuđenja dogodio se kada se Jovana vjerila. Njen izabranik bio je sin poznatog i uticajnog političara. Planirala se svadba o kojoj će brujati cijeli grad, u najluksuznijem restoranu sa stotinama uglednih zvanica, ministara i direktora klinika. Ilija je mjesecima unaprijed počeo da odvaja od svoje male rudarske penzije, kupio je novo, jeftino odijelo na pijaci i popravio stare cipele, spremajući se da isprati svoju jedinicu pred oltar.
Međutim, dvije nedjelje pred svadbu, telefon u staroj seoskoj kući je zazvonio. Jovana je zvučala nervozno i odsječno. “Tata, slušaj,” započela je bez okolišanja, “Markovi roditelji plaćaju cijelu svadbu i zovu mnogo bitnih ljudi iz Vlade. Znaš kakva je to klijentela. Neće ti tamo biti prijatno… Nemoj da dolaziš.” Ilija je zaćutao. Ruka kojom je držao slušalicu počela je da drhti. “Kako to misliš, kćeri moja, da ne dođem na tvoju svadbu? Pa kupio sam odijelo, neću ja nikom smetati, sješću tamo u neki ćošak, samo da te vidim…”
“Tata, nemoj da mi otežavaš!” povisila je ton Jovana, a u glasu joj se osjetio neskriveni prezir. “Ti se ne uklapaš tamo! Nemaš manire, pričaš tim seoskim akcentom, i te tvoje crne, rudarske ruke ne možeš oprati ni kiselinom. Obrukaćeš me pred Markovom porodicom. Reći će da sam neka seljančica iz blata. Molim te, ostani kući, poslaću ti slike kad sve prođe.” Prekinula je vezu. U Ilijinoj kući je nastala grobna tišina, prekinuta samo zvukom starog zidnog sata. Taj čvrsti čovjek, koji je preživio urušavanja rudnika i najgore zime, spustio je glavu na drveni sto i zaplakao kao malo dijete. Njegovo sunce ga se stidjelo.
Svanuo je dan vjenčanja. Restoran na Dedinju blještao je od luksuza, skupih automobila i svile. Jovana je izgledala kao princeza. Smijala se kamerama, nazdravljala šampanjcem sa ministrima, potpuno zaboravivši starca koji joj je sve to omogućio. Ali Ilija nije ostao u selu. Njegovo očinsko srce nije moglo da izdrži da svoju jedinicu ne vidi makar izdaleka na njen najvažniji dan. Obukao je ono svoje pijacarsko odijelo, sjeo na jutarnji autobus i došao pred taj blještavi restoran. Nije smio da uđe unutra. Stajao je napolju, na prohladnoj kiši, skriven iza velikog hrasta na parkingu, samo da bi kroz staklene zidove uhvatio njen nasmijani lik.
Satima je Ilija stajao na toj kiši, promrzao do kosti, dok je muzika treštala iz sale. Kada je vidio Jovanu kako sretno igra prvi ples sa mladoženjom, suze su mu ponovo zamaglile vid. Skinuo je svoj stari kačket, prekrstio se i prošaputao: “Nek ti je sa srećom, sine moj. Neka te Bog čuva kad ja već nisam dostojan.” Zatim je iz unutrašnjeg džepa svog jeftinog sakoa izvukao jednu malu, tešku, ručno izrezbarenu drvenu kutiju. To nije bio običan poklon. To je bilo sve što je na ovom svijetu ikada imao.
Prišao je sporednom ulazu gdje su stajali konobari na pauzi za cigaretu. Ilijina pojava u mokrom odijelu izazvala je podsmjeh kod nekih od njih, ali jedan mlađi momak se sažalio. “Momče,” rekao je Ilija tiho, pružajući mu onu drvenu kutiju, “ja ne smijem unutra. Ali, molim te k’o Boga, odnesi ovo mladoj kad ostane sama, i reci joj da je donio jedan starac… jedan što se ne uklapa.” Okrenuo se i polako, vukući umorne noge po mokrom asfaltu, otišao u beogradsku noć, ostavljajući iza sebe sve što je ikada volio.
Jutro nakon glamuroznog vjenčanja, Jovana i njen novi suprug Marko sjedili su u predsjedničkom apartmanu luksuznog hotela, okruženi poklonima. Otvarali su bijele koverte pune deviza, divili se ključevima skupocjenih automobila i brendiranim satovima koje su dobili od ministara i direktora. Sve je mirisalo na uspjeh i moć, baš onako kako je Jovana oduvijek sanjala. A onda, ispod hrpe sjajnog, ukrasnog papira, njeno oko je zapelo za nešto što se nikako nije uklapalo u taj savršeni prizor. Bila je to mala, drvena, grubo izrezbarena kutija, bez ikakve mašne i posvete.
Jovana je prepoznala taj rad istog trena. Bio je to onaj isti, nespretni vez u drvetu koji je njen otac Ilija godinama pravio nožićem dok je sjedio ispred kuće. U grudima je osjetila čudnu mješavinu srama i bijesa. “Šta je to, ljubavi?” upitao je Marko, pijuckajući kafu. “Ma ništa,” odmahnula je Jovana rukom, pokušavajući da sakrije nervozu. “Vjerovatno neka jeftina seoska drangulija. Neko je sigurno pogriješio kad je ovo donio.” Marko se nasmijao i okrenuo novinama, a Jovana je, više iz znatiželje nego iz poštovanja, polako povukla mali, drveni poklopac.
Očekivala je da će unutra naći neku staru ikonu, jeftinu ogrlicu od ćilibara ili možda šaku oraha sa rodnog sela. Međutim, unutra nije bilo nikakve seoske drangulije. Na dnu kutije ležao je sjajan, metalni svežanj ključeva. Ispod njega bio je uredno presavijen, debeli papir sa zvaničnim, crvenim pečatima notara. Jovanine njegovane ruke su zadrhtale kada je razmotala taj papir. Bio je to vlasnički list. I to ne bilo kakav.
Oči su joj se širile u nevjerici dok je čitala kucana slova. Bio je to ugovor o kupovini ogromnog, luksuznog stana u samom srcu Vračara, najskupljeg dijela Beograda. Stan je bio isplaćen u cjelosti, do posljednjeg dinara, i bio je uknjižen isključivo na njeno ime – Jovana. Nije mogla da diše. Otkud njenom ocu, rudaru u penziji, stotine hiljada evra za takvu nekretninu? A onda je, iz sredine tog ugovora, ispao jedan mali, iskrzani komad papira istrgnut iz školske sveske na kvadratiće. Na njemu je bio Ilijin prepoznatljiv, drhtav rukopis.
“Sine moj, moja Jovana,” pisalo je u pismu krupnim, nespretnim slovima, na kojima su se vidjele mrlje od osušenih suza. “Znam da se tvoj stari otac ne uklapa u tvoj novi svijet. Moje ruke su crne od uglja, i ne umijem ja da pričam s tom tvojom gospodom. Zato ti nisam ni smetao juče, samo sam te gledao izdaleka, bila si lijepa kao anđeo. Ali, da te muževljeva familija nikad ne bi gledala s visine jer si došla iz blata, ja sam prije mjesec dana prodao našu njivu, dedinu šumu i našu kuću. Prodao sam sve što smo imali. Meni više ništa ne treba, ja sam svoje odradio. Kupi sebi najljepši život, sine moj, i ne daj nikom da te ponizi. Oprosti svom ocu što te je obrukao.”
Papir je iskliznuo iz Jovaninih ruku i tiho pao na debeli tepih. U tom djeliću sekunde, cijela iluzija njenog lažnog, elitnog beogradskog života razbila se u milion krvavih komada. Shvatila je surovu istinu. Čovjek kojeg se juče stidjela, čovjeka kog je sklonila od očiju javnosti jer nije imao markirano odijelo, odrekao se svog jedinog krova nad glavom da bi ona mogla da hoda uzdignuta čela među strancima. Prodala je najčistiju, bezuslovnu očinsku ljubav za lažne osmijehe, a njen otac je zbog njene arogancije ostao beskućnik.
Iz Jovaninih grudi oteo se krik kakav se rijetko čuje. Vrisnula je iz petnih žila, padajući na koljena u svojoj skupoj svilenoj haljini. Marko je skočio u panici, pokušavajući da je zagrli, ali ona ga je grubo odgurnula, gušeći se u histeričnim suzama. “Šta sam to uradila?! Bože, šta sam uradila?!” ponavljala je, stežući onaj zgužvani papir na grudi. Nije je više zanimao ni muž, ni elita, ni novac. Zgrabila je ključeve od auta i onako raščupana, uplakana, bez šminke, istrčala iz hotela i sjela za volan, vozeći kao luda prema rodnom selu, moleći Boga samo da joj pruži jednu šansu za oprost.
Kada je poslije dva sata uletjela u blatnjavo, seosko dvorište, uništavajući svoje skupe cipele, dočekala ju je grobna tišina. Vrata stare kuće bila su širom otvorena. Jovana je uletjela unutra dozivajući ga iz sveg glasa: “Tata! Tata, molim te, tu sam!” Ali niko nije odgovorio. Kuća je bila potpuno prazna. Nije bilo starog drvenog stola, nije bilo slika na zidovima, nije bilo ničega. Na golom podu, u uglu sobe, ostao je samo njegov stari, izgrebani rudarski šljem. Ilija je uzeo samo jednu putnu torbu i otišao u nepoznato, da svojoj kćerki nikada više ne smeta u životu. Jovana je pala na taj goli pod, grleći onaj prljavi šljem, osuđena da cijeli svoj luksuzni život provede u najgoroj tamnici – onoj koju je sazidalo njeno sopstveno kajanje.
