Stjepan je bio čovjek od mora, soli i žuljeva. Cijeli svoj radni vijek proveo je kao kapetan duge plovidbe, boreći se sa olujama i oceanima, mjesecima odvojen od kuće i porodice. Svaki dolar koji bi zaradio na tim teškim, usamljenim brodovima, slao je kući. Želio je da njegovi sinovi, Marko i Goran, imaju život o kakvom je on mogao samo sanjati. Školovao ih je na najboljim fakultetima u Zagrebu, kupio im stanove i skupa auta, vjerujući da u njih ulaže ne samo novac, već i ljubav koja će mu grijati kosti u starosti.
Ali, Marko i Goran su odrasli u ljude kakvih se Stjepan potajno pribojavao. Postali su uspješni, ugledni i bogati, ali su im srca bila hladna i proračunata. Živjeli su brzim, modernim životom u kom su status, brendovi i večere po skupim restoranima bili jedino mjerilo vrijednosti. Za njih, stari otac, sa svojim grubim mornarskim rukama i staromodnim pričama, postao je teret. Dok je majka bila živa, nekako su i dolazili na nedjeljne ručkove, ali kada je ona preminula, Stjepan je u svojoj velikoj kući ostao potpuno sam.
Godine su brzo uzele svoj danak. Stjepanove noge su postale teške, a srce sve slabije. Više nije mogao sam da se brine o sebi. Jednog popodneva, pozvao je sinove i zamolio ih da pređe kod jednog od njih, bar u gostinjsku sobu, da ne umre sam u tišini. Marko i Goran su se samo pogledali, a onda su krenuli sa unaprijed uvježbanim izgovorima. “Znaš, tata, mi puno radimo,” govorio je Marko. “Stanovi su nam moderni, djeca trebaju svoj prostor, a i ti trebaš stručnu njegu koju mi ne možemo pružiti.”
Već sljedećeg tjedna, spakovali su očev cijeli život u dva kofera i smjestili ga u najjeftiniji, državni starački dom na periferiji grada. Nisu htjeli plaćati privatni, luksuzni smještaj, iako su obojica imali milione na računima. Govorili su da je to bacanje novca. Stjepan nije rekao ni riječ. Dok su ga ostavljali u onoj hladnoj, bolesničkoj sobi, osjetio je kako mu puca srce. Znao je da ga nisu doveli tu da živi, već da tu sačeka kraj.
Dani u domu bili su dugi, sivi i mirisali su na lijekove i zaborav. Stjepan bi po cijeli dan sjedio pored prozora, gledajući u dvorišnu kapiju, nadajući se da će ugledati poznata lica svojih sinova. Ali oni nisu dolazili. Nazvali bi ga možda jednom mjesečno, u prolazu, i svaki put bi razgovor skrenuli na istu temu – na veliku, atraktivnu parcelu uz samo more u Dalmaciji, koju je Stjepan davno kupio. Zanimalo ih je samo jesu li papiri za tu zemlju čisti, jer su znali da vrijedi pravo bogatstvo.
U tom moru tuge, jedina osoba koja je Stjepanu vraćala osmijeh na lice bila je Marija. Bila je to mlada, siromašna medicinska sestra koja je u domu radila najteže smjene da bi prehranila sebe i bolesnu majku. Marija je imala blag pogled i nevjerovatno strpljenje. Dok su druge sestre samo obavljale svoj posao, ona bi zastala pored Stjepanovog kreveta. Primijetila je da starac ne jede i da vene od tuge. Počela je da mu, od svojih skromnih primanja, donosi svježe, tople krafne iz pekare pored doma, baš onakve kakve mu je nekada pravila pokojna žena.
Marija bi sjedila s njim na pauzama i slušala njegove priče o dalekim lukama, olujama i brodovima. Bila je jedina koja ga je gledala kao čovjeka, a ne kao broj u sistemu. Kada bi ga noću uhvatila gušenja i bolovi u prsima, ona bi sjedila pored njega do zore, držeći ga za ruku, brišući mu hladan znoj sa čela. Stjepan je u njenim očima vidio onu čistu, iskrenu brigu koju od svojih sinova nikada nije doživio. Postala mu je kćerka koju nikada nije imao.
Nakon osam mjeseci u domu, Stjepan je osjetio da mu se bliži kraj. Ljekari su mu davali još samo nekoliko tjedana života. Jednog jutra, dok su mu sinovi po ko zna koji put odbili poziv uz poruku da su “na važnom sastanku”, Stjepan je pozvao Mariju. Zgrabio ju je za ruku i tiho joj šapnuo: “Kćeri, donesi mi moj stari rokovnik iz torbe, i molim te… pozovi mi onog javnog bilježnika čiji je broj zapisan na prvoj stranici. Ali nemoj nikome reći. Imam još jednu oluju da pobijedim prije nego što odem.”
Već sljedećeg jutra, u sobu starog Stjepana potajno je ušao javni bilježnik. Marija mu je pomogla da se namjesti u krevetu, donijela mu naočale i čašu vode, a potom se taktično povukla u hodnik, zatvorivši vrata za sobom. Stjepan je bio slab, ali mu je um bio kristalno bistar. Diktirao je svoju posljednju volju čvrstim, kapetanskim glasom koji nije trpio pogovor. Bilježnik je pažljivo zapisivao svaku riječ, a uz njega je bio i domski psihijatar, kako bi službeno potvrdio da je starac u trenutku pisanja oporuke bio potpuno priseban i svjestan svojih postupaka.
Nekoliko tjedana kasnije, u tihoj, kišnoj noći, stari kapetan je otplovio na svoje posljednje putovanje. Ugasio se tiho, u snu. Njegovi sinovi, Marko i Goran, nisu bili tu. Jedina ruka koja je držala njegovu, hladnu i žuljevitu, bila je Marijina ruka. Kada su sinovima ujutro javili vijest, stigli su u dom u svojim skupim, crnim odijelima. Nisu pustili ni jednu jedinu suzu. Samo su hladno preuzeli njegove osobne stvari i odmah počeli raspravljati o tome kojeg će agenta za nekretnine nazvati za onu dragocjenu zemlju u Dalmaciji.
Sprovod je bio brz i formalan, odrađen tek toliko da se zadovolji forma pred poslovnim partnerima. Sinovi su jedva čekali da se završi čitanje oporuke kako bi konačno preuzeli svoje milijune. Tjedan dana kasnije, dotjerani i arogantni, ušli su u luksuzni zagrebački ured javnog bilježnika. Sjeli su u kožne fotelje, nestrpljivo gledajući na satove. No, iznenađenje ih je dočekalo već u čekaonici. Tamo je, u svom skromnom, iznošenom kaputu, sjedila Marija, medicinska sestra iz doma.
“Što ona radi ovdje?” prošištao je Marko bratu. “Sigurno je došla tražiti neku napojnicu ili tvrdi da joj je stari ostao dužan za one krafne.” Goran se samo prezirno nasmijao. Bilježnik ih je pozvao u ured, a Marija je nesigurno ušla za njima, sjedajući na rub stolice u kutu sobe. Bilježnik je stavio naočale, otvorio zapečaćenu omotnicu i pročitao službeni uvod. Zatim je prešao na glavni dio, onaj koji je nosio Stjepanove posljednje, teške riječi upućene vlastitoj krvi.
“Moji sinovi, Marko i Goran,” čitao je bilježnik sporim, odmjerenim glasom. “Cijeli svoj život plovio sam po najgorim morima i lomio leđa kako bi vi imali sve. Kupio sam vam stanove, aute i diplome. Ali, nažalost, zaboravio sam vas naučiti kako da postanete ljudi. Kada sam ostario i pao u krevet, niste imali vremena za mene. Smjestili ste me u dom kao stari, nepotrebni komad namještaja. Cijenili ste moj novčanik, ali niste cijenili moje vrijeme.”
Marko i Goran su se nelagodno vrpoljili u foteljama, ali su i dalje čekali onaj dio o zemlji. Bilježnik je nastavio: “Zato, vama dvojici ostavljam jedino ono što nas je vezalo prije nego što su vas novac i pohlepa uništili. Ostavljam vam moj stari, truli drveni čamac na vesla, koji već dvadeset godina trune na suhom vezu. To je jedino mjesto gdje ste me voljeli besplatno, dok ste još bili djeca. Neka vas taj čamac podsjeća na ono što ste postali.”
Sinovi su problijedjeli. “Kakav čamac?! Što priča taj starac?! Gdje je zemlja u Dalmaciji?!” planuo je Marko, udarivši šakom o stol. Bilježnik ga je mirno pogledao preko naočala i pročitao zadnji odlomak. “Što se tiče moje parcele uz more u Dalmaciji, veličine pedeset tisuća kvadrata… Nju u cijelosti, jedan kroz jedan, ostavljam gospođici Mariji, medicinskoj sestri. Ženi koja mi je brisala suze, kupovala krafne od svoje sirotinjske plaće i koja me je u najtežim trenucima držala za ruku kao rođenog oca.”
Soba je utihnula. Marija je prekrila lice rukama i briznula u histeričan plač, ne mogavši vjerovati što čuje. Goran i Marko su počeli urlati, prijeteći tužbama, sudovima i poništenjem oporuke. No, bilježnik ih je hladno prekinuo, pokazujući im liječničke nalaze i psihijatrijsko vještačenje koje je Stjepan mudro pripremio. Oporuka je bila čvrsta kao stijena. Dvojica arogantnih bogataša izašla su iz ureda poražena, shvativši da su zbog svoje hladnoće i pohlepe izgubili milijune eura, dok je siromašna medicinska sestra, zahvaljujući jednoj toploj krafni i iskrenom srcu, zauvijek promijenila svoj život.
