Dedo Hasan je bio čovjek od kamena i uglja. Četrdeset dugih godina silazio je u najdublje jame bosanskih rudnika, gutajući crnu prašinu od ranog sabaha do kasnog akšama. Njegove ruke su bile tvrde kao hrastova kora, a pluća ispunjena teškim, rudarskim zrakom. Sve to je trpio samo sa jednim ciljem – da svom sinu jedincu, Samiru, sagradi veliku, lijepu kuću na tri sprata, da njegovo dijete nikada ne osjeti vlagu i bijedu u kojoj je on sam odrastao. Zbog teškog rada u jami i jedne stravične nesreće sa metanom, Hasan je u šezdesetoj godini potpuno i nepovratno izgubio vid.
Kada je kuća konačno zablistala u punom sjaju, sa novim fasadama i velikim balkonima, Samir se oženio oholom i pohlepnom Amrom. Umjesto da slijepog, onemoćalog oca, koji im je svojim zdravljem platio svaki taj prozor i ciglu, stave u najljepšu sobu, oni su ga smjestili u mračnu, hladnu ljetnu kuhinju u samom dnu dvorišta. “Šta će slijepom čovjeku veliki prozori i sunce, on ionako ništa ne vidi,” govorila je Amra, sklanjajući starca od očiju gostiju, kao da je neka stara, pokvarena stvar koje se treba stidjeti.
Hasanova svakodnevica pretvorila se u mrak i tišinu. Sjedio bi na starom, tvrdom sećiji, pokriven izblijedjelim ćebetom, slušajući kako sa gornjih spratova njegove kuće odzvanja smijeh, muzika i zveckanje skupih čaša. Njegov sin i snaha su živjeli na visokoj nozi. Samir je vozio skup automobil, Amra je nosila markiranu odjeću i svaki dan pila kafe po najskupljim restoranima u čaršiji. Za to vrijeme, Hasanu bi u onu hladnu sobu donosili samo komad tvrdog, jučerašnjeg somuna i šolju mlakog čaja, govoreći mu da je kriza i da se mora štedjeti.
Najveća i najokrutnija laž odvijala se svakog desetog u mjesecu. Hasan je godinama primao visoku rudarsku, invalidsku penziju, pošteno zarađenu krvlju i znojem. Međutim, kada bi starac tiho upitao sina da li mu je poštar donio pare, da kupi malo voća ili one skupe kapi za oči koje su mu ublažavale bolove, Samir bi duboko uzdahnuo i počeo da glumi očaj. “Babo moj dobri, nema penzije. Država donijela novi zakon, ukinuli ti primanja jer kažu da ja radim pa te mogu izdržavati. Krpimo se, babo, jedva i mi preživljavamo,” lagao je rođeni sin, bez trunke srama gledajući u očeve slijepe, suzne oči.
Hasan je vjerovao svakoj riječi. Srce mu se kidalo od tuge, ne zbog voća koje je bio željan, već zbog osjećaja da je postao težak teret svom djetetu. Noćima je plakao u onoj vlazi, podižući drhtave ruke prema nebu, moleći Boga da mu što prije uzme dušu kako bi olakšao svom siromašnom Samiru. Nije ni slutio da njegova velika penzija redovno stiže, i da je Samir, uz lažnu punomoć, svakog mjeseca preuzima na kapiji, stavljajući debele svežnjeve novčanica u svoj džep, kako bi Amri kupio nove cipele ili platio ljetovanje.
Sve je to mjesecima šutke gledao stari poštar Meho. Meho je bio poštenjačina starog kova, čovjek koji je poznavao svaku kuću i svaku sudbinu u mahali. Svakog desetog bi donosio Hasanovu penziju, a Samir bi ga čekao na visokoj, kovanoj kapiji, uzimao novac, potpisivao se i gurao mu sitniš za kafu, arogantno se smijući. Meho je mislio da Samir taj novac daje ocu, sve dok jednog kišnog jutra, prolazeći pored one stare ljetne kuhinje, nije čuo stravičan jecaj.
Zastao je i provirio kroz mali, polomljeni prozorčić. Vidio je slijepog Hasana kako drhtavim rukama lomi komad suhog hljeba i plače, govoreći sam sebi: “Oprosti mi, dragi Allahu, što sam ovakav slijep i beskoristan pao na teret svom djetetu, pa ni za lijeka nemam otkako mi država uze penziju.” Mehi se istog trenutka zaledila krv u žilama. Shvatio je razmjere tog monstruoznog zla. Rođeni sin je pustio oca da gladuje u mraku, kradući mu krvavo zarađeni novac na prevaru. Poštarova torba mu je odjednom postala teža od olova, a u grudima mu se probudio vulkan pravednog gnjeva.
Došao je i novi deseti u mjesecu, dan za isplatu penzija. Samir je, obučen u novu, skupu kožnu jaknu, nervozno cupkao ispred kapije svoje velike kuće, čekajući poštara. Planirao je da tog popodneva odvede Amru u skupi tržni centar čim uzme očeve pare. Kada je ugledao starog Mehu kako gura svoj žuti bicikl uz mahalu, Samir je razvukao širok, pohlepan osmijeh i pripremio olovku da na brzinu potpiše onaj papir kao i uvijek.
Ali Meho nije otvorio svoju veliku kožnu torbu. Nije izvukao ni papir, ni olovku, ni novac. Samo je stao ispred te velike, raskošne kapije, skinuo svoju poštarsku kapu i pogledao Samira pogledom koji je sjekao kao oštrica noža. “Danas nema potpisa za tebe, Samire,” rekao je poštar, a glas mu je odjekivao praznom ulicom. Samir se zbunio, bahato se nasmijao i krenuo da povisi ton, pitajući ga šta on tu glumi. A onda se iza poštarovih leđa zaustavio crni, službeni automobil iz kojeg su, u savršenoj tišini, izašla dva čovjeka od kojih je Samiru istog trenutka ispala olovka iz ruke.
Iz crnog službenog automobila, zatvorenih vrata i bez rotacija, polako su izašla dva čovjeka u besprijekornim odijelima. Jedan je bio visoki policijski inspektor za privredni kriminal, poznat po tome što nije praštao prevarantima, a drugi državni notar sa debelom kožnom faskiklom pod miškom. Samiru je istog trenutka ispala ona hemijska olovka iz ruke. Njegov bahati osmijeh pretvorio se u grč nepatvorenog užasa. Pokušao je da napravi korak unazad prema svojoj velikoj, raskošnoj kući, ali su mu noge odjednom postale teške kao olovo.
“Poštar Meho je podnio zvaničnu prijavu za zloupotrebu tuđeg potpisa, falsifikovanje i tešku prevaru starog i nemoćnog lica,” izgovorio je inspektor hladnim, oštrim glasom, pokazujući službenu značku. “A sada se skloni sa puta, Samire. Došli smo da posjetimo pravog i jedinog vlasnika ove kuće.” Samir je počeo da muca, pokušavajući da slaže kako je to nesporazum, kako on brine o ocu, ali ga je policajac samo grubo odgurnuo u stranu.
Stari poštar Meho je prvi zakoračio u dvorište. Nije išao prema onim velikim, mermernim stepenicama koje su vodile u raskošni dio kuće. Krenuo je pravo prema onoj memljivoj, mračnoj ljetnoj kuhinji na samom dnu avlije. Inspektor i notar su ga pratili u stopu. Kada je Meho otvorio stara, škripava vrata, u sobu je ušla svjetlost dana, obasjavajući prizor od kog se i tvrdom policajcu steglo grlo. Slijepi dedo Hasan sjedio je na ivici propale sećije, umotan u staro, poderano ćebe, držeći u ruci napola pojeden, suh komad somuna.
“Ko je to?” upitao je Hasan drhtavim glasom, okrećući svoje slijepe oči prema vratima. “Jesi li to ti, Samire, sine? Nemoj se ljutiti, nisam palio grijalicu, znam da moramo štedjeti…”
Meho nije mogao da zadrži suze. Prišao je starcu, kleknuo na onaj hladni betonski pod, uzeo njegove žuljevite, rudarske ruke i u njih stavio debeli svežanj novčanica. “Nije Samir, moj dobri Hasane,” izgovorio je poštar, a glas mu je pucao od tuge i gnjeva. “Ja sam, poštar Meho. Donio sam ti tvoju penziju. Svaku tvoju marku. I da znaš, Hasane… država ti nikada, ni na jedan dan, nije ukinula tvoje pare. Tvoja penzija je redovno stizala svih ovih godina, velika i poštena.”
Hasanove ruke su počele da se tresu. Novčanice su mu ispadale iz prstiju na staro ćebe. Nije razumio. “Ali… Samir mi je svaki mjesec govorio… govorio je da nemamo, da jedva preživljavamo, da su mi sve ukinuli,” šaputao je starac, dok su mu teške suze počele padati niz naborano lice.
Tada je u sobu ušao inspektor. “Vaš sin vam je godinama krao novac pred kućnim pragom, gospodine Hasane. Falsifikovao je vaš potpis i podizao svaku vašu penziju da bi svojoj ženi kupovao zlato i plaćao luksuz, dok ste vi ovdje gladovali u mraku i vlazi,” rekao je policajac blago, ali sa neizmjernim poštovanjem prema starcu. “Ali tome je danas došao kraj.”
U tom trenutku, na vratima ljetne kuhinje pojavila se Amra. Počela je histerično da vrišti, da prijeti poštaru i da glumi žrtvu, govoreći kako oni starca paze najbolje što mogu. Inspektor se samo mirno okrenuo, izvadio lisice i pred cijelim komšilukom, koji se već počeo skupljati na kapiji, stavio ih na njene ruke obasute zlatnim prstenjem, koje je kupila Hasanovim suzama. Samira su dva policajca već izvodila iz dvorišta, pognute glave, osramoćenog i slomljenog pred očima cijele mahale.
Hasan je sjedio u onom mraku, stiskajući svoje pošteno zarađene pare. Nije plakao od sreće što ponovo ima novac. Plakao je gorko, iz dubine duše, jer je shvatio da ga je rođeno dijete izdalo i prodalo za šaku papira. “Kuću sam vam sagradio svojim očima i svojim plućima,” prošaputao je starac u prazno, “a vi ste mi, djeco moja, ukrali i ovo malo mraka u kom sam htio na miru umrijeti.”
Pravda je tog dana sletjela u bosansku mahalu oštro i nemilosrdno. Samir i Amra su završili iza rešetaka, čekajući suđenje za tešku prevaru i zlostavljanje. Zbog ogromnih dugova koje su u međuvremenu napravili živeći na visokoj nozi, kuća je, po notarovom nalogu, u potpunosti vraćena pod Hasanovu kontrolu. Dedo Hasan je prešao u najveću, najtopliju sobu, okružen pažnjom dobrih komšija i žena koje su mu svaki dan kuhale. A starog poštara Mehu, onog poštenjačinu koji je odbio da okrene glavu pred tuđom mukom, Hasan je do kraja života nazivao svojim jedinim, pravim sinom.
