Stefan je bio onaj tip momka kojeg je znao cijeli grad. Mlad, uspješan preduzetnik koji je naglo došao do velikog novca trgujući nekretninama. Njegov dolazak u kafanu značio je samo jedno – muzika staje, konobari trče, a najbolji stolovi se spajaju. Oko njega je uvijek bila ista ekipa: Marko, Deki, Sale i još nekolicina “braće” koja su se klela u njega. Stefanov moto je bio: “Dok ima za mene, ima i za vas.” Nije žalio novca. Plaćaos je ture, naručivao pečene jaganjce, kitio muziku stotinama evra, a njegovi drugovi su ga dizali u nebesa, nazivajući ga “kraljem”, “bratom” i “svojom krvlju”.
Marko, njegov “najbolji drug” iz srednje škole, bio je najglasniji. “Vidiš ovog čovjeka?” vikao bi Marko grleći Stefana, obično sa čašom viskija koju je Stefan platio. “Ovo je ljudina! Za njega bih ruku u vatru stavio! Ko njega dira, mene dira!” Stefan je, mlad i naivan, vjerovao u to kafansko bratstvo. Mislio je da ti ljudi sjede s njim zbog njegovog karaktera, zbog njegovih šala i dobrote, a ne zbog njegove zlatne kreditne kartice koja je bez limita peglala sve njihove prohtjeve.
Međutim, posao sa nekretninama je rizičan i prevrtljiv. Zbog jedne loše investicije i prevare poslovnog partnera, Stefanovi računi su iznenada dospjeli u blokadu. Preko noći, banka je “zavrnula slavinu”. Stefan se našao u problemu, ali ga je bilo sramota da to prizna društvu. Mislio je da je to samo trenutna kriza, da će se izvući za par dana. Nije želio da ispadne slabić pred svojom “ekipom”. Nastavio je da izlazi, nadajući se čudu, plaćajući posljednjim rezervama gotovine koju je čuvao u sefu.
Te kobne subote, Marko je predložio da odu u “Staru kaldrmu”, najskuplju kafanu u gradu koju je držao strogi, stari gazda Vukašin. “Idemo da proslavimo život, brate moj!” vikao je Marko. Stefanu se grčilo u stomaku jer je znao da je “tanak”, ali nije imao snage da odbije. Sjeli su, naručili najskuplja vina, ovala mesa je bilo toliko da se sto savijao, a muzika im je svirala na uvo puna četiri sata. Ceh je rastao vrtoglavom brzinom. Stefan je u sebi računao, znojeći se, nadajući se da će ona jedna kartica koja možda još nije blokirana, proći.
Kada je došlo vrijeme fajronta, muzika se pakovala, a kafana praznila. Gazda Vukašin, čovjek starog kova sa gustim brkovima koji je sve to posmatrao sa šanka, poslao je konobara sa računom. Cifra je bila astronomska – skoro dvije prosječne plate. Stefan je, drhtavim rukama, izvadio karticu i pružio je konobaru. Svi su ućutali, čekajući onaj zvuk odobrenja sa aparata. Ali umjesto toga, začulo se ono jezivo, piskavo “bip-bip”. Odbijeno. Konobar je probao ponovo. Odbijeno. “Nema sredstava, gospodine,” rekao je konobar glasno.
Stefan je pocrvenio kao nikad u životu. Osjetio je kako mu znoj curi niz leđa. Okrenuo se prema svojoj “braći” koja su do maloprije jela i pila na njegov račun. “Ljudi,” rekao je Stefan, pokušavajući da se nasmije, iako mu je glas drhtao. “Blokirali su me nešto greškom, vjerovatno neki limit. Daj, skupite pare da platimo ovo, vraćam vam sve u ponedjeljak, keve mi. Marko, brate, imaš li ti da pokriješ, pa ti odmah sutra donosim?”
U tom trenutku, u kafani je nastala neprijatna tišina. Marko, onaj isti Marko koji bi “ruku u vatru stavio”, odjednom je počeo da se pipa po džepovima. “Jao, brate… ostao mi novčanik u drugim pantalonama. Nemam ni dinara.” Drugi se nadovezao: “Meni žena uzela karticu jutros.” Treći je već ustao: “E, moram hitno do toaleta, stomak me nešto…” Jedan po jedan, njegova “braća” su počela da se izvlače. “Idem ja samo do kola po punjač,” rekao je Marko i žurnim korakom izašao napolje.
Stefan je ostao da sjedi. Minuti su prolazili. Pet, deset, petnaest minuta. Niko se nije vratio iz toaleta. Niko nije došao iz kola. Izašao je ispred kafane – parking je bio prazan. Pobjegli su. Ostavili su ga samog, poniženog, sa računom koji nije mogao da plati, pred strogim gazdom Vukašinom koji je polako izlazio iza šanka, brišući ruke o krpu, sa izrazom lica koji nije obećavao ništa dobro. Stefan je shvatio da je platio najskuplju školu u životu – cijenu lažnog bratstva.
Gazda Vukašin je stao pred Stefana, prekrstio svoje teške ruke i pogledao ga u oči. Konobari su se okupili oko stola, spremni da pozovu policiju. Stefan je progutao knedlu, osjećajući kako mu gori obraz od sramote. “Gazda,” rekao je tihim, drhtavim glasom, ne skrećući pogled, “moji prijatelji su pobjegli. Kartica mi je blokirana. Nemam ni dinara kod sebe. Zovite policiju, vodite me u zatvor, zaslužio sam.” Vukašin ga je posmatrao nekoliko dugih sekundi, procjenjujući ga onim svojim iskusnim, kafanskim okom koje je vidjelo hiljade ljudi. “Zatvor ti neće platiti račun, momak,” rekao je starac mirno. “Ali vidim da tebi obraz vrijedi više od tog računa. Skini tu skupu jaknu i idi u kuhinju. Imaš brdo sudova od sinoć. Dok ne otplatiš zadnju paru, radićeš kod mene.”
Stefan je bez riječi skinuo svoj markirani sako, zavrnuo rukave bijele košulje i ušao u vrelu, zagušljivu kuhinju. Te noći, dok su njegova “braća” vjerovatno negdje slavila što su se izvukla, Stefan je ribao zagorjele šerpe i masne tanjire do zore. Ruke su mu bile u plikovima, leđa su ga boljela, ali se nije žalio. Vukašin ga je krišom posmatrao. Vidio je u tom mladiću nešto što se rijetko viđa – poštenje i radnu etiku koja se ne kupuje novcem. Kad je svanulo, Stefan nije pobjegao. Došao je i sutradan. I prekosutra.
Mjeseci su prolazili. Stefanova firma je definitivno propala, ali on je u Vukašinovoj kafani pronašao novi život. Od perača sudova napredovao je do konobara, pa do šankera. Vukašin, koji nije imao svoje djece, zavolio ga je kao sina. Učio ga je tajnama zanata, kako se prepoznaje dobar gost, a kako loš čovjek. Stefan je shvatio da je ono lažno društvo bilo samo skupa ulaznica za ovaj pravi, pošteni život. “Prijatelji se, sine,” govorio mu je Vukašin jedne večeri dok su brojali pazar, “ne kupuju pečenjem i muzikom. Prijatelj je onaj ko s tobom podijeli koru hljeba kad nemaš ništa.”
Pet godina kasnije, stari gazda Vukašin se razbolio. Pred smrt, pozvao je Stefana i notara u svoju sobu. “Ovo je sada tvoje,” rekao je starac, potpisujući ugovor o poklonu cijele kafane, koja je bila jedna od najpoznatijih u gradu. “Ti si je svojim znojem i poštenjem zaradio onog dana kad nisi pobjegao. Čuvaj mi obraz i čuvaj goste.” Stefan je sahranio Vukašina kao rođenog oca i nastavio da vodi kafanu, koja je pod njegovom rukom postala još bolje i uglednije mjesto.
Jednog petka uveče, u prepunu kafanu ušetala je bučna grupa ljudi. Bili su to oni. Marko, Deki, Sale i ista ona ekipa koja ga je ostavila na cjedilu prije pet godina. Nisu prepoznali Stefana, koji je sada bio ozbiljniji, sa bradom, i stajao je za šankom u elegantnoj uniformi. Sjeli su za najbolji sto, naručili najskuplje piće i počeli da se bahate, baš kao nekad. Marko je glasno pričao kako je “krenuo u biznis” i kako “časti cijelu kafanu”. Stefan ih je posmatrao sa šanka, osjećajući čudan mir. Nije bilo bijesa, samo žaljenje.
Kada je došlo vrijeme fajronta, Marko je, već dobro pripit, pucnuo prstima i zatražio račun. Stefan je lično uzeo kožnu fasciklu i polako prišao njihovom stolu. “Dobro veče, gospodo,” rekao je dubokim glasom. Marko je podigao glavu, i u tom trenutku, osmijeh mu je zaledio na licu. Prepoznao je te oči. “Stefane?! Brate moj! Pa jesi to ti?!” povikao je Marko, pokušavajući da ga zagrli, glumeći oduševljenje. “Gdje si ti, čovječe, tražili smo te godinama! Vidi ga, radiš ovdje? Daj, sjedi s nama, da popijemo…”
Stefan se blago izmakao. “Ne radim ovdje,” rekao je mirno. “Ja sam vlasnik.” Muk je zavladao stolom. “A što se tiče pića, popili ste ga. Ali ovaj račun…” Stefan je otvorio fasciklu. Unutra nije bio običan račun. Bio je to stari, požutjeli papir iz one noći prije pet godina, sa onim istim, neplaćenim iznosom, na koji je Stefan svojom rukom dopisao kamatu – Lekciju o poštenju. “Ovaj račun je vaš,” nastavio je Stefan hladno. “Onaj od prije pet godina, kada ste pobjegli kao kukavice i ostavili me samog. Večeras častim kuću, jer da nije bilo vas i vaše izdaje, ja nikada ne bih postao čovjek kakav sam danas. A sada, molim vas, napustite moj lokal i ne vraćajte se više.” Marko i ekipa su, pognutih glava, bez riječi izašli na zadnja vrata, praćeni pogledima cijele kafane, noseći teret srama koji je bio teži od svakog ceha.
