Stara mahala je svakog jutra, i prije nego što bi se prvi pijetlovi oglasili, mirisala na bukovo drvo i pečeno tijesto. U srcu te čaršije nalazila se mala, neugledna pekara starog Asima. Nije to bilo mjesto sa blještavim izlozima ni modernim mašinama; Asim je sve radio ručno. Njegove ruke, široke i posute brašnom, mijesile su hljeb sa tolikom ljubavlju da su ljudi govorili kako Asimovi somuni imaju dušu. Za njega pekara nije bila samo posao, to je bio njegov život. Nikada niko iz njegove radnje nije izašao gladan, pa makar i ne imao ni prebijene pare u džepu.
Te teške, ledene zime krajem devedesetih, snijeg je okovao grad, a sirotinja je stezala sa svih strana. Svakog jutra, tačno u šest sati, ispred zamagljenog stakla Asimove pekare stajao bi jedan dječak. Zvao se Edin. Bilo mu je tek deset godina, mršav kao grana, u prevelikoj, iznošenoj jakni i poderanim ljetnim patikama kroz koje je probijao snijeg. Edin je bio siroče. Živio je sa starom nanom koja je jedva spajala kraj s krajem. Mališan bi stajao ispred izloga, trljao smrznute, crvene ruke i gledao u tepsije pune vrelih, rumenih somuna, gutajući pljuvačku.
Asim ga je danima posmatrao iznutra, brišući znoj sa čela. Znao je starac dobro da je dijete gladno, ali je poznavao i onaj tvrdi, bosanski ponos. Znao je da dječak nikada neće ući da prosi i da bi mu dajući mu milostinju (sadaku) povrijedio dječije dostojanstvo. Asimovo srce, veliko kao planina, nije moglo da podnese taj prizor. Jednog jutra, otvorio je teška drvena vrata pekare, a para i toplota su jurnuli napolje na ledeni vazduh. “Mali,” povikao je Asim oštrim, ali toplim glasom, “šta stojiš tu na tom kijametu? Ulazi unutra da mi pomogneš pomesti pod, ne mogu sam!”
Edin je bojažljivo ušao, tresući se od zime. Kada je uzeo metlu i završio posao, Asim je izvadio iz furune najveći, najljepši, vreo somun, razrezao ga na pola i unutra stavio debeli komad starog kajmaka. Zatim ga je pružio dječaku. Ali, da ne bi ispalo da ga sažaljeva, Asim se namrštio i rekao: “Evo ti ovaj jučerašnji somun. Tvrd je kao kamen, niko ga neće kupiti, a ionako sam htio da ga bacim psima. Uzmi to, jedi, da se ne baci.” Edin je uzeo vreo hljeb u promrzle ruke. Obojica su znali da somun nije od juče, obojica su znali istinu, ali su ćutali.
Taj prećutni ritual postao je njihova svakodnevica. Godinama je Asim svako jutro hranio mršavo siroče “jučerašnjim” somunima, čuvajući njegov ponos i njegov život. Sve dok jednog dana Edin više nije došao pred izlog. Nana mu je umrla, a njega su rođaci odveli negdje u inostranstvo. Asim je još mjesecima ostavljao jedan somun sa strane, nadajući se da će vidjeti onog dječaka u poderanim patikama, ali uzalud. Vrijeme je prolazilo, život je tekao dalje, a stari pekar je nastavio da radi ono jedino što je znao – da hrani ljude i dijeli dobrotu.
Prošle su pune dvije decenije. Vremena su se surovo promijenila. Veliki, moderni tržni centri i lanci pekara progutali su male zanatlije. Asimova stara peć više nije mogla da se takmiči sa njihovim mašinama i jeftinim, smrznutim pecivima. Promet je pao, a Asim je, u očajničkom pokušaju da zadrži svoja dva radnika i da ne zatvori radnju u kojoj je ostavio mladost, počeo da diže kredite. Ušao je u vrzino kolo iz kojeg nije bilo izlaza. Kamate su ga pojele, dugovi su se gomilali, a njegovo umorno srce počelo je da otkazuje pod teretom briga.
Banka nije imala milosti ni razumijevanja za decenije poštenog rada. Za njih je Asim bio samo broj na papiru, crveno upozorenje u sistemu. Kada je dug dostigao sumu koju starac nije mogao da zaradi ni za tri života, stiglo je konačno rješenje. Zapljena imovine. Najavili su mu da će u utorak ujutru doći izvršitelji, da će promijeniti brave, zapečatiti radnju i uzeti mu ključeve. Asim je bio gotov. Njegov cijeli svijet, sve ono u šta je vjerovao, rušilo se kao kula od karata.
Osvanuo je taj crni utorak. Po prvi put u četrdeset godina, vatra u staroj furuni nije bila naložena. Mahala nije mirisala na tijesto, već na hladnu vlagu i tugu. Asim je sjedio na staroj drvenoj stolici pored ugašene peći. Njegove široke, brašnjave ruke sada su pokrivale uplakano, izborano lice. Bio je sam, odbačen i zaboravljen od svih onih koje je decenijama hranio. A onda, tišinu teškog jutra prekinuo je zvuk snažnih kočnica ispred pekare. Čuo je kako se zalupe teška vrata na automobilima i kako teški koraci gaze po snijegu prilazeći njegovim vratima. Došli su da ga bace na ulicu.
Asim je obrisao suze grubim rukavom svog starog brašnjavog džempera i polako ustao, oslanjajući se na štap. Htio je da svoje krvnike dočeka na nogama, s onoliko ponosa koliko mu je još ostalo. Kroz zaleđeno staklo izloga vidio je dva čovjeka u crnim kaputima sa debelim fasciklama u rukama – izvršitelje iz banke. Za njima je išao bravar sa alatom za obijanje, spreman da na silu promijeni brave na Asimovoj istoriji i zapečati je u prašinu. Zvono na vratima cinknulo je onim prepoznatljivim zvukom, ali ovoga puta nije najavilo mušteriju željnu svježeg hljeba, već propast.
Vrata su se otvorila, ali u pekaru nisu ušli samo službenici banke. Iz velikog crnog automobila izašao je još jedan čovjek – visok, markantan, u besprijekornom sivom odijelu koje je vrištalo moć i uspjeh. Imao je ozbiljan izraz lica, ali je nešto u njegovim očima bilo čudno toplo. Asim ga nikada prije nije vidio. Dok su izvršitelji već vadili papire o pljenidbi i počeli nešto hladno da objašnjavaju, taj treći čovjek ih je prekinuo jednim odrješitim, strogim pokretom ruke. Nije rekao ni riječ dok nije stao tačno ispred starog pekara.
“Jeste li vi Asim, vlasnik ove pekare?” upitao je dubokim, sigurnim glasom. Asim je samo klimnuo glavom, gutajući suze. Očekivao je da je to neki novi vlasnik, neki tajkun koji je došao da se naslađuje onim što je jeftino kupio od banke. Međutim, onaj visoki gospodin se okrenuo prema bankarima i bacio im debelu fasciklu na pult. “Ovo su papiri o potpunoj uplati,” rekao je hladno. “Asimov dug je isplaćen jutros u cjelosti, do posljednjeg feninga, uključujući i sve kamate i vaše sudske troškove. Ostavite ključeve na stolu, izađite napolje i više nikada ne želim da vas vidim blizu ovih vrata. Je li jasno?”
Bankari su blijedo gledali u papire, a zatim u njega. Bili su to ovjereni dokumenti jedne od najvećih advokatskih kancelarija iz Sarajeva. Pokupili su svoje stvari, kratko klimnuli glavom i izašli napolje brže nego što su ušli. U pekari su ostali samo taj visoki, bogati stranac i šokirani, zbunjeni starac čije su noge klecale. Asim se uhvatio za ivicu pulta, dišući ubrzano. “Gospodine,” mucao je, gledajući u njega kao u priviđenje. “Ko ste vi? Šta ovo znači? Ja taj novac nemam da vam vratim… nemam ni kuću, ni život…”
Stranac je skinuo kaput, prišao pultu, preskočio onaj mali, drveni pregradak koji je razdvajao mušterije od peći i stao tačno pored Asima. Zatim je uradio nešto što starac nije ni u snu očekivao. Otvorio je malu platnenu torbu koju je nosio sa sobom, i iz nje izvadio jedan jedini, vreo, tek ispečen somun koji je još ispuštao paru. Prepolovio ga je na pola, ubacio unutra komad svježeg kajmaka i pružio ga uplakanom Asimu pravo u ruke. Ruke u sivom odijelu su blago zadrhtale.
“Uzmi, babo moj. Ovaj je od danas,” rekao je neznanac, dok su mu suze napunile oči. “Nije tvrd, i nećemo ga baciti psima.” Asimov svijet se u sekundi zaustavio. Gledao je u taj somun, a onda u to bogato, markantno lice. Iza tog oštrog pogleda i skupog odijela, prepoznao je one iste, krupne, uplašene oči mršavog dječaka sa poderanim ljetnim patikama na snijegu prije dvadeset godina. Zrak u staroj furuni postao je težak od emocija, a koljena su starcu konačno popustila.
“Edine…” prošaputao je Asim gubeći dah, dok mu je hljeb ispadao iz ruku. Pao bi na pod da ga visoki advokat nije snažno uhvatio za ramena. Edin ga je privukao na svoje grudi i čvrsto zagrlio. Bio je to onaj dječak bez nane, onaj gladni sirotan kog su rođaci odveli, a koji je cijeli svoj život, kroz svaku tešku knjigu i svaku gladnu noć, mislio samo na tog starog pekara. Završio je škole u inostranstvu, postao jedan od najboljih advokata, pratio dešavanja u svojoj staroj mahali, i došao tačno onda kada je on njemu bio najpotrebniji, da vrati dug za svaki “jučerašnji” somun.
“Ti si mene spasio smrti, Asime,” govorio je Edin grcajući, ljubeći onu brašnjavu, staru ruku koja je decenijama hranila sirotinju. “Tvoji ‘stari’ somuni su me odškolovali i napravili čovjekom. Tvoj je ponos usadio ponos u mene. Ovu pekaru ti niko uzeti neće. Tvoj dug je moj dug, tvoja muka je moja muka. A ti ćeš do kraja života samo mijesiti ovo tijesto iz ljubavi, jer bankari i kamatari više nikada neće prići tvojim vratima.” Tog jutra, Asimova stara peć je ponovo založena, a na stolu u pekari jela su se dva vrela somuna – jedan od danas, i onaj najvažniji, od prije dvadeset godina, čiji se okus nikada ne zaboravlja.
