Haris i Emir su nekada bili braća za primjer cijeloj čaršiji. Odrasli su u istoj kući, jeli za istom sofrom i dijelili posljednji komad šećera. Ali, kako to nažalost često biva na ovom našem podneblju, pare su pokazale pravo lice ljudi. Kada im je otac preselio na ahiret, Haris, stariji i pohlepniji brat, preko noći se promijenio. Unajmio je advokate, iskoristio neke stare papire i pravne rupe, i zakonski prepisao cijelo očevo imanje i veliku porodičnu kuću samo na sebe. Emiru, koji je bio pošten i vjerovao na riječ, nije ostalo ništa.
Svađa je bila strašna, ali kratka. Emir nije želio da se vuče po sudovima i da prlja očev obraz pred komšijama. Pokupio je svoju ženu, troje male djece i nekoliko kofera, i bez riječi napustio kuću u kojoj se rodio. Haris je samo hladno posmatrao kako njegov rođeni brat, krv njegove krvi, odlazi u podstanare. Tog dana, između njih je pao zid viši od svake planine. Prestali su da govore, prestali su da se selamaju na ulici, a deset dugih godina jedan drugom nisu prešli preko praga.
Haris je od očeve kuće napravio pravu tvrđavu. Digao je visoke ograde od kovanog gvožđa, proširio sobe, kupio najskuplji namještaj i počeo da gomila bogatstvo. Posao mu je išao od ruke, postao je ugledan biznismen, ali je u toj trci za novcem izgubio dušu. Njegova žena, ne mogavši više da trpi njegovu hladnoću i opsesiju parama, napustila ga je. Djeca su otišla na studije u inostranstvo i rijetko su zvala. Haris je ostao potpuno sam u onim ogromnim, hladnim kvadratima koje je oteo od rođenog brata.
Sa druge strane mahale, u maloj, iznajmljenoj udžerici, živio je Emir. Krov je prokišnjavao, zidovi su vukli vlagu, a Emir je radio dva teška fizička posla da bi prehranio porodicu. Ali u toj maloj kući nikada nije nedostajalo smijeha, ljubavi i bereketa. Njegova djeca su rasla u poštene i vaspitane ljude, a njegova žena je od malo brašna i krompira znala napraviti gozbu. Emir nikada pred djecom nije rekao ružnu riječ o njihovom amidži Harisu. Učio ih je da je mržnja otrov koji pije onaj koji mrzi.
Svanuo je i prvi dan Ramazana. Mahala je mirisala na onaj posebni, sveti miris posta, prženog putera i vrućih somuna. Ljudi su žurili kućama da se okupe oko sofre. U Harisovoj velikoj kući vladao je muk. Naručio je najskuplju hranu iz restorana – pečenje, pite, baklave. Dugački trpezarijski sto bio je pun đakonija, ali je za njim bila postavljena samo jedna jedina stolica. Haris je sjedio sam, gledajući u taj luksuz, osjećajući po prvi put u životu strašnu, gušeću prazninu koja mu je stezala grlo. Pare mu nisu mogle kupiti društvo za iftar.
U isto to vrijeme, u Emirovoj kućici vladala je neopisiva radost. Postavili su staru, drvenu siniju na pod. Na njoj je bilo skromno – hurme, malo tople čorbe, makaroni i jedan svježi somun. Ali dječija lica su blistala od sreće, čekajući da se na munari upale kandilji i da pukne top sa žute tabije. Emir je sjedio na sećiji, gledao svoju porodicu i srce mu je bilo puno. Iako u novčaniku nije imao ni deset maraka, osjećao se kao najbogatiji čovjek na dunjaluku.
Desetak minuta pred akšam, Emir je prišao svom desetogodišnjem sinu Amaru. Nešto mu je tiho šapnuo na uho, dao mu jednu malu, zamotanu posudu i jedan vruć somun iz kese. Amar je klimnuo glavom, obuo patike i istrčao u toplu ramazansku noć, trčeći niz strme kaldrmisane ulice, pravo prema onom dijelu mahale gdje je stajala velika, gvozdena kapija njegovog amidže, kojeg je jedva i poznavao.
Haris je pogledao na svoj skupocjeni sat. Još pet minuta do iftara. Tišinu njegove tvrđave iznenada je prekinulo oštro, kratko zvono na glavnoj kapiji. Haris se trgnuo. Namrštio se, pitajući se ko bi ga uznemiravao u ovo doba. Komšije su ga izbjegavale, kurira nije očekivao. Polako je ustao sa svoje usamljene stolice, prošao kroz dugi, mermerni hodnik i pritisnuo dugme da otvori teška vrata, ne sluteći da će ono što ga čeka na pragu zauvijek slomiti njegovu oholost.
Teška gvozdena kapija se polako otvorila uz tiho zujanje motora. Haris je stajao na pragu svoje luksuzne vile, mršteći se u polumraku. Pred njim je stajao mali, mršavi dječak u iznošenoj, ali čistoj jakni. U rukama je držao papirnu kesu iz koje je izbijala toplota i jednu malu, zavezanu posudu. Haris ga nije odmah prepoznao. Očekivao je prosjaka ili nekog ko traži sadaku. “Šta trebaš, mali?” upitao je hladno, pomalo nestrpljivo, gledajući na sat.
Dječak je podigao svoje krupne, tamne oči. Bile su to iste one oči koje je Haris gledao cijelo svoje djetinjstvo. Oči njegovog brata Emira. “Esselamu alejkum, amidža,” rekao je mališan tihim, drhtavim, ali ponosnim glasom. Haris se zaledio. Zrak mu je stao u grudima, a ruka kojom se držao za kvaku počela je nekontrolisano da drhti. Pred njim je stajao Amar, bratić kojeg je posljednji put vidio kad je bio beba u bešici, onog dana kad je Emira istjerao iz očeve kuće.
Amar mu je pružio onu toplu kesu i posudu. “Babo mi je rekao da ti ovo donesem,” nastavio je dječak, ne skidajući pogled sa Harisovog preblijedjelog lica. “Babo kaže da je večeras prva noć Ramazana, i da niko u našoj mahali ne smije iftariti sam, u tišini. Pa ni moj amidža. Ovdje je vruć somun i malo topine, da se omrsiš.” Haris je, kao u nekom bunilu, mašinalno uzeo tu kesu iz dječijih ruku. Bila je lagana, obična, a njemu se činila težom od cijele njegove vile i svih miliona na računu.
U tom trenutku, sa obližnje Žute tabije odjeknuo je snažan pucanj topa, označavajući kraj posta. Odmah zatim, sa starih munara razlijegao se prelijep glas mujezina koji je učio ezan za akšam-namaz. Amar se brzo okrenuo. “Moram da idem, amidža. Babo me čeka da zajedno jedemo. Prijatno ti bilo.” Dječak je potrčao niz strmu, kaldrmisanu ulicu, nestajući u mraku, ostavljajući Harisa samog na kapiji, sa onim jednim, sirotinjskim somunom u rukama.
Haris je polako zatvorio vrata i vratio se u svoju ogromnu, savršeno uređenu trpezariju. Stao je pred onaj dugački sto prepun najskupljeg pečenja, pita i kolača. Spustio je onaj obični somun pored svog zlatnog tanjira. Gledao je u tu jednu stolicu. Gledao je u svoje bogatstvo. I tada je zid, koji je zidao deset godina oko svog srca, pukao na hiljade komada. Srušio se na pod, naslonio glavu na hladan mermer i počeo da jeca na sav glas. Plakao je onim teškim, muškim suzama koje peku i razaraju dušu. Shvatio je da je prodao rođenog brata za gomilu cigli.
Nije uzeo ni zalogaj svog bogatog iftara. Nije mu više trebao. Ustao je onako u suzama, u kućnim papučama i otkopčanoj košulji. Ostavio je ulazna vrata širom otvorena i istrčao na ulicu. Koračao je brzo, pa počeo da trči kroz uske uličice mahale. Ljudi su sa prozora gledali uglednog biznismena kako plače i trči kroz noć, ali njega nije bilo briga za sramotu. Žurio je prema onom siromašnom kraju, prema maloj udžerici za koju je znao da u njoj živi njegova krv, njegov brat.
Kada je stigao pred Emirova trošna vrata, zastao je, hvatajući dah. Kroz tanki prozor čuo je tihi žamor, dječiji smijeh i zveckanje escajga. Drhtavom rukom je pokucao. Žamor je utihnuo. Vrata su se polako otvorila. Pred njim je stajao Emir. Lice mu je bilo izborano, kosa prosijeda, a ruke grube od težačkog rada. Emir je gledao u svog starijeg brata, u njegove crvene, uplakane oči, i nije rekao ni riječi. Nije bilo ni bijesa ni mržnje u tom pogledu.
Haris, onaj silni i bogati brat pred kojim su drhtali radnici, pao je na koljena tu, na prašnjavi prag sirotinjske kuće. Zgrabio je Emirove žuljevite ruke i prislonio ih na svoje lice, gušeći se u suzama. “Halali mi, brate!” jecao je. “Oprosti mi za svaku tvoju suzu, za svaku nepravdu! Uzmi sve, uzmi i kuću i pare, samo mi vrati mog brata! Ne mogu više da budem sam!” Emir je osjetio kako mu suza klizi niz obraz. Nije ga odgurnuo. Sagnuo se, uhvatio Harisa za ramena i snažno ga podigao sa zemlje, privijajući ga u čvrst, bratski zagrljaj koji je mirisao na oprost. “Halal olsun, brate moj,” prošaputao je Emir drhtavim glasom. “Bujrum, uđi. Tvoja te sofra čeka već deset godina.”
