Milica i Rade bili su onaj par u selu za koji su svi govorili da su rođeni jedno za drugo. Milica je bila djevojka iz siromašne, poštene kuće. Rano je ostala bez oca, pa je od malih nogu navikla na težački rad, brinući o bolesnoj majci i malom imanju. Njene ruke bile su ogrubjele od motike, ali je lice imala kao anđeo. Rade je, s druge strane, bio seoski lola, naočit, lijep kao slika, iz domaćinske kuće. Svi su znali da je pomalo lijen i da voli kafanu, ali kada bi zagrlio Milicu, činilo se da će se zbog nje promijeniti i postati pravi čovjek.
Njihova ljubav trajala je četiri godine. Milica je svaki dinar od prodaje malina i sira ostavljala sa strane, u staru limenu kutiju od keksa. Štedjela je za njihovu svadbu, za crijep na novoj kući koju je Rade počeo da zida. Zamišljala je kako će u tom malom, nedovršenom dvorištu gajiti djecu i saditi muškatle. Rade joj je obećavao kule i gradove, kleo se da je voli više od Boga i da će njene žuljevite ruke jednog dana nositi samo zlato.
Kada je konačno zakazana svadba, cijelo selo je bilo na nogama. Postavljene su šatre, naručeni svirači iz susjednog grada, a rakija se pekla danima. Milica je svoju vjenčanicu kupila na pijaci – bila je skromna, bez puno čipke i sjaja, ali je nju nosila s takvim ponosom da je izgledala kao prava kraljica. Srce joj je udaralo kao ludo dok je vezla peškire za svatove, ne sluteći da se nad njenu sreću već nadvio crni, olujni oblak u obliku crvenog, luksuznog automobila stranih registracija.
Mjesec dana pred svadbu, u selo je došla Dijana. Bila je to kćerka najbogatijeg seoskog gastarbajtera koji je decenijama držao građevinsku firmu u Švajcarskoj. Dijana je bila sve ono što Milica nije – bahata, okićena zlatom, namirisana skupim parfemima, sa noktima koje nikada nije uprljala zemljom. Njen dolazak u seosku kafanu izazivao je uzdahe, a ona je, onako ohola, bacila oko baš na onog najljepšeg – na Radeta.
Rade, slab na sjaj i lak život, brzo je pao u njenu zamku. Dijana mu je plaćala najskuplja pića, vozila ga u svom kabrioletu i pričala mu priče o Cirihu, o životu gdje se ne ore njiva, već se voze gliseri i nose markirana odijela. Rade je počeo da se mijenja. Sve rjeđe je svraćao kod Milice, izgovarajući se da ima puno posla oko priprema za svadbu. Milica je vjerovala. Njena čista, naivna duša nije mogla ni da zamisli izdaju koja se kovala iza njenih leđa u oblaku skupog parfema i švajcarskih franaka.
Svanuo je i taj dugo čekani dan. Subota. Šatra je bila puna, muzika je treštala, a stolovi su se savijali od pečenja. Milica je stajala pred seoskom crkvom u svojoj skromnoj, bijeloj vjenčanici, držeći bidermajer od poljskog cveća koji je sama ubrala. Gosti su se tiskali, pop je stajao ispred oltara, ali mladoženje nije bilo. Prošlo je podne. Pa onda i jedan sat. Muzika je polako utihnula, a među svatovima je počeo da se širi onaj nelagodni, teški šapat koji sluti na najgore.
Tada se niz put, umjesto okićenih svadbarskih kola, pojavio Radetov kum. Išao je pješke, blijed kao krpa, sa pogledom prikovanim za prašnjavu zemlju. U ruci je držao jedan zgužvani komad papira. Prišao je Milici, koja je drhtala od straha, i bez riječi joj pružio pismo. “Otišao je, Milice,” procijedio je kum, jedva zadržavajući suze srama. “Jutros rano. Prešao je granicu s onom Dijanom. Otišao je za Švajcarsku.”
Milici je bidermajer ispao iz ruku na prašnjavu zemlju. Uzeo joj je papir iz ruke, ali nije morala ni da čita. Rade je napisao samo dvije rečenice: “Milice, oprosti mi. Ja ne mogu da živim u sirotinji i blatu, želim bolji život. Ne čekaj me.” Pred više od trista svatova, pred cijelim selom koje ju je gledalo s mješavinom sažaljenja i podsmijeha, Milica se srušila na koljena. Nije vrisnula, nije zaplakala. Samo je zanijemila od bola koji joj je razderao dušu. Ostavljena na dan svadbe, obilježena za cijeli život, siromašna djevojka je tog dana sahranila svoje srce pred crkvenim vratima.
Danima nakon te sramote, Milica nije izlazila iz kuće. Selo je ispiralo usta njenom tugom. Neki su je žalili, a neki su se, onako zlobno, podsmjehivali govoreći da “sirotinja ne ide uz gospodina”. Ali, nakon mjesec dana, Milica je skinula crninu sa svog srca. Spakovala je onu jeftinu, uprljanu vjenčanicu u dno starog ormara, obrisala suze i uzela motiku u ruke. Odlučila je da njeno ime više nikada neće biti sinonim za sažaljenje. Njen bol pretvorio se u nevjerovatnu, nadljudsku snagu. Počela je da radi od zore do mraka, šireći svoje malo imanje, kupujući stoku i obrađujući zemlju koju su drugi napustili.
Prolazile su godine. Milica se nikada nije udala. Svu svoju ljubav i energiju uložila je u rad. Njene žuljevite ruke stvorile su čudo. Od stare, trošne kuće napravila je velelepno imanje. Kupila je okolna brda i sagradila prelijepo etno-selo sa drvenim brvnarama, restoranom domaće kuhinje i velikim ergelama konja. Postala je najuglednija žena u cijelom kraju, prava “gazdarica” pred kojom su i predsjednici opština skidali kapu. Njen pogled bio je blag, ali čvrst, a njeno bogatstvo nije je promijenilo – ostala je ona ista, poštena žena koja je cijenila svaki komad hljeba.
A Rade? Njegov švajcarski san o luksuzu i gliserima brzo se pretvorio u zlatni kavez. Dijana, bahata bogatašica zbog koje je ostavio Milicu, tretirala ga je kao slugu, a ne kao muža. Dok je bio mlad i lijep, pokazivala ga je prijateljicama kao trofej. Ali kada su godine učinile svoje, kada se Rade razbolio i izgubio onaj svoj seoski šarm, Dijana ga je jednostavno zamijenila mlađim. Bez milosti ga je izbacila na ulicu. Pošto nije imao ni dana radnog staža, a papire mu je oduzela, Rade je deportovan nazad u domovinu. Ostao je bez ičega – bez para, bez zdravlja i bez ponosa.
Nakon tačno dvadeset godina, jednog kišnog jesenjeg popodneva, Rade je pješke ušao u svoje rodno selo. Bio je neprepoznatljiv. Nekadašnji seoski ljepotan sada je bio pogrbljen, sijed, u iscijepanoj jakni i cipelama koje su propuštale vodu. Vukao je jednu nogu, tresući se od zime i gladi. Zaputio se prema svojoj staroj porodičnoj kući, onoj istoj koju je počeo da zida sa Milicom, nadajući se da će tu naći barem krov nad glavom. Ali kada je stigao, zatekao je samo zgarište obraslo u trnje i korov. Krov se odavno urušio. Nije imao gdje.
Lutajući tako po kiši, gladan i promrzao do kostiju, Rade je u daljini na brdu ugledao veliku, osvijetljenu drvenu kapiju. Bilo je to prelijepo etno-selo iz kojeg je dopirao miris pečenog mesa i tople pogače. Nije znao čije je to imanje. Skupio je posljednje atome snage, prešao preko velikog dvorišta popločanog kamenom i stao pred masivna, hrastova vrata glavnog restorana. Želio je samo da zamoli gazde za čašu vode i komad starog hljeba, da preživi noć, pa makar spavao pod nadstrešnicom.
Pokucao je stidljivo, drhtavom rukom. Teška vrata su se polako otvorila. Pred njim je stajala žena u pedesetim godinama, u elegantnoj, ali jednostavnoj odjeći, sa prebačenim vunenim šalom preko ramena. Njena kosa bila je prošarana sjedinama, ali su crte lica ostale iste. Rade je podigao svoj umorni, zamućeni pogled. Zrak mu je zastao u plućima. Noge su mu se odsjekle. Pred njim, u svoj svojoj ljepoti, moći i dostojanstvu, stajala je Milica. Žena koju je prije dvadeset godina ostavio u prašini ispred seoske crkve.
Očekivao je da će vrisnuti. Očekivao je da će ga pljunuti u to prljavo, izdajničko lice i pozvati radnike da ga bace psima. Srušio se na koljena tu, na njenom pragu, pokrivši lice prljavim šakama. “Milice… ubij me,” jecao je Rade, a glas mu je pucao od bola i srama. “Ubij me, zaslužio sam. Bog me je kaznio za svaku tvoju suzu. Nemam ništa. Gladan sam, bolestan, izbačen kao pseto. Oprosti mi, ako možeš, mada znam da mi oprosta nema.” Njegove suze su se miješale sa hladnom kišom koja je padala po trijemu.
Milica ga je gledala u tišini. U njenim očima nije bilo ni mržnje, ni trijumfa, ni želje za osvetom. Bilo je samo duboko ljudsko sažaljenje prema čovjeku koji je sam sebi uništio život zbog šake tuđih para. Polako je prišla, uhvatila ga za prljavo rame i rekla mirnim glasom: “Ustani, Rade. Ovdje niko nije gladan.” Uvela ga je unutra, naredila radnicima da mu donesu toplu supu i čistu odjeću. “Možeš da spavaš u sobi za radnike iznad štale,” rekla je dok je on gutao vreli hljeb i gušio se u suzama srama. “Hranićeš konje i čistiti dvorište da zaradiš svoj obrok. Ne mrzim te, Rade. Ali tvoja kazna je to što ćeš do kraja života jesti hljeb iz ruke žene koju si onog dana bacio u blato.” I to je bila njena jedina, najsurovija i najpoštenija osveta.
