Obiteljska kuća Kovačevih bila je lijepa i velika, ali su zidovi unutra bili hladni, natopljeni tišinom i neodobravanjem. Marko je bio jedinac, majčin mezimac, a Ruža, njegova majka, nikada nije mogla prihvatiti da je on svoje srce poklonio Ani. Ana je bila siroče, djevojka bez miraza i bez “pedigrea”, koja je radila u cvjećarni. Ruža je to smatrala osobnom uvredom. “Ona je s tobom samo zbog novca, sine,” šaptala bi mu Ruža svake večeri, poput otrova koji polako djeluje. “Vidjet ćeš kad ti zabije nož u leđa.”
Marko je volio Anu, ali je majčin utjecaj bio jak. Sumnja je, jednom posijana, polako rasla. Ana se trudila. Kuhala je, čistila, trpjela Ružine zajedljive komentare i poglede pune prijezira, nadajući se da će ljubav na kraju pobijediti. Ali Ruža je bila igračica koja nije planirala izgubiti.
Tog nedjeljnog popodneva, kućom je odjeknuo krik. Marko je dotrčao u dnevnu sobu i zatekao majku kako sjedi na podu, plačući i držeći se za prsa, dok je prazna kutija za nakit ležala pored nje.
“Što je bilo, mama? Jesi li dobro?” pitao je Marko u panici.
“Pokradena sam!” jecala je Ruža, dramatično pokazujući na praznu kutiju. “Moje zlato! Bakini dukati, lančić koji mi je otac dao… sve je nestalo! Sve!”
Marko je problijedio. “Kako nestalo? Tko je bio u kući?”
Ruža je polako podigla prst i uperila ga prema kuhinji, gdje je Ana prala suđe. “Samo ona,” rekla je Ruža, a glas joj se pretvorio u zmijski šapat. “Samo tvoja ‘poštena’ ženica. Vidjela sam je kako se smuca oko moje sobe dok sam spavala.”
Ana je izašla iz kuhinje, brišući ruke, zbunjena vikom. “Marko? Što se događa?”
“Gdje je zlato?” zagrmio je Marko, ne dajući joj priliku da shvati. Lice mu je bilo crveno od bijesa. “Gdje su dukati moje majke?”
“Kakvi dukati? O čemu pričaš?” Ana je bila u šoku.
“Ne pravi se luda!” vrisnula je Ruža. “Znam da si ti! Uvijek si gledala u taj nakit! Znam da šalješ novac onom svom bratu kockaru!”
“Marko, kunem ti se,” plakala je Ana, “nisam ni ušla u njenu sobu!”
“Pretresi joj stvari!” naredila je Ruža. “Ako je nevina, neka pokaže torbu!”
Marko je, zaslijepljen majčinim suzama i svojom paranojom, zgrabio Aninu torbu koja je visila u hodniku. Ana je stajala sa strane, drhteći, dok je on istresao sadržaj na pod. Šminka, ključevi, maramice… i onda, zvuk teškog metala o parket. Iz jedne unutarnje, skrivene pregrade, ispale su dvije teške zlatne ogrlice i tri dukata.
Soba je utihnula. Ana je gledala u zlato kao da je vidjela duha. “To… to nije moje. Ja to nisam stavila tu. Marko, netko je podmetnuo…”
Marko je podigao pogled. U očima mu više nije bilo ljubavi. Bilo je samo gađenje.
“Gubi se,” rekao je tiho.
“Marko, molim te, slušaj me…”
“REKAO SAM GUBI SE!” zaurlao je, bacivši torbu prema vratima. “Lopove! U mojoj kući! Hraniš psa da te ugrize! Da te moje oči više nisu vidjele! Sutra podnosim zahtjev za razvod!”
Ruža je sjedila u fotelji, pokrivši lice rukama kao da plače, ali ispod prstiju, usne su joj se razvukle u tanki, pobjedonosni osmijeh. Ana je istrčala iz kuće u suzama, bez ičega, proganjana Markvim uvredama, ne znajući da je upravo postala žrtva predstave koja je bila režirana mjesecima unaprijed.
Pet godina je prošlo od te noći. Pet dugih, sivih godina u kojima se Marko pretvorio u sjenu čovjeka kakav je nekad bio. Ana je nestala iz grada, pobjegla od sramote i etikete “kradljivice” koju joj je Ruža prišila. Marko se nije ponovno oženio; živio je s majkom, u toj velikoj, hladnoj kući, brinući se o njoj kako je starila, uvjeren da je učinio pravu stvar što je otjerao ženu koja ga je “izdala”.
Ali Ruža se razboljela. Teška, neizlječiva bolest prikovala ju je za krevet. U tim posljednjim danima, dok je morfij ublažavao bolove, a smrt stajala u kutu sobe, Ružina savjest, koju je godinama gušila, počela se buditi. Gledala je Marka kako sjedi pored nje, usamljen, ogorčen, bez djece i bez ljubavi, i shvatila je da je pobijedila Anu, ali je uništila sina.
Te olujne noći, Ruža je stegnula Markovu ruku neočekivanom snagom. Disanje joj je bilo hroptavo.
“Marko,” prošaptala je, očiju zamućenih od suza. “Moram ti… moram ti nešto reći prije nego odem. Ne mogu umrijeti s ovim.”
Marko se nagnuo, brišući joj znoj s čela. “Što je, mama? Odmori se.”
“Nije ona,” rekla je Ruža, a glas joj je zadrhtao. “Ana… ona nije ukrala. Nije.”
Marko se ukočio. “O čemu pričaš? Našli smo zlato u njezinoj torbi. Vidjeli smo.”
“Ja sam ga stavila,” priznala je Ruža, a riječi su izlazile kao crni dim. “Ja. Dok ste spavali. Uzela sam svoje dukate i stavila ih u njenu pregradu. Znala sam da ćeš je ostaviti ako misliš da je lopov.”
Marko je povukao ruku kao da ga je opekla vatra. Ustao je, rušeći stolicu. Gledao je u svoju majku, ženu koju je idolizirao, ženu zbog koje je uništio ljubav svog života. “Ti? Zašto? Zašto bi to uradila rođenom sinu?”
“Jer sam te voljela,” jecala je Ruža. “Nisam je mogla podnijeti. Htjela sam te samo za sebe. Bojala sam se da ćeš me zaboraviti zbog nje. Mislila sam… mislila sam da činim dobro.”
“Dobro?” Marko je šapnuo, a glas mu je pukao. “Uništila si me. Uništila si nju. Pet godina… Pet godina živim u mržnji prema jedinoj ženi koja me iskreno voljela, zbog tvoje laži?”
Ruža je pružila ruku prema njemu, moleći za oprost. “Sine… molim te…”
Ali Marko nije mogao. Nije mogao uhvatiti tu ruku. Gledao je u nju i vidio stranca. Vidio je čudovište koje je pojelo njegovu sreću. Okrenuo se i izašao iz sobe, ostavljajući je da doziva njegovo ime u prazninu. Izašao je na kišu, ne znajući kuda da ide.
Ruža je umrla te noći, sama. Marko joj nije došao na sprovod.
Umjesto na groblje, Marko je otišao tražiti Anu. Trebalo mu je mjesec dana da je nađe. Živjela je u malom gradu na obali, radila u knjižnici. Kada ju je ugledao kroz izlog, srce mu je stalo. Izgledala je mirno, starije, ali lijepo.
Ušao je unutra. Zvonce na vratima je zazvonilo. Ana je podigla pogled. Kada ga je vidjela, osmijeh joj je nestao. Nije bilo mržnje u njenim očima, samo ona ista, duboka tuga kao one noći.
“Znam,” rekao je Marko s vrata, mokar od kiše i suza. “Sve znam. Priznala je.”
Ana ga je gledala dugo. “Znala sam i ja, Marko. Uvijek sam znala.”
“Oprosti mi,” pao je na koljena pred njom, pred svim ljudima. “Vrati se. Molim te.”
Ana je izašla iza pulta. Stavila mu je ruku na rame, nježno, ali bez stiska. “Oprostila sam ti davno, Marko. Morala sam, da bih preživjela. Ali ne mogu se vratiti.”
Pokazala je rukom prema dječjem odjelu knjižnice. Tamo je sjedio mali dječak, oko četiri godine, i čitao slikovnicu. Imao je Markove oči.
“Imam novi život,” rekla je Ana tiho. “On se zove Luka. I ne zna za oca koji je više vjerovao majčinim lažima nego ženinom srcu. Idi, Marko. Kasno je.”
Optužio je ženu da je ukrala zlato i razveo se, vjerujući majci. Na majčinoj samrti, saznao je da je cijeli njegov život bio izgrađen na laži bolesne ljubomore. Marko je ostao sam, s bogatstvom koje nije želio i istinom koja ga je proganjala – da je imao sve, a izgubio je to jer nije znao vjerovati onome koga voli.
