Doktor Jovan bio je jedan od najmlađih, ali i najtalentovanijih kardiohirurga u velikom Kliničkom centru u Beogradu. Iako su mu mnogi zavidjeli na uspjehu, on je bio čovjek kojeg slava nije zanimala. Odrastao je kao usvojeno dijete, bez saznanja o svojim pravim roditeljima, i cijeli svoj život posvetio je samo jednom cilju – spašavanju tuđih života, možda tražeći smisao onog svog koji je počeo u magli nepoznatog. Njegove ruke bile su mirne, ali srce mu je uvijek bilo nemirno, kao da mu fali dio slagalice koji nikada nije pronašao.
Jednog kišnog utorka, u njegovu ordinaciju ušla je Emina. Bila je to starica u kasnim sedamdesetim, u izblijedjelim dimijama i sa bijelom šamijom na glavi, koja je mirisala na bosansku avliju i dunje. Došla je autobusom iz nekog zabačenog sela kod Tuzle, sa uputom i kesom punom nalaza. Njeno srce je bilo u katastrofalnom stanju. Zalisci su popuštali, a arterije su bile zapušene. Bila joj je hitno potrebna komplikovana operacija koju su odbili da rade i u Sarajevu i u Tuzli, govoreći da je previše stara i rizična.
Jovan je gledao njene nalaze i odmahivao glavom. Situacija je bila gotovo beznadežna. “Nano,” rekao je tiho, “ovo je vrlo opasno. Šanse da preživite operaciju su male, a oporavak je dug i skup. Imate li koga u Beogradu? Imate li novca za dodatne troškove, za lijekove?” Emina je spustila svoje žuljevite ruke u krilo i tiho progovorila: “Nemam nikoga, sinko. Sama sam ko list na vjetru. Muž mi je poginuo, a djece nisam imala. Prodala sam kravu da platim kartu do ovdje. Ako mi je suđeno da umrem, nek umrem pokušavajući. Samo mi ti, sinko, daj šansu, vidim ti u očima da si dobar čovjek.”
Jovanove kolege su ga odgovarale. Načelnik mu je rekao da ne rizikuje svoju statistiku uspješnosti zbog “neke tamo sirotinje iz Bosne” koja nema čime ni konac da plati. Govorili su mu da je slučaj izgubljen i da je pošalje kući da umre u miru. Ali Jovan nije mogao. Nešto u Emininom pogledu, neka neobjašnjiva toplina u tim starim, umornim očima, nije mu dala mira. Sjetio se svog zakletve, sjetio se da je i on nekada bio ničiji.
“Spremite salu,” rekao je sestri odlučno, ignorišući upozorenja načelnika. “Operisaću je na svoju odgovornost. Sve troškove koje bolnica ne pokrije, pišite na moj račun.” Cijelo odjeljenje je šaputalo o tome kako je mladi hirurg poludio, kako rizikuje karijeru zbog starice druge vjere i nacije, ali Jovan se isključio iz tih priča. Ušao je u salu, prao ruke i gledao Eminu koja je već spavala pod anestezijom, moleći se u sebi nekom univerzalnom Bogu da mu vodi ruku.
Operacija je trajala punih dvanaest sati. Bila je to borba za svaki otkucaj, za svaki milimetar krvnog suda. Jovan se znojio ispod maske, ali nije odustajao. Kada je konačno zašio posljednji šav i kada je monitor pokazao stabilan ritam, osjetio je olakšanje kakvo nije osjetio godinama. Izašao je iz sale iscrpljen, srušio se na stolicu u hodniku i zapalio cigaretu, iako je znao da je to zabranjeno. Spasio ju je.
Narednih dana, Jovan je svaki slobodan trenutak provodio pored Emininog kreveta. Ona se oporavljala čudesno brzo, kao da je neka viša sila drži u životu. Hranio ju je, donosio joj voće, a ona bi ga svaki put dočekala sa osmijehom i blagoslovom. “Da ti Bog da svaku sreću, dijete moje,” govorila bi mu, milujući ga po ruci. “Ličiš mi na nekoga… imaš iste oči kao…” Zastala bi, a suza bi joj krenula niz obraz. Jovan bi se samo nasmijao i promijenio temu, ne želeći da je uzrujava.
Sedmog dana, Emina je bila spremna za prvi izlazak iz kreveta. Dok joj je Jovan pomagao da sjedne, primijetio je da starica oko vrata nosi neki stari, pocrnjeli lančić koji do tada nije vidio ispod bolesničke pidžame. Na lančiću je visio neobičan privjesak – polovina starog, srebrnog dukata, prelomljenog tačno na pola, sa ugraviranim nekim čudnim, starinskim slovom. Jovan se zaledio. Ruka mu je stala u vazduhu. Taj oblik… taj rez… vidio ga je hiljadu puta, ali ne na tuđem vratu.
Doktor Jovan je stajao kao skamenjen, gledajući u Eminin vrat. Njegove oči su bile fiksirane na taj stari, pocrnjeli lančić sa polomljenim srebrenim dukatom. Činilo mu se da je vazduh u bolničkoj sobi odjednom postao težak i gust. Drhtavom rukom je pokazao na privjesak i jedva čujno upitao: “Nano… odakle vam ovo? Taj dukat… polomljen je na pola. Gdje ste ga našli?”
Emina je blago dodirnula privjesak svojim izboranim prstima, a suza joj je ponovo skliznula niz lice. “Eh, sinko moj,” uzdahnula je duboko, gledajući negdje u daljinu, u prošlost koja je boljela. “To je jedina uspomena koju imam na jednog malog dječaka… Na jednu bebu koju mi je rat donio na prag, a koju sam morala pustiti da ode da bi preživjela.”
Jovan je osjetio kako mu srce lupa u grlu. “Pričajte mi,” rekao je, sjedajući na ivicu kreveta, zaboravljajući na vizitu i pacijente. Emina je počela svoju ispovijest: “Bilo je to prije trideset godina, sinko. Rat je bjesnio u Bosni. Jedne noći, čula sam plač ispred džamije u mom selu. Našla sam korpu i u njoj mušku bebu, staru jedva dva dana. Bila je umotana u neku staru deku, promrzla i gladna. Uzela sam ga, unijela u kuću i ugrijala. Nisam imala mlijeka, ali sam ga dojila, i nekim čudom, Bog mi je dao mlijeko. Hranila sam ga tri dana kao svoje rođeno.”
“Zavoljela sam ga kao da sam ga ja rodila,” nastavila je starica, brišući oči krajem šamije. “Ali selo je gorjelo, morali smo bježati. Naišao je neki konvoj Crvenog krsta koji je vozio djecu za Beograd, na sigurno. Znala sam da on sa mnom u zbjegu neće preživjeti. Srce mi se cijepalo, ali sam ga morala dati njima. Da ga spase. Predala sam ga jednoj medicinskoj sestri. A da ga ne zaboravim, i da on možda jednog dana nađe mene… imala sam ovaj stari srebreni dukat od moje nane. Prelomila sam ga na pola. Jednu polovinu sam stavila njemu oko vrata, a drugu sam zadržala sebi. Da nas veže zauvijek.”
Jovan je počeo da se trese. Suze su mu nekontrolisano lile niz lice, kvaseći bijeli mantil. Bez riječi je zavukao ruku ispod kragne svoje uniforme. Izvukao je svoj lančić koji je nosio uz tijelo cijeli život, onaj isti koji su mu dali u domu za nezbrinutu djecu u Beogradu. Na njemu je visila druga polovina srebrenog dukata. Polako, kao u snu, spojio je svoj dio sa Emininim. Ivice su se savršeno poklopile. Pukotina je nestala. Dukat je ponovo bio cijeli.
U sobi je nastala grobna tišina, prekinuta samo zvukom monitora za srce koji je počeo ubrzano da kuca. Emina je gledala u spojeni dukat, pa u Jovana, pa ponovo u dukat. Njene stare ruke su počele da drhte, a lice joj se ozarilo nekom nezemaljskom svjetlošću. “Jovane… sine?” prošaputala je, ne smijući da povjeruje. “Jesi li to ti? Moj mali… moje janje koje sam dojila?”
Jovan, ugledni beogradski hirurg, čovjek koji je spasio stotine života, pao je na koljena pored kreveta te stare, siromašne žene iz Bosne. Zario je lice u njene dlanove i počeo da jeca kao malo dijete. “Ja sam, nano. Ja sam taj dječak,” uspio je da izusti kroz suze. “Cijeli život te tražim. Cijeli život gledam ovaj dukat i pitam se ko me je volio dovoljno da me spasi.” Emina ga je zagrlila onim istim rukama koje su ga nekada digle iz snijega, privijajući njegovu glavu na svoje grudi, tamo gdje je sada kucalo srce koje je on, njen sin, svojim rukama popravio.
Vijest se proširila bolnicom kao požar. Sestre i doktori su plakali po hodnicima. Načelnik, onaj isti koji je govorio da se ne isplati operisati staricu, došao je i bez riječi stisnuo Jovanu ruku. Jovan više nije bio siroče. Pronašao je majku. Ne onu koja ga je rodila i ostavila, već onu koja mu je dala život dva puta – jednom mlijekom u ratu, a drugi put ljubavlju koja je prešla sve granice, vjere i godine. Emina više nikada nije otišla u svoje pusto selo. Jovan ju je odveo svojoj kući u Beogradu, gdje je proživjela svoje posljednje godine kao kraljica, čuvajući svoje unuke i pričajući im priču o polomljenom dukatu koji je spojio dva svijeta.
