Bilo je to u ona stara vremena, početkom osamdesetih, kada je čaršija još uvijek mirisala na pečeni kesten, svježe somune i ćumur. U jednoj uskoj uličici, na starom drvenom ćepenku, nalazila se obućarska radnja dede Mehmeda. Njegova radnja bila je mala, mračna i prepuna alata, kalupa i komada kože, ali je iz nje uvijek izbijala neka posebna toplina. Mehmed je bio majstor starog kova. Njegove ruke bile su pune žuljeva i ožiljaka od šila, ali je imao dušu meku kao pamuk. Nije bio bogat, ali je za svakoga imao lijepu riječ i osmijeh.
Te godine, zima je u čaršiju stigla rano i surovo. Snijeg je zatrpao uske kaldrmisane ulice, a ledeni vjetar je rezao do kosti. Ljudi su žurili kućama, umotani u debele šalove i kapute, dok je Mehmed sjedio u svojoj radnji pored male, užarene peći na drva, kuckajući malim čekićem po đonu nečije cipele. Kroz zamagljeni izlog svoje radnje, primijetio je malu, mršavu sjenku kako stoji napolju, u dubokom snijegu.
Mehmed je odložio alat, obrisao ruke o staru kožnu kecelju i prišao vratima. Napolju, tresući se od hladnoće, stajao je mali Asmir. Bio je to dječak iz donje mahale, jetim (siroče) koji je rano ostao bez oba roditelja i živio sa starom, bolesnom tetkom. Asmir je na sebi imao neku tanku, preveliku jaknu, ali ono što je Mehmedu slomilo srce bile su dječakove noge. Mališan je stajao u dubokom snijegu u potpuno poderanim, ljetnim patikama. Platno se raspalo, a mali, smrznuti prsti, modri od leda, virili su napolje.
“Uđi, dijete drago, uđi da se ugriješ!” povikao je Mehmed, zgrabivši dječaka za promrzlu ruku. Uveo ga je u toplu radnju, posjeo ga na staru drvenu stolicu tik uz peć i odmah mu skinuo one mokre, uništene patike. Dječakove noge su bile ledene i crvene kao rakovi. Mehmed je uzeo jedan stari, suvi peškir i počeo da mu trlja stopala, grijući ih svojim grubim, ali nježnim rukama, dok su Asmiru suze od bola i hladnoće tekle niz prljave obraze.
Kada se dječak malo smirio i ugrijao, Mehmed je prešao pogledom preko svoje radnje. Na gornjoj polici stajala je jedna velika rola najkvalitetnije, debele, nepromočive kože, postavljene ovčijim krznom. Tu kožu je mjesecima čuvao da napravi čizme za jednog bogatog trgovca koji je trebao dobro platiti. Ali, gledajući u one male, promrzle noge siročeta, Mehmed nije razmišljao ni sekunde. Uzeo je svoje velike makaze i bez oklijevanja zarezao tu skupocjenu kožu.
Cijelu tu noć, dok je čaršija spavala pod debelim snijegom, iz Mehmedove radnje čulo se kuckanje čekića, provlačenje igle i pucketanje vatre. Krojio je, šio i lijepio s tolikom pažnjom i ljubavlju, kao da pravi obuću za svog rođenog unuka. Pred zoru, pred dječaka je stavio par najljepših, najtoplijih kožnih čizama koje su ikada izašle iz te male radnje. Asmir ih je obuo, a oči su mu zasijale kao zvijezde. Nikada u životu nije imao nešto tako lijepo i toplo.
“Dedo Mehmede,” prošaputao je dječak drhtavim glasom, stežući svoje stare, mokre patike u rukama. “Ja nemam para da vam ovo platim… Moja tetka je bolesna, mi nemamo ništa.” Mehmed se blago nasmijao, pomilovao dječaka po kosi i stavio mu u džep nekoliko bombona. “Ne brini ti za pare, sine. Tvoje je sada da učiš školu, da slušaš tetku i da paziš da ne nazebeš. A meni ćeš ovo platiti… kad postaneš čovjek.”
Prošlo je dugih trideset i pet godina. Vrijeme je pregazilo stare zanate. Pojavile su se jeftine cipele od skaja koje su se bacale čim puknu, a obućarske radnje su se redom zatvarale. Mehmed je ostario, leđa su mu se savila, a vid ga je skoro potpuno izdao. Preživljavao je od crkavice, krpeći poneku torbu starim mušterijama. Ali najgori udarac je tek slijedio. Cijelu tu staru ulicu nedavno je kupio jedan veliki, nemilosrdni investitor sa namjerom da sruši sve male radnje i tu sagradi moderni tržni centar od stakla i čelika. Dobili su obavještenje o iseljenju. Tog jutra, Mehmed je plačući pakovao svoj stari alat u drvenu kutiju, opraštajući se od svog života. Tada su se vrata njegove radnje naglo otvorila, a unutra je, u savršenom odijelu, ušao taj moćni investitor sa dva advokata, držeći neku kožnu aktovku.
Stari Mehmed je stajao u uglu svoje prašnjave radnje, držeći u drhtavim rukama stari čekić s kojim je othranio porodicu. Njegove mutne oči bile su pune suza koje su tiho padale na drveni nakovanj. Vrata su se uz tresak otvorila. U radnju je ušao visok, naočit muškarac u skupocjenom, tamnom odijelu, ošišan po posljednjoj modi. Iza njega su stajala dva advokata sa strogim licima, noseći fascikle prepune papira i ugovora o rušenju. Mehmed je oborio glavu, misleći da su došli da ga silom izbace na ulicu prije roka.
Investitor je zastao na sredini radnje. Pogledao je oko sebe, duboko udahnuvši onaj teški, poznati miris starog ljepila, kože i prašine. Njegovo lice, do tada ozbiljno i hladno, odjednom je počelo da se mijenja. Podigao je ruku i bez ijedne riječi, oštrim pokretom prsta, pokazao advokatima da izađu napolje. “Ali gospodine, moramo potpisati nalog za iseljenje…” počeo je jedan od njih. “Izađite i čekajte kod auta. Odmah!” zagrmio je investitor glasom koji nije trpio pogovor. Zatečeni advokati su se povukli i zatvorili vrata za sobom.
Mehmed se nesigurno naslonio na tezgu. “Gospodine,” počeo je starac drhtavim glasom, skidajući svoju staru kapu. “Znam zašto ste došli. Ja sam star i spor, pakujem ove svoje alate… Dajte mi samo još sat vremena i ja vam ostavljam ključeve. Ne morate zvati policiju, ja sam pošten čovjek, nikome nisam na teret pa neću ni vama…” Riječi su mu zastale u grlu od tuge za mjestom gdje je proveo cijeli svoj život.
Moćni investitor ga je gledao u potpunoj tišini. Polako je prišao onoj staroj drvenoj stolici pored ugašene peći na drva. Prešao je rukom preko njenog naslona, kao da dodiruje najveću svetinju. Zatim je stavio svoju skupocjenu, kožnu aktovku na prašnjavi obućarski pult. Njegove ruke, na kojima je sijao skup sat, počele su blago da drhte dok je otvarao metalne brave. Kliknule su, a poklopac se podigao.
Mehmed je očekivao da će iz aktovke izvući neki hladni, sudski papir sa crvenim pečatom. Ali umjesto toga, čovjek je iz nje izvadio nešto umotano u komad čistog, svilenog platna. Polako je razmotao tkaninu na tezgi. Tamo, pod onom slabom svjetlošću stare sijalice, stajale su male, iznošene, dječije kožne čizme. Bile su postavljene ovčijim krznom, na nekoliko mjesta ogrebane od dječije igre, ali i dalje cijele, sa prepoznatljivim, besprijekornim šavom starog majstora.
Starac se nagnuo preko pulta, škiljeći svojim slabim očima. Prepoznao je svoj bod. Prepoznao je onu najskuplju kožu koju je davno rasjekao. U tom trenutku, investitor u skupom odijelu, čovjek pred kojim su drhtale banke i gradonačelnici, srušio se na koljena tu, na prljavi, prašnjavi pod obućarske radnje. Zgrabio je Mehmedovu žuljevitu ruku i prislonio je na svoje čelo, a onda i na obraz niz koji su potekle vrele suze.
“Dedo Mehmede,” izustio je čovjek, a glas mu je pucao od suza i neopisive emocije. “Onog dana kad si mi grijao noge, rekao si mi da ti platim kad postanem čovjek. Trebalo mi je trideset i pet dugih godina da to postanem… ali evo, konačno sam došao da vratim svoj dug.” Mehmedove noge su se odsjekle. Srušio se na stolicu, grleći glavu tog čovjeka, shvativši da pred njim kleči onaj isti, smrznuti mali Asmir sa poderanim patikama, onaj jetim iz donje mahale.
Asmir je podigao glavu i obrisao suze. Iz unutrašnjeg džepa sakoa izvadio je papir, ali to nije bio nalog za rušenje. “Dedo, ne rušim ja ovu ulicu. Kupio sam je da je spasim. Obnoviću sve stare zanate, a ova radnja… ova radnja je sada i pravno, doživotno tvoja. I niko te nikada odavde neće pomjeriti.” Tog dana, cijela čaršija je vidjela kako najbogatiji investitor u državi iznosi drvenu stolicu pred radnju, sjedi sa starim obućarom i pije kafu, dok su u izlogu, umjesto skupih cipela, ponosno stajale jedne stare, dječije čizme – simbol da se uložena dobrota u jetima, ma koliko vremena prošlo, vraća hiljadu puta jača.
