Arthur Sterling je bio oličenje hladnog, nemilosrdnog uspjeha. Njegova kancelarija nalazila se na pedesetom spratu staklenog nebodera u srcu Čikaga, odakle je kao generalni direktor velike tehnološke kompanije posmatrao grad ispod sebe. Nosio je odijela rađena po mjeri, vozio najskuplje automobile i izlazio samo sa ženama iz visokog društva. Za javnost, on je bio genije koji je samog sebe stvorio ni iz čega. Međutim, ispod tog savršenog oklopa i ledene arogancije, krila se duboka, gnojna rana iz prošlosti koju je Arthur godinama očajnički pokušavao da sakrije od svijeta.
Nije on rođen u svili. Odrastao je u najgorim, sivim domovima za nezbrinutu djecu, trpeći batine, glad i odbacivanje. Dok su drugu djecu povremeno posjećivali rođaci, Arthur nije imao nikoga. Njegov otac je nestao prije njegovog rođenja, a njegova majka, Evelyn, bila je razlog njegovog najvećeg srama. Kada je Arthur imao samo osam mjeseci, Evelyn je osuđena na dvadeset godina strogog zatvora za svirepo ubistvo. Novine su je tada nazivale monstrumom. Arthur je cijeli svoj život proveo mrzeći ženu koja ga je “bacila u smeće” zarad kriminala i uništila mu djetinjstvo. Odrekao je se čim je postao punoljetan.
Nakon dvije duge, brutalne decenije iza rešetaka, Evelyn je konačno puštena na slobodu. Od one mlade, prelijepe žene sa novinskih naslovnica nije ostalo ništa. Bila je to sada slomljena, prijevremeno ostarela žena sa dubokim borama, drhtavim rukama i praznim pogledom u kom se gasio život. Izašla je iz zatvora sa jednom starom putnom torbom i samo jednom jedinom željom koja ju je održala u životu sve te godine. Nije željela novac, nije željela slobodu. Željela je samo da vidi svog sina.
Znala je vrlo dobro u kakvog je moćnog čovjeka Arthur izrastao. Pratila je svaki njegov uspjeh preko starih novina koje bi prokrijumčarila u ćeliju. Isto tako je znala da ga njeno ime ispunjava bijesom i gađenjem. Da mu je prišla na ulici, pozvao bi obezbjeđenje da je uhapsi. Zato je Evelyn smislila jedini način da mu bude blizu. Preko jedne sumnjive agencije za zapošljavanje koja nije previše provjeravala prošlost radnika, prijavila se za posao noćne čistačice u zgradi u kojoj je bila smještena njegova korporacija.
Mjesecima je Evelyn radila najtežu, noćnu smjenu. Praznila je kante, ribala toalete i polirala mermerne podove dok su je bolje plaćeni radnici tretirali kao duha. Ali njoj ništa nije bilo teško. Njen jedini cilj bio je onaj trenutak, negdje oko devet sati uveče, kada bi Arthur ostajao sam da radi prekovremeno. Evelyn bi se sakrila iza svojih kolica za čišćenje u mračnom hodniku i kroz staklene zidove kancelarije satima posmatrala svog sina. Plakala je u tišini, gledajući to markantno lice koje je toliko ličilo na njeno, upijajući svaki njegov pokret s onom dubokom, očajničkom majčinskom ljubavlju.
Kada bi on konačno otišao kući, Evelyn bi ušla u njegovu kancelariju. Nije čistila taj prostor kao ostale. Njene grube, ožiljcima prekrivene ruke bi nježno prelazile preko njegovog kožnog stola, preko naslona njegove stolice, kao da ga miluje po kosi. Međutim, Arthur je bio perfekcionista, opsjednut kontrolom i mrzeo je kada mu se nepoznati ljudi motaju oko kancelarije. Počeo je da primjećuje tu “jezivu, staru ženu” koja se stalno šunjala po njegovom spratu. Njen pogrbljeni hod i to što bi uvijek spuštala pogled kada bi on prošao, izazivali su u njemu neobjašnjivu nervozu i gađenje.
Sve je kulminiralo jedne kišne, novembarske noći. Arthur je bio pod strahovitim stresom zbog spajanja kompanija koje je propadalo. Sjedio je za stolom, stezao glavu rukama i urlao na telefon. Evelyn, koja je tog dana primila loše vijesti od ljekara o svom narušenom zdravlju, bila je slabija nego ikad. Ruke su joj se tresle. Dok je brisala prašinu sa staklenog stolića ispred njegovih vrata, slučajno je zakačila veliku, tešku vazu koja se uz stravičan tresak razbila u stotinu komada, prekidajući Arthurov najvažniji poziv.
Arthur je bijesno zalupio slušalicu, izletio iz kancelarije i stao iznad preplašene starice. Evelyn je na koljenima, golim, krvavim rukama pokušavala da skupi oštre komade stakla, ne usuđujući se da ga pogleda u oči. “Jesi li ti potpuno nesposobna, prokleta starice?!” zagrmio je Arthur, a njegov glas je odzvanjao praznim hodnicima. “Mjesecima se šunjaš ovuda kao neki pacov, a sad mi uništavaš posao! Kupi to staklo i gubi mi se iz zgrade prije nego što pozovem policiju da te bace na ulicu gdje i pripadaš!” Evelyn je samo gutala suze, tiho šapućući “oprostite”, dok su joj ruke krvarile pred rođenim sinom koji ju je gledao s čistom mržnjom.
Evelyn je panično sakupljala srču, drhteći od straha i bola. Krv iz njenih posječenih dlanova kapala je po skupocjenom mermeru. Znala je da je ovo kraj, da će je obezbjeđenje izbaciti i da više nikada neće moći ni izdaleka da gleda lice svog djeteta. U tom njenom očajničkom, grčevitom pokušaju da što prije pokupi staklo, iz dubokog džepa njene izblijedjele, plave radne uniforme ispalo je nešto malo i teško. Bila je to stara, ulubljena limena kutijica od bombona, sa koje je odavno spala boja. Udarila je o pod, a njen slabašni poklopac se otvorio.
Arthur, još uvijek zaslijepljen bijesom, napravio je korak naprijed s namjerom da šutne to obično “smeće” iz svoje kancelarije. Ali njegov pogled se zaledio. Iz otvorene kutijice na pod nije ispao nikakav nakit, ni sitniš. Ispala je jedna mala, crno-bijela fotografija bebe, iskrzanih ivica od decenija neprestanog dodirivanja. Arthur je zurio u tu sliku. Iako je nikada ranije nije vidio, savršeno je prepoznavao te oči i taj specifičan ožiljak iznad usne. Bila je to njegova fotografija iz vremena kada je imao samo osam mjeseci. Slika bebe koju nije imao ni jedan dom za nezbrinutu djecu.
Njegovo lice je preblijedjelo. Bijes je u sekundi zamijenila jeziva, hladna konfuzija. Polako se sagnuo, podigao fotografiju i okrenuo se prema starici koja se sada potpuno skupila na podu, skrivajući lice krvavim rukama i jecajući na sav glas. “Odakle ti ovo?” prošaputao je Arthur, a glas mu je prvi put u životu zadrhtao. “Ko si ti? Zašto nosiš moju sliku u džepu?!” Evelyn nije mogla da progovori. Samo je odmahivala glavom, moleći Boga da se zemlja otvori i proguta je prije nego što on sazna istinu.
Ali Arthur je tada primijetio da je u limenoj kutijici ostao još jedan predmet. Bio je to stari, požutjeli komad papira, presavijen toliko puta da je na ivicama počeo da se cijepa. Na vrhu papira stajao je izblijedjeli pečat državnog tužilaštva i oznaka “Strogo povjerljivo”. Bio je to originalni, neobjavljeni policijski izvještaj od prije više od trideset godina. Arthur ga je razmotao drhtavim rukama, a slova kucana na staroj pisaćoj mašini počela su da mu se urezuju direktno u mozak, rušeći cijeli njegov svijet iz temelja.
U izvještaju nije pisalo ono što su novine tada vrištale na naslovnim stranama. Nije pisalo da je Evelyn hladnokrvni monstrum. Pisalo je da je čovjek kojeg je ona te noći usmrtila bio zloglasni, naoružani provalnik i serijski ubica koji je pobjegao iz psihijatrijske ustanove. Upao je u njen stan kroz požarne stepenice. Ono što je slomilo Arthurovu dušu bila je rečenica pri dnu stranice: “Osumnjičena je zadobila više teških ubodnih rana po rukama i grudima dok je golim rukama otimala nož od napadača, koji je oštricu držao pod grlom njenog osmomjesečnog sina, Arthura.”
Papir mu je klizio iz ruku. Čitao je dalje, kroz suze koje su mu sada nekontrolisano lile niz lice. Tužilac je nudio nagodbu. Da bi zaštitila identitet svog djeteta, da bi spriječila da njen sin odrasta pod reflektorima medija kao “dijete koje je preživjelo masakr” i stalna meta osvete kriminalnog podzemlja, Evelyn je prihvatila da prizna ubistvo trećeg stepena. Tražila je da se dosije zapečati. Pristala je da nosi žig čudovišta, da istrune u najgorem zatvoru pune dvije decenije, odrekla se svog života, svog imena i prava da ikada više zagrli svog sina – samo da bi on imao šansu za čist, bezbjedan život i uspjeh.
Arthur je ispustio papir. Noge, koje su do tog trenutka čvrsto stajale na vrhu svijeta, jednostavno su mu otkazale. Pao je na koljena, pravo u onu lokvu krvi i srče, ne osjećajući kako mu staklo probija skupe pantalone i reže kožu. Gledao je u te stare, izborane, drhtave ruke žene koja je klečala pred njim. Sada je vidio te duboke, debele ožiljke na njenim dlanovima i podlakticama. To nisu bili ožiljci kriminalca. Bili su to otkupni pečati njegovog života. Žena koju je mrzio iz dna duše, zapravo je bila anđeo koji je hodao kroz pakao zbog njega.
“Majko…” krik koji se oteo iz Arthurovih grudi probio je zvučnu izolaciju luksuzne kancelarije, odjekujući kao eho najdublje, neopisive tuge. Zgrabio je njene male, krvave, izmučene ruke i prislonio ih na svoje lice, ljubeći svaki onaj ožiljak, gubeći dah u jecajima. “Oprosti mi… molim te, oprosti mi!” vikao je milioner na podu, grleći ženu u prljavoj uniformi kao malo dijete koje se plaši mraka. Te kišne noći u Čikagu, Arthur Sterling je izgubio svoj lažni ego i aroganciju, ali je nakon trideset godina samoće, u suzama i komadima stakla, konačno pronašao majku.
