Asimove ruke bile su mirne dok je satima obrađivao drvo u svojoj maloj stolarskoj radionici na kraju čaršije, ali njegovo srce nikada nije prestalo da kuca u ritmu jedne davne, bolne uspomene. Prošlo je tačno četrdeset godina, ali on je i dalje pamtio njen miris i onaj blagi, stidljivi osmijeh. Zehra. Kćerka najbogatijeg trgovca u gradu, djevojka čija je ljepota zaustavljala dah, i jedina žena koju je Asim ikada volio.
Njihova ljubav u mladosti bila je tajna, skrivena u sjenkama starih avlija i uskih sokaka uz rijeku. Asim je tada bio samo siromašni šegrt, sa praznim džepovima i velikim snovima. Zehra nije marila za njegovo siromaštvo. Obećali su jedno drugom da će pobjeći, da će stvoriti svoj dom makar i u najmanjoj kolibi, samo da budu zajedno. Ali, bosanska čaršija ne čuva tajne predugo.
Njen otac, nemilosrdan i ponosan čovjek, saznao je za njih. Jedne kišne noći, presreo je Asima pred radionicom, ponizio ga pred svima i zaprijetio mu da će mu polomiti obje ruke ako ikada više pogleda njegovu kćerku. Već sutradan, Zehru su na silu udali za bogatog inženjera i odveli u drugi grad. Asimu je ostala samo praznina i jedna mala, drvena kutijica koju je te noći izrezbario za nju, a koju joj je poslao po jednoj sluškinji, ne znajući da li ju je ikada dobila.
Asim se nikada nije oženio. Živio je povučeno, okružen svojim alatom i tišinom. Bio je uvjeren da ga je Zehra odavno zaboravila, da je živjela u raskoši i bogatstvu, okružena djecom i srećom, dok je on polako blijedio u svojoj radionici.
Sve dok jednog prohladnog jutra, dok je listao novine uz jutarnju kafu, nije ugledao njenu sliku na stranici sa smrtovnicama. Zehrino lice, iako prošarano borama, i dalje je imalo onaj isti, blagi pogled koji je proganjao njegove snove. Preselila je nakon duge i teške bolesti. Asimovo srce se steglo kao u mengele. Nije smio otići na dženazu. Stajao je daleko na brdu, gledajući izdaleka kroz suze kako je spuštaju u zemlju, osjećajući da nema pravo da stoji među njenom uglednom porodicom.
Tri dana kasnije, začuo je tiho kucanje na vratima svoje radionice. Kada je otvorio, pred njim je stajala mlada žena u crnini. Asimu je ispala krpa iz ruku. Žena je izgledala tačno onako kako je Zehra izgledala onog kišnog dana kada su se posljednji put vidjeli. Njene oči, njen stav… sve je bilo isto.
“Vi ste Asim, zar ne?” upitala je tiho, drhtavim glasom. “Ja sam Amila… Zehrina kćerka.”
Asim je samo klimnuo glavom, nesposoban da izgovori ijednu riječ. Amila je zakoračila unutra, obrisala suze i iz svoje crne torbe izvadila staru, izblijedjelu drvenu kutiju.
“Majka me je zamolila… molila me je na samrtnoj postelji da vas pronađem čim prođe dženaza. Rekla je da vam ovo moram lično predati,” rekla je Amila, a glas joj je pukao. “Rekla je da je unutra cijeli njen pravi život.”
Asim je drhtavim, žuljevitim rukama preuzeo kutiju. Prepoznao ju je iste sekunde. Bila je to ona ista kutija koju je on izrezbario za nju prije četrdeset godina. Čuvala ju je cijeli život.
Polako je prešao prstima preko starog drveta, dok mu je srce udaralo u grlu. Podigao je mali metalni poklopac, a ono što je ugledao unutra natjeralo ga je da izgubi tlo pod nogama, sruši se na staru stolicu i brizne u najteži plač…
Kada je Asim drhtavim rukama otvorio mali metalni poklopac, unutra nije bilo ni zlata, ni dragulja koje je Zehrin muž sigurno mogao da joj priušti. Kutija je bila ispunjena stotinama pažljivo presavijenih, požutjelih pisama, i jednim malim, izblijedjelim drvenim prstenom koji je Asim težio od komada orahovine onog ljeta kada su se zavoljeli.
Na vrhu je stajalo pismo sa svježim datumom, napisano drhtavim, staračkim rukopisom.
Asim je uzeo papir, a suze su mu mutile vid. “Moj Asime,” pisalo je. “Ako ovo čitaš, znači da su moja bol i moje čekanje konačno završeni. Četrdeset godina sam živjela u kući koja nije bila moj dom, pored čovjeka kojeg nikada nisam voljela. Moj otac ti je prijetio, ali ono što ti nikada nije rekao jeste da je svaki tvoj trud i svako tvoje pismo koje si mi slao na početku – on presreo i spalio. Mislila sam da si me zaboravio, sve dok mi stara sluškinja nije kradom donijela ovu tvoju kutiju i tvoj prsten.”
Asim je zajecao, stežući onaj mali komad drveta.
Amila je kleknula pored njega, stavila mu ruku na rame i tiho nastavila majčinu priču. “Majka je svake godine, na tvoj rođendan, pisala po jedno pismo,” govorila je Amila kroz suze. “Nikada ih nije poslala, jer se plašila mog djeda i njegovih prijetnji tebi. Ali je taj tvoj drveni prsten nosila na lančiću, sakriven ispod odjeće, blizu srca, svakog dana svog života. Kada je umirala, skinula ga je i tražila da ti ga vratim. Rekla je da je njena duša oduvijek bila samo tvoja.”
Stari stolar je prislonio onu kutiju na svoje lice, udišući miris starog papira koji je jedini ostao od nje. Njegov život, njegova samoća, njegove neprospavane noći… ništa od toga nije bilo uzalud. Nije bio zaboravljen. Ona je patila jednako kao i on, čuvajući ga u onoj jednoj maloj, skrivenoj tajni koju joj niko nije mogao oduzeti.
“Rekla mi je još nešto pred sami kraj,” prošaptala je Amila, brišući suze. “Tražila je da ti kažem da joj oprostiš što nije imala hrabrosti da one noći pobjegne s tobom. I da te čeka… tamo negdje gdje nema ni bogatih, ni siromašnih. Gdje ste samo vas dvoje.”
Asim je tog dana zatvorio svoju radionicu. Nije više obrađivao drvo. Nije morao. Sve što je ikada napravio, sve što je ikada imalo vrijednost, stalo je u tu jednu malu drvenu kutiju. Stavio je onaj drveni prsten na svoj mali prst i prvi put poslije četrdeset godina osjetio nevjerovatan mir.
Zehra više nije bila tuđa žena. Sada je, u njegovom srcu i njegovim sjećanjima, ponovo bila samo ona stidljiva djevojka iz čaršije koja ga je voljela više od samog života.
