Mlada Nermina postala je majka u najgore moguće vrijeme. Bila je to ona najhladnija, surova ratna zima devedesetih, kada je nebo nad njenim selom gorjelo, a zemlja se tresla od detonacija. Njen muž je poginuo samo mjesec dana prije nego što je na svijet donijela malu, zdravu djevojčicu. U toj kući bez struje i grijanja, beba je bila njena jedina svjetlost, jedini razlog da svako jutro otvori oči i bori se za još jedan dan života. Nermina nije imala novca za novu odjeću ni skupe igračke. Imala je samo svoje ruke i beskrajnu majčinsku ljubav.
Jedne noći, dok je beba spavala uz njene grudi, Nermina je uzela komad običnog, starog bijelog platna. Odlučila je da svojoj kćerki napravi dekicu. Uz svjetlost svijeće, satima je iglom i koncem vezla jedan specifičan, prelijep plavi cvijet sa isprepletenim laticama, kakav niko u selu nije znao da napravi. Taj vez je bio njena dova, njena molitva i zaštita. Upletala je svoje suze i nade u taj plavi konac, želeći da njeno dijete uvijek bude pokriveno majčinim blagoslovom.
Samo nekoliko dana kasnije, pakao je stigao pred njihova vrata. Selo je napadnuto usred noći. Ljudi su vrišteći bježali kroz dubok snijeg, noseći u rukama samo ono najosnovnije. Nermina je zgrabila svoju bebu, čvrsto je umotala u onu bijelu dekicu sa plavim cvijetom i potrčala sa kolonom naroda prema šumi, tražeći spas. Hladnoća je rezala do kosti, a mrak je bio gust i zastrašujući. Stigli su do raskrsnice gdje ih je čekao humanitarni konvoj kamiona koji je evakuisao žene i djecu.
Nastao je stravičan haos. Stotine ljudi guralo se prema ceradama kamiona, dok su granate padale sve bliže. U tom guranju, Nermina je izgubila ravnotežu. Neko je u panici snažno odgurnuo, i ona je pala u dubok snijeg, udarivši glavom o kamen. Posljednje čega se sjećala prije nego što je izgubila svijest, bile su ruke jedne humanitarne radnice koja joj iz naručja uzima bebu umotanu u dekicu sa plavim cvijetom, vičući: “Staviću je u kamion, čekamo te u gradu!”
Kada se Nermina probudila, bila je u improvizovanoj bolnici. Grad u koji su izbjeglice stigle bio je prepun. Tražila je svoje dijete danima, nedjeljama, obilazila svaki centar Crvenog krsta, pitala svaku ženu, svaku medicinsku sestru. Ali odgovora nije bilo. Papiri su se u haosu zagubili, a kamion u kom je bila njena beba navodno je napadnut na putu. Ljudi su joj govorili da odustane, da je beba sigurno stradala od zime ili granata, i da se pomiri sa sudbinom. Ali majčino srce nikada ne priznaje poraz. Nermina je znala da njena kćerka diše pod istim ovim nebom.
Prošlo je tačno dvadeset i pet dugih, bolnih godina. Nermina je ostarila, kosa joj je posijedjela, a oči izgubile onaj djevojački sjaj, ali ruke su joj ostale mirne i vješte. Živjela je sama u maloj, iznajmljenoj sobi u Sarajevu. Preživljavala je tako što je na Baščaršiji držala jedan mali, drveni štand gdje je prodavala ručno izvezene jastuke, stolnjake i maramice. Njen vez je bio nadaleko poznat, a turisti su obožavali njene radove.
Ipak, niko od tih kupaca nije znao njenu tajnu. Na apsolutno svakom jastuku, na svakom stolnjaku koji bi Nermina izvezla i prodala u posljednjih dvadeset pet godina, u donjem uglu nalazio se jedan mali, diskretni detalj. Plavi cvijet sa isprepletenim laticama. Onaj isti koji je izvezla na dekici svoje bebe. To je bio njen tihi SOS signal, njena poruka u boci bačena u okean svijeta, u suludoj nadi da će te latice jednog dana pronaći put do njene kćerke.
Jednog kišnog utorka, u njenu malu radnju ušla je mlada djevojka. Bila je prelijepa, elegantno obučena, i govorila je stranim akcentom. Tražila je neki autentični suvenir za svoju kuću u inostranstvu. Nermina joj je ljubazno pokazivala svoje radove, slažući jastuke na staru drvenu tezgu. Djevojka je razgledala, a onda je njen pogled pao na jedan bijeli jastuk. Ruka joj je zastala u vazduhu. Oči su joj se raširile, a lice preblijedjelo kao kreč. Vrhovima prstiju dotakla je onaj mali plavi cvijet u uglu jastuka. Noge su joj zaklecale. Polako, drhtavim rukama, otvorila je svoju skupu, dizajnersku torbu, ne skidajući pogled sa stare Nermine…
Mlada djevojka je stajala kao ukopana pred malom drvenom tezgom na Baščaršiji. Njene ruke, njegovane i ukrašene skupim prstenjem, snažno su drhtale dok je otkopčavala rajsferšlus svoje dizajnerske torbe. Nermina ju je gledala s blagim čuđenjem, misleći da mušterija traži novčanik. Ali djevojka nije izvadila novac. Polako, kao da drži najveću svetinju na svijetu, izvukla je jedan mali, izblijedjeli i iskrzani komad bijelog platna. Položila ga je na tezgu, tačno pored Nermininog novog, snježnobijelog jastuka.
Nermini je dah stao u grudima. Svijet oko nje je odjednom utihnuo – više nije čula ni graju turista, ni kuckanje kujundžija iz susjedne ulice. Na tom starom komadu platna, ispranom od bezbroj pranja i izblijedjelom od vremena, nalazio se izvezen plavi cvijet sa isprepletenim laticama. Bio je to apsolutno isti, prepoznatljivi vez koji je ona, one hladne ratne zime, uz svjetlost svijeće urezala u dekicu svoje bebe. Njene umorne, izborane ruke poletjele su prema tom komadiću tkanine.
“Otkud… otkud ti ovo, dijete moje?” prošaputala je Nermina, a glas joj je pukao na pola. Suze su joj istog trena zamaglile vid. Djevojka je gledala u Nerminino lice, a njene krupne, tamne oči već su bile pune suza. “Ja sam usvojena,” odgovorila je djevojka na tečnom engleskom, brišući lice. “Moji roditelji su strani humanitarci. Rekli su mi da su me dobili iz jednog konvoja iz Bosne, devedesetih. Nisam imala ni ime, ni papire. Jedino što je bilo sa mnom u toj noći, bila je ova dekica.”
Djevojka je jecajući nastavila svoju priču, dok joj je Nermina prevodila riječi kroz suze i krik duše. “Cijeli život nosim ovaj komad platna sa sobom kao amajliju. To je jedini trag o tome ko sam i odakle dolazim. Došla sam u Sarajevo prije tri dana. Ljudi su mi govorili da je nemoguće naći porodicu poslije toliko godina, da je taj cvijet možda neka serijska proizvodnja… A onda sam ušla u vašu radnju. I vidjela ga na vašem jastuku. Isti bod, ista greška na trećoj latici…”
Nermina je podigla pogled i zagledala se duboko u lice te prelijepe mlade žene. Iza moderne šminke i stranog akcenta, vidjela je ono što niko drugi nije mogao vidjeti. Vidjela je oblik vilice svog tragično stradalog muža. Vidjela je svoje tamne, bademaste oči. Ruke stare majke, koje su 25 godina vezle u prazno nadajući se čudu, sada su se podigle i nježno dotakle lice djevojke. “Nije to greška na latici, dušo moja,” izustila je Nermina, gušeći se u suzama. “Tu mi je kanula suza dok sam te pokrivala da se ne smrzneš.”
“Jesi li… jesi li ti moja majka?” izgovorila je djevojka na lošem, jedva naučenom bosanskom jeziku, lomeći se pod težinom emocija. Nermina više nije imala riječi. Samo je snažno klimnula glavom i raširila ruke. Djevojka se bacila preko male drvene tezge u njen zagrljaj. Dvadeset i pet godina bola, samoće, lutanja po domovima za nezbrinutu djecu i neprospavanih noći na Baščaršiji, izbrisalo se u jednoj jedinoj sekundi. Njihov plač odzvanjao je starom čaršijom, noseći sa sobom svu tugu i nepravdu jednog surovog rata.
Prolaznici i susjedni trgovci su zastajali pred malom radnjom. Nisu znali šta se tačno dešava, ali gledajući staru ženu u skromnoj odjeći kako grčevito, kao da joj život od toga zavisi, grli mladu, bogatu strankinju nad hrpom izvezenih jastuka, mnogi su i sami zaplakali. Bilo je nečeg svetog u tom prizoru. Iglom i koncem, Nermina je svih tih godina zapravo vezla nevidljivu nit kojom je, preko cijelog svijeta, svoju kćerku vukla nazad u svoje naručje.
Tog dana, Nermina je zatvorila svoju radnju ranije i više je nikada nije otvorila. Nije joj više trebao plavi cvijet na jastucima, jer je njen najljepši pupoljak konačno našao put do kuće. Djevojka je ostala u Sarajevu. Upoznala je majku koja joj je dala život i sačuvala je od zime. A onaj stari, izblijedjeli komadić platna sa plavim koncem i danas stoji uramljen u njihovoj dnevnoj sobi, kao najveći dokaz da prava majčinska ljubav, ma koliko godina prošlo, nikada ne može biti izgubljena ni zaboravljena.
