Nada i Stefan su bili dokaz da za pravu sreću nisu potrebni milioni. Živjeli su u maloj, trošnoj kući na periferiji grada, radili od jutra do sutra, ali se iz njihovog doma uvijek čuo samo smijeh. Njihov svijet se vrtio oko njihove kćerkice Milene, djevojčice sa krupnim, tamnim očima. Bili su siromašni, ali su imali jedno drugo. Stefan bi često grlio Nadu, ljubeći joj radničke ruke, i govorio: “Izdržaćemo mi sve ovo, ljubavi. Samo da nam je dijete živo i zdravo.”
Ali, život često udara tamo gdje smo najtanji. Maloj Mileni je sa pet godina dijagnostikovana rijetka i teška bolest kostiju. Liječenje je zahtijevalo skupe terapije, specijalne ljekove i operacije koje njihovo skromno osiguranje nije pokrivalo. Dugovi su počeli da se gomilaju, a kuća je stavljena pod hipoteku. Gledajući svoje dijete kako vene od bolova, Stefan je donio najtežu odluku u svom životu. Morao je da ode u Švajcarsku, na teške građevinske radove, da bi zaradio novac za Milenino liječenje i spasio im krov nad glavom.
Rastanak na autobuskoj stanici kidao je dušu. Stefan je grčevito grlio Nadu, suze su mu kvasile njeno rame. “Čuvaj mi je, Nado. Rintat ću dan i noć, ali ću vas izvući iz ovoga. Vratiću se čim skupim pare, obećavam ti pred Bogom,” jecao je prije nego što je ušao u autobus. Nada je ostala sama sa bolesnim djetetom, brišući suze i vjerujući u čovjeka kog je voljela više od samog života.
Prva godina u Švajcarskoj išla je po planu. Stefan je radio po cijeli dan na kiši i snijegu, a uveče bi ih zvao preko telefona. Slao je svaki franak koji je zaradio. Sebi nije ostavljao ni za kafu. Zahvaljujući tom novcu, Milenino stanje se počelo stabilizovati, a Nada je konačno mogla da odahne. Ali onda, pred kraj druge godine, stvari su se odjednom počele mijenjati. Stefanovi pozivi su postali sve rjeđi. Kada bi i nazvao, glas mu je bio hladan, dalek i grub.
Nada je mislila da je preumoran, da ga gazi nostalgija i težak rad. Tješila ga je, govorila mu da izdrži još malo, ali on bi je samo kratko prekidao i spuštao slušalicu. A onda, jednog decembarskog popodneva, dok je Nada spremala večeru za Milenu, telefon je zazvonio. Nije bio Stefanov broj, već neki nepoznati švajcarski broj. Kada se javila, sa druge strane žice čuo se ženski glas. Žena je pričala njemački, a zatim na veoma lošem, tvrdom srpskom jeziku izgovorila riječi koje su Nadi zaledile krv u žilama.
“Da li je to Nada?” upitala je nepoznata žena hladno. “Ja sam Monika. Zovem te da ti kažem da prestaneš da zoveš Stefana. On je sada sa mnom. Imamo veliki posao ovdje, kupili smo stan. On je završio sa tobom i onim tamo životom. Zaboravi ga.” Nada je ostala bez vazduha. “Šta pričate vi?! Dajte mi mog muža na telefon odmah!” vrištala je Nada, drhteći cijelim tijelom.
Tada se u pozadini začuo Stefanov glas. Bio je to njegov prepoznatljivi bariton. “Reci joj da ne zove više,” progovorio je kratko i bezosjećajno, a onda se veza prekinula. U slušalici je ostalo samo tiho, zlokobno pištanje. Nada je ispustila telefon. Svijet joj se srušio u sekundi. Čovjek kom je vjerovala, otac njenog djeteta, ostavio ih je zbog bogate strankinje. Prodao je njihovu ljubav i svoje bolesno dijete za luksuzan život u tuđini.
Ta noć je bila najgora u Nadinom životu. Plakala je dok nije izgubila glas. A onda je, pred zoru, ustala. Njene suze su se osušile i pretvorile u hladan, čelični oklop. Pokupila je sve Stefanove slike i stvari u jednu kutiju i bacila ih u kontejner, kako Milena nikada više ne bi vidjela lice oca izdajnika. Zarekla se da mu ime više nikada neće spomenuti. Počela je da radi tri posla odjednom – čistila je zgrade, prala suđe u restoranu i peglala tuđi veš, posvetivši svaki sekund svog života isključivo kćerki. Prošlo je deset dugih godina mukotrpnog rada i mržnje prema čovjeku u Švajcarskoj, sve dok jednog jutra na njena vrata nije zakucao nepoznati čovjek u odijelu.
Prošlo je deset teških, predugih godina. Nada je u međuvremenu osijedila, njene ruke su postale grube od teških poslova i jeftinih deterdženata, ali je uspjela. Njena kćerka Milena je izrasla u prelijepu, zdravu djevojku koja je upravo završavala srednju školu. Nada je smatrala da su najgori dani iza njih. Naučila je da živi sa onom dubokom ranom izdaje, nikada više ne spomenuvši Stefanovo ime. Sve dok jednog kišnog utorka ujutro na njena stara, drvena vrata nije zakucao nepoznati muškarac.
Bio je to gospodin u kasnim pedesetim godinama, obučen u besprijekorno, skupo odijelo. U ruci je držao debelu kožnu fasciklu i jednu jednostavnu, malu drvenu kutiju. Kada mu je Nada otvorila vrata, obrisavši ruke o kecelju, čovjek se blago naklonio. “Dobar dan. Da li ste vi gospođa Nada?” upitao je na tvrdom, isprekidanom srpskom jeziku, sa jakim stranim naglaskom. “Ja sam advokat iz Ciriha, iz Švajcarske. Molim vas, mogu li ući? Donosim vam nešto što čeka već deset godina.”
Nada ga je nepovjerljivo pustila u svoju skromnu dnevnu sobu. Srce joj je odjednom počelo udarati kao ludo. Advokat je sjeo za stari trpezarijski sto i pažljivo spustio drvenu kutiju pred nju. Gledao ju je sa nekim neopisivim, dubokim poštovanjem i neizmjernom tugom u očima. “Gospođo Nada, ja sam ovdje da izvršim posljednju volju mog klijenta. Vašeg supruga, Stefana,” izustio je advokat tiho. Nadi se lice istog trena skamenilo. “Ja nemam muža,” rekla je hladno, stisnutih zuba. “Taj čovjek nas je ostavio zbog njemačkih para i druge žene. Nosite to odakle ste i donijeli.”
Advokat je zatvorio oči, duboko udahnuo i odmahnuo glavom. “Gospođo… vaš suprug nikada nije imao drugu ženu. Stefan vas nikada nije izdao,” rekao je glasom koji je počeo da drhti. Zatim je otvorio drvenu kutiju. Unutra nije bilo nikakvog zlata ni bogatstva. Na dnu kutije ležao je Stefanov stari, jeftini ručni sat, njegova izlizana burma koju je odbio da skine, i jedno debelo, zapečaćeno pismo naslovljeno njenim imenom. Nada je gledala u tu burmu, a ruke su počele da joj se tresu. Polako je uzela pismo, pocijepala kovertu i počela da čita onaj poznati, ali sada drhtavi Stefanov rukopis.
“Moja jedina Nado,” pisalo je na početku. “Ako ovo čitaš, to znači da sam ja već deset godina pod zemljom. Molim te, oprosti mi za najsuroviju laž koju sam morao da izgovorim. One druge godine u Švajcarskoj, ljekari su mi dijagnostikovali galopirajući rak pluća. Rekli su mi da nemam nade, da mi je ostalo samo par mjeseci života. Svijet mi se srušio, ne zbog smrti, već zbog pomisli na tebe i našu Milenu.”
Nada je prestala da diše. Suze su počele da mute slova na papiru. “Znao sam te, Nado,” nastavljalo se pismo. “Znao sam da bi ti, da sam ti rekao istinu, prodala onu našu sirotinjsku kuću. Znam da bi zadužila i sebe i Milenu kod zelenaša, samo da dođeš u Švajcarsku i pokušaš da me spasiš. Ostale biste na ulici. Nisam to smio dozvoliti. Zato sam zamolio Moniku, medicinsku sestru iz mog hospicija koja me njegovala, da te nazove i odglumi moju bogatu ljubavnicu. Morao sam da te natjeram da me zamrziš, Nado. Znao sam da ćeš me lakše prežaliti ako misliš da sam ološ.”
Pismo joj je ispadalo iz ruku. Stefan je dalje opisao kako je, odbijajući jake lijekove protiv bolova da bi ostao na nogama, radio na građevini u najgorim mukama još tri mjeseca. Radio je samo da bi uspio uplatiti premiju za ogromnu polisu životnog osiguranja, koju stranci s teškim bolestima nisu mogli tek tako dobiti, ali je on uspio prevariti sistem radeći do posljednjeg daha. “Umro sam sam u bolnici, Nado, dozivajući tvoje i Milenino ime. Ali uspio sam. Ova polisa je sada sazrela. Novac je vaš. Oprosti mi što sam ti slomio srce lažima, ali to je bio jedini način da vas spasim. Volim te, zauvijek.”
Advokat je tada otvorio svoju kožnu fasciklu i pred Nadu stavio bankovne dokumente. Na Milenino ime bio je prebačen iznos od preko milion švajcarskih franaka. Ali Nada nije gledala u papire. Nisu je zanimali milioni. Srušila se sa stolice pravo na onaj stari, izlizani tepih. Zgrabila je Stefanovu staru burmu, prislonila je na svoje grudi i počela histerično da vrišti i jeca. Plakala je za čovjekom kog je svaku noć klela i mrzila punih deset godina, čovjekom koji je svoju čast, svoj ugled i svoje posljednje dane na ovom svijetu žrtvovao u najgorim bolovima, samo da bi ona i njihovo dijete preživjeli. U toj maloj sobi odzvanjao je krik jedne žene koja je shvatila šta znači istinska, savršena i neuništiva ljubav.
