Selma i Haris bili su u braku sedam godina. Naizgled, bili su savršen par. Imali su dobre poslove, lijepo uređen stan i ljubav koja je obećavala mirnu starost. Ali njihov dom je krio jednu veliku, tešku tišinu. Soba koju su ofarbali u žuto, namijenjena za bebu, godinama je zvrjala prazna. Selma se lavovski borila sa sterilitetom. Njena najveća, jedina stvarna životna želja bila je da postane majka, da u naručje uzme komadić sebe i čovjeka kog je voljela više od života.
Prošli su kroz tri mučna ciklusa vantjelesne oplodnje. Selmin stomak bio je prekriven modricama od hormonskih injekcija koje je sama sebi davala svako jutro. Trpjela je bolove, mučnine i one najteže, olovne padove kada bi test za trudnoću pokazao samo jednu crticu. Haris je u početku bio njen oslonac. Držao ju je za ruku po bolničkim čekaonicama, brisao joj suze sa lica i govorio da će sve biti u redu, da imaju jedno drugo i da je to najvažnije.
U tim najcrnjim danima, Selmin jedini izduvni ventil bila je njena kuma i najbolja prijateljica iz djetinjstva, Amila. Amila je bila žena bez dlake na jeziku, slobodna i uvijek nasmijana. Svaki put kada bi Selma pala u očaj, Amila bi stvorila na njenim vratima. Kuhala bi joj čajeve za smirenje, grlila je satima na kauču i plakala zajedno sa njom. “Ne daj se, sestro moja,” govorila bi Amila, milujući Selmu po kosi. “Bog velikim ženama daje velike bitke. Bićeš ti najbolja majka na svijetu, osjećam to.” Selma ju je gledala kao rođenu sestru, nesvjesna kakav se otrov krije iza tog osmijeha.
Kako je vrijeme odmicalo, a četvrta vantjelesna oplodnja se završila neuspjehom, Haris se počeo mijenjati. Njegovi zagrljaji su postali rijetki i hladni. Počeo je da ostaje prekovremeno na poslu, pravdajući se nagomilanim projektima. Telefon je počeo da drži na nečujnom režimu, okrenut ekranom prema stolu. Selma, zaslijepljena tugom zbog beba i pod uticajem jakih hormona, mislila je da je to njegova reakcija na stres. Krivila je sebe. Trudila se da mu udovolji, kuhala mu omiljena jela i hodala na prstima po stanu samo da ga ne bi nervirala.
A onda se desio konačni krah. Jednog kišnog četvrtka, Haris je došao s posla, sjeo za trpezarijski sto i nije je ni pogledao u oči. “Selma, ja ovako više ne mogu,” izustio je hladnim, stranim glasom. Selma je preblijedjela, ispuštajući krpu iz ruku. “Ovaj brak me guši. Ove bolnice, ovi doktori, tvoje plakanje svaki dan… Ja sam potpuno izgubio sebe. Nemam više snage da gledam kako tonemo. Želim razvod.” Njegove riječi su odzvanjale kao udarci čekićem.
Selmi se srušio cijeli svijet. Pala je na koljena pred njim, hvatajući ga za nogavice odijela. “Harise, molim te, nemoj to da radiš! Prestaćemo sa bolnicama, usvojićemo dijete, možemo biti samo nas dvoje, samo nemoj da ideš!” jecala je nesretna žena, gušeći se u suzama. Ali Haris je bio od kamena. Hladno je izvukao svoje noge iz njenih ruku, otišao u spavaću sobu, spakovao dva kofera i bez ijednog jedinog poljupca na rastanku izašao kroz vrata, ostavivši je samu na hladnim pločicama.
Kada je uspjela doći do daha, Selma je uradila ono što bi svaka očajna žena uradila – okrenula je Amilin broj. Čim je čula šta se desilo, Amila je preko telefona počela da vrišti od šoka. “Kakav je to ološ! Kakva kukavica! Slušaj me, uzmi taksi i dolazi odmah kod mene u stan. Ne smiješ večeras ostati sama u toj kući, prepuknuće ti srce! Čekam te!” govorila je zabrinuta kuma, glasom punim saosjećanja.
Pola sata kasnije, Selma je, mokra od kiše i otečena od plakanja, ušla u Amilin mali stan. Amila ju je odmah snažno zagrlila, skidajući joj mokri kaput. Psovala je Harisa, nazivala ga najgorim imenima, tvrdeći da Selma zaslužuje mnogo boljeg čovjeka koji je neće ostaviti na cjedilu. “Idi u kupatilo, umij se hladnom vodom da dođeš sebi, a ja ću nam pristaviti jaku kafu i donijeti ti apaurin da se smiriš,” rekla je brižna kuma. Selma je klimnula glavom, jedva se držeći na nogama, i ušla u kupatilo, ne sluteći da će je samo jedan pogled iza čistih peškira zauvijek ubiti i ponovo roditi u istoj sekundi.
Selma je ušla u malo, mirisno Amilino kupatilo i zatvorila vrata za sobom. Naslonila se na umivaonik i pustila ledenu vodu da teče. Gledala je svoj odraz u ogledalu – crvene, otečene oči, blijedo lice i duša razbijena u hiljadu komada. Iz kuhinje se čuo zveckanje šoljica i Amilin sladunjavi glas: “Stavljam džezvu, mila moja! I ne brini ništa, plakaćemo večeras do zore ako treba, ja sam tu, ne mrdam nigdje!” Selmi su te riječi u tom trenutku zvučale kao jedini pojas za spašavanje u oluji koja joj je uništila dom.
Umijevši lice ledenom vodom, Selma je otvorila mali viseći ormarić iznad umivaonika kako bi pronašla čistu vatu da skine razmazanu šminku. Amila je uvijek držala tuferije na gornjoj polici, iza skupih parfema i krema. Selmina ruka je posegnula duboko u ormarić, ali je umjesto meke vate, slučajno oborila jednu bočicu parfema. Parfem se otkotrljao, a iza njega, gurnut u sami ćošak kako ga niko ne bi vidio, ležao je mali, bijeli plastični štapić i jedan presavijeni papir.
Selma je nesvjesno uzela štapić u ruke. Bio je to test za trudnoću. Njene oči, godinama istrenirane da traže tu jednu jedinu crticu nade, sada su jasno vidjele dvije debele, tamnocrvene linije. Pozitivan. Selma se u sekundi zbunila. Amila je bila slobodna žena, nije imala stalnog partnera, barem joj to nikada nije spomenula. A onda je njena drhtava ruka polako razmotala onaj presavijeni papir koji je stajao pored testa.
Svijet u malom kupatilu je u tom trenutku prestao da postoji. Vazduh je isisan iz prostorije. U Selminim rukama bila je crno-bijela slika sa ultrazvuka. Slika male, tek formirane bebe od nekih desetak nedjelja. Ali, ono što je ubilo Selmu nije bila slika, već ono što je pisalo na njenoj poleđini. Plavom hemijskom olovkom, onim prepoznatljivim, pomalo nakošenim slovima koja je viđala na svakoj svojoj rođendanskoj čestitki, pisalo je: “Jedva čekam našeg sina. Volim te najviše na svijetu. Tvoj H.” Bio je to Harisov rukopis. Rukopis njenog muža koji ju je prije samo sat vremena ostavio jer “ne može više da podnese pritisak i bolnice”. Slagalica stravične, monstruozne izdaje složila se u jednoj sekundi. Harisovi prekovremeni sati, skrivanje telefona, njegova nagla hladnoća… i Amilina pretjerana briga, njeno “saosjećanje” svaki put kada bi Selmina vantjelesna oplodnja propala. Dok je Selma modra od injekcija plakala na kauču sanjajući bebu, njena najbolja drugarica i njen muž su joj se smijali iza leđa, praveći dijete u tajnosti.
Svaka normalna žena bi u tom trenutku vrisnula. Slupala bi ogledalo, izletjela u kuhinju i zadavila ženu koja joj je kuhala kafu. Ali Selma nije. U toj sekundi, svaka njena suza je presušila. Ona očajna, slomljena, uplakana žena koja je klečala pred mužem moleći ga da ne ide, umrla je na pločicama tog kupatila. Umjesto nje, uspravila se žena od čistog, neprobojnog leda. Gledala je u taj test i sliku sa osmijehom od kog bi se svakom normalnom čovjeku zaledila krv u žilama. Shvatila je da nije izgubila ništa, već da se u jednom danu riješila dva najveća ološa u svom životu.
Selma je smireno uzela svoj crveni ruž iz torbice. Presavila je sliku sa ultrazvuka i test na pola. Izašla je iz kupatila, hodajući potpuno nečujno, kao sjenka. Amila je stajala pored šporeta, leđima okrenuta hodniku, i sipala vrelu kafu u šoljice, pjevušeći neku laganu pjesmu. Selma je obukla svoj mokri kaput, uzela torbu i prišla malom stoliću u hodniku. Spustila je test i Harisovu sliku na staklo. Pored njih je, crvenim karminom, na velikom ogledalu ispisala samo jednu rečenicu: “Neka ima njeno lice, a tvoj karakter. Savršeno smeće. Zadrži ga, kumo.”
Zatim je tiho, bez ijedne riječi, otvorila ulazna vrata i izašla u hladnu, kišnu noć. Nije zalupila vratima. Zvuk brave koja škljoca bio je zvuk njenog konačnog oslobođenja. Ostavila je lažnu kumu i muža izdajnika da se uguše u svojoj prljavoj tajni, kada se okrenu i vide šta ih čeka na ogledalu. Selma je koračala po kiši, udišući hladan vazduh punim plućima, svjesna da je njena najveća pobjeda upravo to što njenom budućem djetetu, koje će jednog dana sigurno dobiti, jedan takav čovjek nikada neće biti otac.
