Milan je bio čovjek o kome se u gradu pričalo sa poštovanjem. Vlasnik velike građevinske firme, sagradio je pola novog naselja, a njegovi poslovi išli su uzlaznom putanjom. Uvijek je bio široke ruke, čovjek iz naroda koji nije zaboravio odakle je potekao. Njegova velika, luksuzna kuća na periferiji nikada nije bila prazna. Svakog vikenda tu se okretao ražanj, točilo se najskuplje vino, a dvorište je bilo puno “prijatelja” koji su ga tapšali po ramenu i kleli se u njegovo ime. Za njih je on bio brat, gazda i oslonac. Ali, od svih tih ljudi, jedno mjesto za njegovim stolom bilo je sveto – ono koje je pripadalo njegovom kumu, Zoranu.
Zoran je za Milana bio više od brata. Odrasli su zajedno na istom, prašnjavom seoskom putu. Kada je Milan počeo da zarađuje ozbiljan novac, Zoran je još uvijek radio na sitnim nadnicama. Milan nije mogao da gleda kuma kako se muči. Zaposlio ga je u svojoj firmi kao direktora prodaje, dao mu službeni automobil, ogromnu platu i praktično mu kupio stan u centru grada. Zoranova djeca su ljetovala o Milanovom trošku, a njegova žena je nosila markiranu odjeću koju joj je Milanova supruga donosila sa putovanja. Bili su jedna duša u dva tijela, bar je tako Milan mislio.
Međutim, život je točak koji se surovo okreće. Jednog jesenjeg jutra, sve ono što je Milan godinama gradio, srušilo se kao kula od karata. Zbog prljavih političkih igara, namještenih tendera i lažnih optužbi od strane moćnijih konkurenata, Milanova firma je dospjela pod istragu. Svi računi su mu preko noći blokirani. Mašine na gradilištima su stale, a inspektori su mu upali u kancelarije. Advokati su tražili basnoslovne sume samo da bi ga zadržali na slobodi, a banke nisu imale nimalo milosti prema njegovim milionskim kreditima.
U roku od nekoliko mjeseci, sudski izvršitelji su mu zakucali na vrata. Oduzeli su mu automobile, firmu, pa čak i onu veliku, raskošnu kuću u kojoj se donedavno slavilo do zore. Milan je ostao na ulici, sa dva kofera i suprugom kojoj je od stresa ozbiljno narušeno zdravlje. Iako mu je ponos bio slomljen, vjerovao je da nije sam. Imao je, mislio je, armiju prijatelja koji su godinama jeli sa njegovog stola. Mislio je da će bar neko od njih ponuditi praznu sobu ili topli obrok dok on ne dokaže svoju nevinost na sudu i ne stane ponovo na noge.
Uzeo je telefon i počeo da zove. Zvao je jednog po jednog, one iste ljude koji su ga do juče nazivali bratom. Ali, odgovori su bili hladni kao led. Jedan je bio na službenom putu, drugi je baš tog dana “imao velike troškove oko renoviranja”, treći se jednostavno nije ni javljao na telefon. Oni isti “prijatelji” koji su se utrkivali ko će sjediti bliže njemu na slavama, sada su prelazili na drugu stranu ulice kada bi ga vidjeli. Milan je gorko shvatio onu staru izreku – da pare privlače mnoge ljude, ali siromaštvo filtrira prave prijatelje.
S contra, samo ga je jedno ime na listi kontakata držalo u nadi. Njegov kum, Zoran. Čovjek kom je dao sve, čovjek kom je bio vjenčani kum i krstio mu troje djece. Sa posljednjim dinarom u džepu, Milan i njegova bolesna žena stajali su pred vratima Zoranovog luksuznog stana – onog stana koji mu je Milan lično isplatio. Milan je pozvonio, drhtavih ruku, nadajući se da će bar tu naići na otvorena vrata, šolju tople kafe i razumijevanje koje im je u tom trenutku bilo potrebno više od vazduha.
Zoran je otvorio vrata u svilenom kućnom mantilu. Njegov izraz lica, kada je ugledao svog slomljenog kuma sa koferima, nije pokazivao ni trunku saosjećanja. Bio je to izraz čovjeka kom je na vrata zakucao neželjeni prosjak. Milan je progutao knedlu i tihim glasom izustio: “Kume, oprosti što smetam. Znaš u kakvoj sam situaciji, uzeše mi sve dušmani na pravdi Boga. Bosa mi je loše, ne može da hoda više. Je l’ mogu kod tebe, brate, samo na par dana da prespavamo, na podu u dnevnoj? I ako možeš da mi pozajmiš neku crkavicu, samo ženi lijekove da kupim, vratiću ti dupl… “
Nije stigao ni da završi rečenicu. Zoran se nervozno osvrnuo niz hodnik, a onda ga hladno presjekao, tiho mu dobacivši: “Slušaj, Milane, meni je stvarno žao, ali ja sad moram da gledam sebe i svoju porodicu. Ti si pod istragom. Priča se svašta po gradu. Ja sam ugledan direktor sad, ne mogu sebi dozvoliti da me ljudi povezuju sa propalim firmama i istragam… Kvariš mi ugled. Snađi se, ti si uvijek bio snalažljiv.” Zoran je bezdušno zatvorio svoja teška, blindirana vrata pravo u lice čovjeku koji mu je stvorio život. U tom tupom udarcu vrata o štok, Milanovo srce se pocijepalo nadvoje. Njegov najbolji prijatelj ga je bacio na ulicu kao uličnog psa.
Kišna noć u kojoj je Milan sa bolesnom ženom i dva kofera ostao na ulici, ispred zatvorenih vrata svog kuma, bila je najteža noć u njegovom životu. Sjedili su na mokroj klupi u obližnjem parku. Njegova supruga se tresla od zime i groznice, a Milan, nekadašnji moćni gazda pred kojim su drhtali direktori, sada je nemoćno plakao u svoje prazne šake. Svi su ga napustili. Ljudi kojima je plaćao svadbe, krštenja i ljetovanja, izbrisali su njegov broj iz telefona brže nego što su mu banke blokirale račune. Bio je to pad sa samog vrha, pravo u hladno, balkansko blato.
Dok je očajnički razmišljao kako da ženi obezbijedi makar toplu sobu i čaj, pred parkom se uz škripu kočnica zaustavio stari, zarđali automobil. Iz njega je, u izblijedjeloj radničkoj jakni, izašao Radovan. Radovan je bio stari portir u Milanovoj bivšoj firmi, čovjek koji je godinama radio za minimalac, živeći u trošnoj udžerici na periferiji grada. Dok su svi direktori i kumovi okretali glavu od “propalog gazde”, ovaj siromašni radnik je cijelu noć vozio po gradu tražeći ga, jer je čuo da su Milana izvršitelji izbacili na ulicu.
“Gazda Milane, pobogu brate, šta radiš tu na kiši sa bolesnom ženom?!” uzviknuo je Radovan, pritrčavši klupi. Bez pitanja je zgrabio njihove kofere i ubacio ih u gepek svog starog automobila. “Ajde, ulazite u kola, idemo kod mene. Nema se puno, ali krov ne prokišnjava i peć dobro grije.” Milan je pokušao da odbije, stideći se svog pada, ali ga je stari portir uhvatio za rame: “Ti si jedini gazda koji mi je svaki dan nazivao ‘dobar dan’ i pitao za dječiju bolest. Ti si čovjek, a ne ovi tvoji lešinari. Ulazi.”
Te noći, u maloj, zadimljenoj kućici, Milan i njegova supruga dobili su Radovanov jedini krevet, dok je stari portir spavao na podu, na starom jorganu. Dijelili su skromne obroke, pasulj i domaći hljeb, ali je ta hrana Milanu bila slađa od svih onih kavijara i pečenja koje je godinama plaćao svojim lažnim prijateljima. Iz te sirotinjske sobe, Milan je počeo svoju najtežu bitku. Radio je najteže fizičke poslove na tuđim gradilištima da bi kupio ženi lijekove, dok je noćima, uz svjetlost svijeće, sa poštenim advokatima slagao dokaze o svojoj nevinosti.
Nakon četiri godine krvave borbe po sudovima, pravda je spora, ali dostižna. Dokazano je da su optužbe protiv Milana bile montirane. Dobio je višemilionsku odštetu za uništenu firmu, a imovina mu je vraćena. Milan se vratio u posao, jači i oprezniji nego ikad. Izgradio je novu, još veću korporaciju, ali on više nije bio isti čovjek. Nije bilo više onih rasipničkih zabava ni lažnih prijatelja u njegovom dvorištu. Njegov najuži krug sada su činili samo oni koji su krvarili s njim, a na mjesto generalnog direktora svoje nove kompanije, Milan je postavio nikog drugog do Radovana – čovjeka koji mu je dao krevet kad su mu svi zatvorili vrata.
Za to vrijeme, Zoranov život je krenuo nizbrdo. Bez Milanove zaštite i poslovnog osjećaja, kum je počeo da vuče katastrofalne poteze. Ušao je u loše investicije, počeo da se kocka i zadužuje kod opasnih ljudi. Stan, onaj isti pred čijim je vratima ostavio Milana na kiši, oduzela mu je banka. Žena ga je napustila, a on je završio u jeftinoj podstanarskoj sobi, potpuno odbačen od istog onog društva kojem je toliko želio da pripada. U očaju, vidio je oglas da velika, nova korporacija u gradu traži radnike za noćno održavanje i čišćenje kancelarija.
Zoran je obukao svoje jedino preostalo, ofucano odijelo i došao na razgovor za posao, ne znajući čija je to zapravo zgrada. Ušao je u ogromnu, staklenu kancelariju na posljednjem spratu, drhteći od treme. Iza velikog, kožnog stola sjedio je čovjek okrenut leđima, gledajući kroz prozor. “Dobar dan,” počeo je Zoran ponizno, lomeći prste. “Ja sam došao za oglas… za čistača. Imam iskustva u upravljanju, ali sad mi treba bilo kakav posao, situacija mi je teška…”
Stolica se polako okrenula. U njoj je sjedio Radovan, u besprijekornom odijelu, sa onim istim, blagim, ali oštrim portirskim pogledom. Zoran je zanijemio. A onda su se otvorila bočna vrata kancelarije. Iz sjenke je izašao Milan. Gledao je svog bivšeg kuma pravo u oči, bez mržnje, ali sa potpunim, ledenim prezirom. Zoranova koljena su klecnula. Srušio se na pod te luksuzne kancelarije, pokrivši lice rukama, gušeći se u suzama i sramu koji je pekao više od svake kazne. Milan je samo tiho rekao: “Kume, ne primamo ljude koji kvare ugled. Vrata su ti tamo.” Te riječi su bile jedina osveta koja mu je trebala.
