Porodice starog Jovana i tvrdoglavog Safeta više od pedeset godina nisu razmijenile ni jednu jedinu lijepu riječ. Njihove kuće nalazile su se na samoj obali rijeke, odvojene samo starom, nakrivljenom drvenom ogradom koja je predstavljala granicu. Ali ta granica nije bila samo fizička; bila je to linija najkrvavije, najupornije mržnje u cijelom kraju. Povod za svađu davno je zaboravljen – radilo se o jedva pola metra neplodne, kamenite zemlje koju su i jedni i drugi smatrali svojom djedovinom. Zbog tog parčeta blata, potezale su se sjekire, dolazile su policijske patrole, a generacije su učene da onog drugog preko ograde gledaju kao najvećeg krvnika.
Jovan i Safet su ostarili u tom ratu. Kosa im je pobijeljela, leđa se povila, ali inat je ostao tvrd kao bosanski kamen. Kad bi se sreli na uskom seoskom putu, okretali bi glave, pljuvali u prašinu i prolazili jedan pored drugog kao pored groblja. Njihova djeca su se odselila, bježeći od te otrovne atmosfere, ostavljajući dva starca da sami čuvaju svoju pustu među, uvjereni da bi radije umrli nego jedan drugom zatražili čašu vode. Ponos je bio njihova hrana, a mržnja jedini razlog zbog kojeg su svako jutro ustajali iz kreveta, pazeći da onaj drugi slučajno ne nagazi na spornu liniju.
A onda je priroda odlučila da se umiješa i održi im najsuroviju lekciju. Tog mračnog, proljetnog utorka, nebo se otvorilo nad planinom. Danima je lila stravična, neprestana kiša, a mirna seoska rijeka pretvorila se u podivljalu, mutnu neman koja je gutala sve pred sobom. Voda je naglo počela da raste, probijajući stare nasipe. Jovanova kuća nalazila se na blagom uzvišenju i bila je donekle sigurna, ali Safetova stara kuća bila je direktno na udaru razorne matice. Usred noći, voda je provalila u Safetovo dvorište, odnoseći štale, ograde i stogove sijena kao da su od papira.
Kada je svanulo stravično, sivo jutro, pola sela se okupilo na brdu, bespomoćno gledajući katastrofu. Safetova kuća bila je do pola pod vodom, a temelji su počeli da popuštaju pod silinom udara čupavih stabala koje je rijeka nosila. Na krovu kuće, mokar do gole kože, tresući se od zime i straha, sjedio je Safet, grčevito držeći u naručju svog sedmogodišnjeg unuka koji mu je došao u posjetu. Voda je nezaustavljivo rasla, a krov je počeo zlokobno da škripi. Vatrogasci nisu mogli da priđu zbog prekinutog puta, a niko od mještana nije smio da uskoči u smrtonosne talase. Smrt je bila udaljena samo nekoliko minuta.
Na obali, u gumenim čizmama, stajao je Jovan. Gledao je čovjeka kojeg je mrzio cijeli svoj život, čovjeka kojem je nebrojeno puta poželio sve najgore. Gledao je u onu prokletu među koja sada više nije postojala, jer ju je voda odavno odnijela. A onda je pogledao u preplašeno lice djeteta na krovu. U tom djeliću sekunde, Jovanov stravični, pedesetogodišnji inat slomio se u prašinu. Shvatio je koliko je ljudski ponos zapravo jadan, mizerni prah naspram golog ljudskog života koji pred njegovim očima nestaje u blatu.
Nije izgovorio ni riječ. Jovan je dotrčao do svog starog traktora, zgrabio najdeblje vučno uže, vezao jedan kraj za jaku bukvu na brdu, a drugi kraj čvrsto omotao oko svog struka. Ljudi su vikali, pokušavali da ga zaustave, govoreći mu da je star i da će ga matica ubiti, ali Jovan ih je grubo odgurnuo. Bez trunke oklijevanja, starac je uskočio pravo u podivljalu, ledenu rijeku. Voda ga je momentalno poklopila, bacala ga na stijene, ali Jovan je vukao uže, boreći se nadljudskom, stravičnom snagom protiv struje, roneći kroz mutne talase sve dok njegove krvave ruke nisu napipale oluk Safetove kuće.
Izvukao se na krov, kašljući vodu i blato. Safet ga je gledao širom otvorenih očiju, ne vjerujući da je njegov krvni neprijatelj došao u sigurnu smrt da bi njega spasio. Jovan nije gubio vrijeme. Zgrabio je Safetovog unuka, vezao ga za sebe i povikao iz sveg glasa kroz huku rijeke: “Drži se za mene, Safete! Ako ginemo, ginemo zajedno, majku mu njegovu!” Safet se grčevito uhvatio za Jovanova ramena. Zajedno su uskočili nazad u ledeni pakao. Borba je trajala vječnost. Uže se zatezalo do pucanja, matica ih je gutala i izbacivala na površinu, ali Jovan nije puštao ni dječaka ni svog starog komšiju.
Uz pomoć mještana koji su povukli uže sa obale, sva trojica su izvučena na blatnjavu, sigurnu uzvisinu. Srušili su se u debelo blato, potpuno iscrpljeni, gušeći se u kašlju. Safetov unuk je bio živ i nepovrijeđen. Safet se podigao na koljena. Gledao je u svoju kuću koja se tog istog trenutka, uz stravičan tresak, srušila i nestala pod vodom. Izgubio je sve što je imao. Ali onda je pogledao u Jovana, koji je ležao u blatu pored njega, krvareći iz posjekotina na glavi. Pedeset godina mržnje izbrisano je u jednoj jedinoj sekundi ledenog straha.
Safet je na koljenima dopuzao do Jovana. Nije bilo nikakvog ustezanja, nikakve ponosne distance. Zgrabio je Jovanovo blatnjavo odijelo, privukao ga k sebi i pao mu na grudi. Dva stara, tvrdoglava gorštaka, koja su pola vijeka prijetila jedan drugom sjekirama, sada su bila čvrsto isprepletena u najiskrenijem, najbolnijem zagrljaju koji je to selo ikada vidjelo. Safet je jecao iz sveg glasa, zarivši svoje prljavo lice u Jovanovo rame: “Oprosti mi, Jovane… Oprosti mi za svaki dan onog prokletog rata. Ti si mi unuka spasio, ti si mi krv sačuvao… Jebo me moj ludi ponos!”
Jovan je čvrsto, svojim drhtavim rukama, zagrlio Safeta. Njegove oči bile su pune suza koje su se miješale sa riječnim blatom. Nije bilo pametovanja, nije bilo prebacivanja. “Pusti među, moj Safete. Voda je odnijela sve, ali nam je ostavila dušu,” prošaputao je Jovan, stiskajući svog komšiju uz sebe. Cijelo selo, koje je stajalo oko njih na kiši, u potpunoj tišini je gledalo ovaj prizor, brišući suze i učeći najstrašniju životnu lekciju. Shvatili su da se čovjekova prava veličina ne mjeri time koliko zemlje posjeduje, već time koliko je ponosa spreman da proguta kada vidi da mu se brat davi u blatu.
