U malom, planinskom selu okovanom tišinom i snijegom, dvije kuće stajale su jedna do druge kao dva posvađana brata. U jednoj je živio Stojan, a u drugoj Dragan. Nekada su bili nerazdvojni, dijelili su hljeb i rakiju, sve dok prije dvadeset godina nije izbila ona kleta svađa oko pola metra međe. Zbog jedne nakrivljene ograde i par brazdi zemlje, pale su teške riječi, sijevnule su sjekire u zrak, i od tog dana između njih se spustila gvozdena zavjesa ćutanja. Prolazili su jedan pored drugog kao pored turskog groblja, okrećući glavu, puni onog teškog, crnog srpskog inata koji se prenosi s koljena na koljeno.
Godine su prolazile, a starost je polako kucala na vrata obojici. Stojan je ostao udovac, a Draganova djeca, sin i kćerka, otišli su u Njemačku i Švajcarsku čim su stasali. Hvalili su se po selu kako su se snašli, kako voze bijesna kola, ali oca su obilazili rijetko, obično ljeti na par dana, tek da se pokažu pred selom i raspale roštilj. Dragan je ostao sam u svojoj velikoj, hladnoj kući, čekajući pozive koji su bili sve rjeđi. Zimi, kada bi snijeg zavejao puteve, jedino društvo bili su mu televizor i stara peć bubnjara.
Te zime, stegao je minus kakav se nije pamtio decenijama. Živa u termometru se spustila na dvadeset ispod nule, a vjetar je zavijao kroz ogoljele grane šljiva. Stojan je jutros, kao i svakog dana, izašao na trem da nacijepa drva. Dok je dahtao u ledeni vazduh, pogled mu je po navici skrenuo ka komšijinoj kući. Odmah je primijetio nešto čudno. Iz Draganovog dimnjaka nije izlazio dim. Prozori su bili zaleđeni, a snijeg na stazi do ulaznih vrata bio je netaknut – niko nije izašao napolje bar dva dana.
Stojan je nastavio da cijepa drva, boreći se sam sa sobom. “Ma šta me briga,” mrmljao je u bradu, udarajući sjekirom o panj. “Nek se smrzne, matori jarac. Dvadeset godina mi nije nazvao dobar dan. Nek ga zovu ona njegova gospoda iz Njemačke da ga griju.” Ali, inat je jedno, a duša je drugo. Kako je dan odmicao, a dim se i dalje nije pojavljivao, Stojana je počela da izjeda savjest. Znao je da Dragan ima slabo srce. Znao je da u toj kući nema nikog drugog. I znao je, duboko u sebi, da je čovjek čovjeku preči od svakog metra zemlje.
Kada je pala noć, a komšijina kuća ostala u potpunom mraku, Stojan više nije mogao da izdrži. Bacio je ponos pod noge, uzeo svoju baterijsku lampu i tešku lopatu, i krenuo kroz smetove prema onoj ogradi zbog koje su se zamrzili. Preskočio je tu prokletu među prvi put poslije dvije decenije. Gazio je snijeg do pojasa dok nije stigao do Draganovih vrata. Lupao je, zvao, ali odgovora nije bilo. Samo jeziva tišina.
Stojanovo srce je zalupalo. Nije više oklijevao. Svojim snažnim ramenom razvalio je stara, drvena vrata koja nisu bila zaključana, već samo zaleđena. Ušao je u hodnik, a hladnoća unutra bila je ista kao i napolju. “Dragane! Komšija, jesi živ?!” vikao je, osvjetljavajući memljive zidove lampom. Ušao je u spavaću sobu i zatekao prizor od kojeg mu se steglo grlo. Dragan je ležao na krevetu, pokriven sa tri tanka ćebeta, modar u licu, jedva dišući. Peć je bila hladna kao led, drva su se potrošila još juče, a čaša s vodom na stolu se pretvorila u kamen.
“O, crni Dragane, šta dočeka…” prošaputao je Stojan, bacajući lampu na pod. Zaboravio je na svaku psovku, na svaku uvredu i svaki centimetar međe. Pritrčao je krevetu, počeo da trlja komšijine ledene ruke, da ga šamara ne bi li ga osvijestio. Dragan je samo tiho ječao, u bunilu, ne prepoznajući nikoga. Stojan je shvatio da nema vremena za Hitnu pomoć koja po ovakvom vremenu ne može da se probije do sela. Život njegovog “neprijatelja” bio je sada samo u njegovim rukama.
Te noći, Stojan nije spavao. Prenio je Dragana, onako polumrtvog, na svojim leđima kroz snijeg do svoje tople kuće. Smjestio ga je u svoj krevet, pored užarenog “Smederevca”. Kuvao mu je čaj, hranio ga kašikom kao malu bebu, mijenjao mu obloge. Sjedio je pored njegovog uzglavlja cijelu noć, slušajući kako se komšija bori za dah, i molio Boga da mu ne umre na rukama. Gledajući to staro, izmučeno lice, Stojan je shvatio koliko je život kratak i koliko su ljudske svađe besmislene pred licem smrti.
Dragan se probudio tek trećeg dana, okružen toplotom Stojanove kuće i mirisom jake, domaće supe. Kada je otvorio oči i ugledao lice čovjeka kojeg je najviše mrzio kako mu prinosi kašiku ustima, stare, plave oči su mu se napunile suzama. Pokušao je da progovori, da se izvini za sve one godine ćutanja, za svaku tešku riječ, ali mu je glas otkazao. Stojan mu je samo blago stavio žuljevitu ruku na rame. “Ćuti, bolan, Dragane,” prošaputao je Stojan, brišući i sam oči grubim rukavom svog starog džempera. “Zaboravi među. Zaboravi ograde. Preživjeli smo mi i gore, preživjećemo i ovo. Samo ti meni jedi.”
Naredna dva mjeseca, Stojan je bio Draganu sve. I bolničarka, i kuvarica, i brat. Draganovo srce, načeto godinama samoće i onom stravičnom hladnoćom, polako je otkazivalo, ali njegova duša se konačno ugrijala. Dok su vani vijali snjegovi, dvojica starih komšija, nekadašnjih krvnih neprijatelja, sjedili su pored “Smederevca”, pili rakiju iz istog čokanja i pričali o mladosti, o ženama koje su sahranili i o vremenima kada je selo bilo puno života. Dragan je predosjećao kraj. Jedne noći, zamolio je Stojana da mu donese papir i olovku i da pozove seoskog notara.
Draganova djeca, oni isti sin i kćerka iz Švajcarske i Njemačke, zvali su oca samo jednom tokom te strašne zime. Kada im je Stojan preko telefona pokušao reći da im je otac na samrti i da bi trebali doći, rekli su mu da “nemaju vremena od posla” i da “ne mogu dobiti slobodne dane za svaku prehladu”. Stojan je bijesno prekinuo vezu, psujući ih na sav glas pred njihovim umirućim ocem. Dragan je samo oborio glavu, stežući Stojanovu ruku. Nekoliko dana kasnije, starac je mirno, u snu, zauvijek zatvorio oči u kući čovjeka sa kojim dvije decenije nije progovorio ni riječ.
Stojan ga je sahranio sam, o svom trošku, uz pomoć nekoliko preostalih mještana. Djeca nisu došla ni na sahranu. Izgovorili su se lošim vremenom i skupim avionskim kartama, poslavši samo vještački vijenac poštom. Međutim, tuga za ocem nije ih dugo držala podalje od zavičaja. Čim je snijeg okopnio i granulo prvo proljetno sunce, u selo su uletjela dva besna, luksuzna džipa stranih registracija. Draganov sin i kćerka došli su pravo pred očevu kuću, doveli advokate i agente za nekretnine, spremni da što prije prodaju imanje, šumu i zemlju, i vrate se u inostranstvo sa debelim bankovnim računima.
Stojan je stajao oslonjen na onu istu ogradu oko koje su se godinama svađali, gledajući ih sa neskrivenim prezirom. Nisu mu ni nazvali dobar dan. Oponašali su gospodu, gazili po dedovini u skupim cipelama, premjeravajući dvorište. A onda se na seoskom putu pojavio prašnjavi automobil. Iz njega je izašao stari notar iz susjednog grada, noseći kožnu tašnu. Prišao je okupljenoj djeci i advokatima, zatražio tišinu i izvadio jedan zapečaćen koverat. “Gospodo,” rekao je notar mirnim glasom, “došao sam da vam pročitam posljednju volju pokojnog Dragana, ovjerenu pred svjedocima.”
Djeca su se nasmijala, sigurna u svoje nasledstvo. Ali kada je notar otvorio testament i počeo da čita naglas, njihov lažni osmijeh se istog trena zaledio. „Ja, Dragan, pri čistoj svijesti, ostavljam cijelo svoje imanje, kuću, zemlju i šumu svom prvom komšiji, Stojanu. Moja rođena krv me je ostavila da umrem kao pseto na mrazu, a čovjek kom dvadeset godina nisam rekao ‘dobar dan’, razvalio je svoja vrata da bi meni spasio život. On me je grijao, on me je hranio i on mi je dušu spasio. Njemu ostavljam sve, a svojoj djeci ostavljam samo svoj sram, da ih prati dok su živi.”
Muk je zavladao dvorištem. Kćerka je vrisnula, a sin je pocrvenio od bijesa, urlajući na notara da je to prevara i da će ih sve tužiti. Ali notar je samo mirno složio papir i predao ga Stojanu u ruke. “Sve je pravno čisto i neoborivo. Ovo je sada vaše, domaćine.” Stojan je uzeo taj papir, gledajući u pohlepna lica Draganove djece koja su sada, na svom rođenom pragu, postala potpuni stranci. Nije osjećao trijumf, samo duboku, ljudsku tugu zbog starca koji je morao platiti toliku cijenu da bi shvatio ko mu je prava porodica.
Stojan nije uzeo imanje za sebe. Nije mu trebalo bogatstvo u tim godinama. Idućeg dana, prodao je Draganovu šumu i kuću, a sav novac do posljednjeg dinara uplatio na račun Doma za nezbrinutu djecu u gradu. Zadržao je samo onih pola metra međe oko kojih su se godinama mrzili. Tu je posadio jedan mladi orah, da raste i da podsjeća cijelo selo kako inat truje dušu, a ljudskost ruši sve ograde, pa čak i one koje dijeli i sama smrt.
