Ante je bio nadaleko poznat majstor, čovjek čije su ruke bile grube i pune trajnih ožiljaka od alata, ali čiji je obraz bio čist kao suza. Kao vlasnik uspješne stolarske radionice, cijeli svoj život proveo je u piljevini i znoju. Rano je ostao udovac, i sav njegov svijet svela se na jedno ime – njegovu kćerku jedinicu, Petru. Za nju je Ante radio u tri smjene. Nije dozvolio da joj išta fali. Kupovao joj je najskuplje haljine, plaćao privatne škole i ispunjavao svaki njen hir, vjerujući da tako nadoknađuje majčinu ljubav koja joj je oteta.
Petra je odrasla u pravu ljepoticu, ali, nažalost, i u osobu koja je mislila da se cijeli svijet vrti oko nje. Kada je otišla na studije u Zagreb, Ante joj je kupio stan i novi auto. Njen životni standard bio je daleko iznad njenih vršnjaka. Međutim, umjesto zahvalnosti, u Petri se počela rađati oholost. Upoznala je Filipa, dečka iz takozvane “ugledne i stare obitelji”, snoba koji je ljude mjerio isključivo po markama odjeće i bankovnim računima. Zbog Filipa i njegovog društva, Petra se počela mijenjati iz korijena.
Kada bi Ante došao u Zagreb da je posjeti, donoseći joj domaće kobasice i kolače, Petra bi ga brzo sklanjala s vrata. Stidjela se njegovih radničkih ruku, njegovog jednostavnog rječnika i staromodnog kaputa. Nije ga htjela upoznati sa Filipovim roditeljima, lažući ih da joj je otac “biznismen koji stalno putuje po inozemstvu”. Ante je to osjetio. Njegovo staro, očinsko srce pucalo je od tuge kada je shvatio da se njegova princeza, za koju je krv pljuvao, sada stidi rođenog oca.
Nakon što se Petra udala za Filipa, njeni zahtjevi su postali još bezobzirniji. Dolazila je kući samo kada joj je trebao novac. Jednog dana, donijela je pred Antu gotove papire. “Tata, ova kuća je prevelika za tebe otkad si sam,” govorila je hladno, ispijajući kavu u dvorištu koje je on svojim rukama zidao. “Trebaš to prodati. Filip i ja imamo odličnu priliku za investiciju u jedan resort, a ti možeš preći u onaj novi, luksuzni starački dom. Tamo ćeš imati medicinsku skrb i mir.”
Ante je gledao u svoju kćerku, pokušavajući u njenim hladnim očima pronaći onu malu djevojčicu koja mu je nekada trčala u zagrljaj dok je bio prašnjav od posla. Nije našao ništa osim pohlepe. Slomljen i razočaran, odlučio je pristati, ali pod svojim uvjetima. Prodao je veliku obiteljsku kuću i radionicu za ogroman iznos, svotu od koje se Filipu i Petri zavrtjelo u glavi. Ante se zaista preselio u luksuzni starački dom, ali novac nije dao njima.
“Novac od prodaje kuće,” rekao im je Ante mirno, dok su mu oni pomagali da unese kofere u domsku sobu, “stavio sam u najveći sef u središnjoj banci. Pretvoren je u gotovinu i zlatne poluge. Tamo je najsigurniji.” Zatim je otkopčao gornje dugme svoje košulje i pokazao im mali, sjajni ključ koji je visio na debelom srebrnom lancu oko njegovog vrata. “Ovaj ključ otvara taj sef. Tamo će vas čekati sve moje bogatstvo, onog dana kada mene više ne bude.”
Od tog dana, Petrine posjete ocu u domu bile su redovne, ali jezivo proračunate. Dolazila bi jednom mjesečno, donijela bi mu najjeftinije voće s pijace, sjela na rub kreveta i mehanički pitala kako je. No, njene oči nikada nisu gledale u njegovo umorno lice. Njen pogled bi uvijek prvo sletio na njegove grudi, tražeći onaj srebrni lanac. Kada bi vidjela da je ključ još uvijek tu, odahnula bi i brzo završila posjetu. Ona i Filip su već unaprijed trošili taj novac, planirajući nova putovanja i luksuzne automobile.
Nekoliko godina kasnije, Ante je tiho preminuo u svojoj sobi. Nije bilo dugih opraštanja ni toplih riječi. Medicinska sestra je nazvala Petru. Kad su ona i Filip stigli u bolničku mrtvačnicu, Petra nije pustila suzu za ocem. Njen jedini potez bio je da hladno, ne drhteći, pruži ruku prema očevom hladnom vratu, otkopča srebrni lanac i uzme onaj sjajni ključ. Dok su organizirali brzu i tihu sahranu, u mislima su već bili pred teškim vratima bankovnog trezora, ne sluteći kakav im je stravičan šok Ante pripremio za kraj.
Sahrana starog Ante bila je skromna i tiha, baš kakav je bio i on. Na groblju je bilo više njegovih starih kolega majstora nego rodbine. Petra i njen suprug Filip stajali su u svojim najskupljim crnim kaputima, držeći se na distanci. Nisu puštali suze, nisu tješili okupljene. Njihove misli bile su kilometrima daleko, u mermernim hodnicima glavne banke. Čim je obred završen, a zemlja na grobu se još nije ni slegla, sjeli su u svoj luksuzni auto i pod punim gasom odjurili prema centru grada.
Kada su ušli u banku, Petra je nervozno stiskala onaj sjajni ključ u džepu. Pokazali su Antinu smrtovnicu i ovlaštenja koja su imali. Službenik banke ih je, sa službenim saučešćem, odveo duboko u suteren, pred teška čelična vrata trezora. Vazduh je unutra bio hladan i mirisao je na stari papir i metal. Prošli su kroz dugi hodnik ispunjen hiljadama malih pregrada, dok ih službenik nije doveo do Antinog, najvećeg sefa u tom redu.
Filip je trljao ruke, a Petrine oči su sjale od pohlepe. “Konačno,” prošaputala je, zamišljajući stotine hiljada eura u svježim novčanicama i teške zlatne poluge o kojima joj je otac godinama pričao. Službenik je gurnuo svoj kontrolni ključ, a zatim se odmakao. Petra je drhtavom rukom ubacila Antin ključ. Brave su teško kliknule, a ona je povukla velika metalna vrata prema sebi.
Kada se sef otvorio, tišina u trezoru postala je zaglušujuća. Filipu je osmijeh nestao s lica. Petra je preblijedjela, ne vjerujući svojim očima. U ogromnom, tamnom prostoru sefa nije bilo ni jedne jedine eura. Nije bilo zlata, nije bilo hrpe novčanica. Na samom dnu, na hladnom metalu, ležala je samo jedna stara, pohabana kartonska kutija od cipela, uvezana običnim kanapom.
Petra je drhtavim rukama izvukla kutiju. Ruke su joj se znojile od straha i neviđenog bijesa. Kada je strgla kanap i otvorila poklopac, dočekao ju je još veći šok. Unutra su bili neki stari, požutjeli papiri. To nisu bile dionice ni vlasnički listovi. Bili su to njeni dječiji crteži iz vrtića. Na jednom je bila nacrtana djevojčica kako drži tatu za ruku. Pored crteža, ležala je njena prva mala cipelica i jedna stara duda. I na samom vrhu, jedna zatvorena bijela koverta sa njenim imenom.
Drhtavim prstima je rascijepala kovertu i izvukla list papira ispisan onim poznatim, grubim, majstorskim rukopisom njenog oca. “Kćeri moja jedina,” počeo je Ante u pismu. “Ako ovo čitaš, znači da mene više nema, a da si ti požurila sa sahrane da uzmeš moj novac. Žao mi je što moram da te razočaram. Sav novac od prodaje naše porodične kuće i moje radionice davno je doniran dječijoj bolnici za onkologiju. Ni centa nisam ostavio na svom računu.”
Petra je prestala da diše, dok je Filip počeo da psuje iza njenih leđa, vatajući se za glavu. “Vas dvoje ste odavno uzeli sve što ste mogli,” nastavljalo se pismo. “Tvoj snobizam, tvoj sram od mojih prljavih ruku i tvoja pohlepa su vam pojeli dušu. Ovdje u sefu sam ti ostavio jedino što zaista vrijedi – uspomenu na onu malu djevojčicu koja me iskreno voljela prije nego što su joj pare uništile srce. Ona je umrla davno prije mene. I još nešto, kćeri. Otkako sam novac dao bolnici, moj boravak u onom luksuznom domu niko nije plaćao. Taj dug od deset hiljada eura ostaje na tvom imenu. Zbogom, i neka ti Bog oprosti ono što ja nisam mogao.”
Pismo joj je ispalo iz ruku. Filip je bijesno udario nogom u metalni sef i istrčao iz trezora, psujući njenog oca i vičući da je “odmah ostavlja jer je promašena investicija”. Petra je ostala sama. Srušila se na koljena pred onim praznim, hladnim sefom. Gledala je u svoje dječije crteže razbacane po podu i plakala. Plakala je gorkim suzama, ne zbog izgubljenog bogatstva, već zbog spoznaje da je zbog komada papira i snobizma izgubila jedinog čovjeka na svijetu koji ju je zaista volio. I da je ta oholost na kraju koštala svega što je ikada imala.
