Gazda Safet bio je jedan od onih ljudi koji su vjeru shvatali kao statusni simbol. Vlasnik najveće građevinske firme u gradu, imao je sve – luksuzne automobile, vile i moć. Kada bi došao Ramazan, Safet je želio da svi znaju da on posti. U prvom safu (redu) u džamiji, u najskupljem odijelu, klanjao je tako da ga svi vide. Njegov post je bio strog, bez kapi vode i mrvice hrane od zore do mraka, ali je njegovo srce ostalo tvrdo kao beton koji su miješale njegove mašine. Za njega je vjera bila matematika u kojoj se on uvijek trudio da ispadne najbolji.
Njegovi iftari bili su priča za sebe. Nije Safet zvao sirotinju, putnike namjernike niti komšije u potrebi. Njegovi stolovi u najskupljim restoranima bili su rezervisani isključivo za političare, direktore i lokalnu elitu. Služilo se pečeno meso, pite ispod sača i najskuplje baklave, dok se polovina te hrane na kraju noći bacala u kontejnere. Safet bi poslije iftara sjedio u čelu stola, pušio nargilu i hvalio se svojim donacijama, potpuno slijep za činjenicu da pravi post znači nahraniti gladnog, a ne častiti sitog.
A na njegovim gradilištima, vladala je sasvim drugačija slika. Pod surovim, vrelim ljetnim suncem, radnici su lili krvav znoj na skelama. Među njima je bio i stari Mujo. Mujo je bio tih, povučen čovjek dubokih bora i žuljevitih ruku. Nije imao nikoga osim svoje desetogodišnje unuke, jetima, kojoj su roditelji stradali. Da bi njoj kupio knjige, platio struju i nabavio bajramsko odijelo, Mujo je u svojim šezdesetim godinama nosio vreće cementa i kopao kanale. Bio je čovjek od poštenja, čiste duše i iskrene vjere.
Ono što Safet nije znao, niti ga je ikada zanimalo da pita, jeste da je stari Mujo bolovao od teškog oblika šećerne bolesti. Ljekari su mu strogo zabranili teški fizički rad i post, jer bi mu nivo šećera u krvi naglo padao, dovodeći ga u stanje opasno po život. Mujo je, onako pobožan, svako jutro nijetio (odlučivao) da posti, ali bi ga oko podneva, pod teškim teretom betona, bolest savladala. Ruke bi počele da mu se tresu, vid bi mu se mutio, i on bi morao uzeti gutljaj vode i komadić suhog hljeba kako se ne bi srušio sa skele.
Jednog vrelog ramazanskog popodneva, Safet se iznenada dovezao na gradilište u svom klimatizovanom, crnom džipu. Izašao je u bijeloj košulji, ljut i nervozan zbog vrućine. Prolazeći iza mješalice za beton, gdje je mislio da ga niko ne vidi, ugledao je starog Muju. Mujo je sjedio na praznoj kanti od farbe. Tresao se cijelim tijelom. Drhtavom rukom je iz stare jakne izvadio flašicu vode i jedan zalogaj starog somuna. Prinio je vodu ispucalim usnama, moleći Boga za oprost u sebi.
“Šta to radiš, nesrećo jedna?!” zagrmio je Safetov glas tako jako da je cijelo gradilište utihnulo. Safet je prišao Muji, crven u licu od bijesa. Gledao je starca sa potpunim gađenjem. “Ja ti dajem hljeb u ruke, a ti mi ovdje skrnaviš gradilište u svetom mjesecu! Jedeš i piješ kao životinja, dok mi pravi vjernici postimo i trpimo! Zar te nije stid Boga, munafiku (licemjeru) jedan?!”
Mujo se trgnuo i ustao, krijući onaj komad hljeba iza leđa. Oči su mu se napunile suzama srama. “Gazda Safete,” počeo je Mujo tihim, prekinutim glasom. “Nemoj tako, brate. Ja sam šećeraš, padam u nesvijest. Imam dijete kod kuće, jetima, moram raditi… Pokušao sam da ispostim, ali duša hoće da izađe…” Safet ga je grubo prekinuo, ne želeći ni da čuje za njegovu muku. Okrenuo se prema ostalim radnicima koji su u tišini posmatrali scenu sa skela.
“Slušajte me svi!” vikao je Safet. “Ko u mojoj firmi javno krši post i nema poštovanja, taj neće ni raditi! Kupi te svoje prnje i marš sa mog gradilišta! Otpušten si!” Mujo je oborio glavu. Nije izgovorio ni jednu jedinu ružnu riječ. Nije tražio ni svoju zarađenu dnevnicu, koju mu Safet iz hira nije isplatio pred sam Bajram. Samo je pokupio svoju staru torbu, okrenuo se i prošaputao u bradu: “Neka nam obojici Bog sudi po našim srcima.” Safet se pobjedonosno nasmijao, ne sluteći kakvu će strašnu lekciju dobiti samo par dana kasnije, u 27. noći Ramazana.
Svanula je i 27. noć Ramazana, Lejletul-Kadr, noć za koju se vjeruje da je vrednija od hiljadu mjeseci, kada se pišu ljudske sudbine. Gazda Safet je za tu noć pripremio najveći i najskuplji iftar u luksuznoj hotelskoj sali. Pozvao je ministre, direktore banaka i svoje poslovne partnere. Stolovi su se savijali od pečenja i skupocjenih jela. Safet je sjedio u čelu stola, slušajući hvalospjeve o svom “velikom dobročinstvu” i strogom postu. Osjećao se nepobjedivim, uvjeren da je svojim novcem i gladovanjem kupio sebi mjesto u Džennetu (raju).
Ali, tačno u trenutku kada je ezan označio kraj posta, Safetov telefon je zazvonio. Na ekranu je pisalo “Hitna pomoć”. Glas sa druge strane žice bio je hladan i hitan. Njegov sin jedinac, Haris, doživio je stravičnu saobraćajnu nesreću vraćajući se sa fakulteta. Automobil je sletio sa puta, a mladić je bio u kritičnom stanju. Safet je ispustio onaj prvi zalogaj hurme. Svijet mu se u sekundi srušio na glavu. Ostavio je prepune stolove, svoje bitne goste i onako u suzama, u svom skupom odijelu, istrčao iz hotela prema bolnici.
Kada je stigao na odjeljenje intenzivne njege, dočekao ga je hirurg zabrinutog lica. “Gospodine Safete,” rekao je doktor, skidajući krvave rukavice. “Vaš sin je izgubio previše krvi. Krvarenje smo zaustavili, ali mu hitno treba transfuzija da bi preživio noć. Problem je što on ima izuzetno rijetku krvnu grupu, nula negativnu. Naša bolnička banka krvi je potpuno prazna. Ako u roku od sat vremena ne nađemo bar dva donora, izgubićemo ga.”
Safetove noge su se odsjekle. Odmah je izvadio telefon i počeo da zove sve one silne “prijatelje” sa kojima je do maloprije sjedio na iftaru. Zvao je ministre, direktore, ljude kojima je završavao poslove i davao stotine hiljada maraka. Ali, odgovori su bili poražavajući. Jedni su se pravdali da ne znaju svoju krvnu grupu, drugi da su pili lijekove, treći da ne mogu stići jer im gosti još nisu otišli. Niko, baš niko od te elite nije htio da ostavi svoju toplu sobu i dođe u bolnicu da spasi život Safetovom sinu.
Bogati gazda je ostao potpuno sam u hladnom, mermernom hodniku bolnice. Srušio se na stolicu, zarivši lice u šake. Plakao je onako kako plače čovjek koji shvati da njegovi milioni, njegove zgrade i njegovi javni iftari u ovom trenutku ne vrijede apsolutno ništa. Nije mogao da kupi kap tuđe krvi da spasi svoje dijete. Pao je na koljena nasred hodnika, moleći Boga za milost u toj svetoj noći, kajući se za svaku trunku oholosti u svom srcu.
Tada se začuo tihi zvuk lifta. Vrata su se otvorila, a u bolnički hodnik ušao je čovjek u staroj, iznošenoj jakni, sa starim kačketom u rukama. Disao je teško, a lice mu je bilo blijedo i iscrpljeno. Bio je to Mujo. Onaj isti, šećerom izjedeni stari radnik kog je Safet prije nekoliko dana javno ponizio, nazvao munafikom i otjerao sa gradilišta jer je pio vodu. Mujo je za nesreću čuo od dežurnog portira koji je živio u njegovoj mahali. Znao je da mladi Haris ima istu, rijetku krvnu grupu kao i on.
Mujo nije ni pogledao uplakanog Safeta na podu. Odmah je prišao dežurnoj sestri, zasukao rukav svoje stare košulje i rekao: “Kćeri, ja imam tu rijetku grupu. Uzmi koliko god treba, samo spasite momka.” Sestra ga je zabrinuto pogledala. “Gospodine, vi izgledate jako blijedo i iscrpljeno, imate li neku bolest?” upitala je. Mujo se samo blago nasmiješio: “Malo mi je šećer pao, ništa strašno. Imam dijete kod kuće, znam kako je ocu. Samo vi vadite.” Mujo je dao krv, kap po kap svoje sirotinjske, poštene krvi, da bi u životu ostavio sina čovjeka koji mu je uzeo hljeb iz ruku pred Bajram.
Kada je Mujo, blijed kao krpa i sa vatom na ruci, izašao iz ordinacije, Safet ga je čekao. Onaj silni gazda, pred kojim su drhtale stotine radnika, pao je ničice pred starčeve noge. Zgrabio je Mujine prljave, žuljevite ruke i počeo da ih ljubi, gušeći se u vlastitim suzama srama i kajanja. “Halali mi, Mujo! Oprosti mi, molim te!” jecao je Safet. Mujo je blago izvukao svoje ruke, sagnuo se i podigao gazdu sa poda. “Gazda Safete,” rekao je starac mirno, “ti si mislio da se vjera mjeri praznim stomakom, a svojim si jezikom jeo meso svog brata na pravdi Boga. Ja ti halalim u ime ove svete noći. Idi sad, sin ti je dobro. I zapamti… od praznog stomaka gori je samo prazan obraz.”
