Hamza je bio stari pekar čije su ruke mirisale na brašno i tugu. Njegova mala pekara u dnu čaršije bila je poznata po najboljim somunima u gradu, ali u njegovim očima, dubokim i tamnim kao ugalj, nije bilo sjaja. Rat mu je uzeo sve. U onim nesretnim devedesetim, izgubio je sina jedinca, svog Tarika, čije tijelo nikada nije pronađeno. Ostala mu je samo stara, izblijedjela slika na zidu i tiha molitva koju je šaputao dok je mijesio tijesto prije zore. Živio je sam, okružen vrelim pećima koje nisu mogle ugrijati hladnoću u njegovom srcu.
Preko puta njegove pekare, u staroj, oronuloj kući sa spuštenim roletnama, živio je Dragan. Dragan je bio penzionisani oficir one “druge vojske”, čovjek kojeg je cijela mahala izbjegavala. Ljudi su pamtili njegovu uniformu, pamtili su strah, i niko mu nije nazivao ni “dobar dan”. Dragan je ostao sam kao pas. Žena mu je umrla, a djeca su odavno otišla u svijet, zaboravivši starog, mrzovoljnog oca. Bio je to čovjek sjenka, koji je izlazio samo noću, pognute glave, vukući bolesnu nogu.
Te zime, snijeg je zavejao grad kao nikada do tada. Hamza je primijetio da se svjetlo u Draganovoj kući sve rjeđe pali. Dimnjak je jedva dimio. Jedne večeri, dok je zatvarao radnju, Hamza je vidio prizor koji ga je presjekao. Dragan, nekada gord i ponosan oficir, stajao je pored kontejnera na uglu ulice. Osvrtao se lijevo-desno da vidi gleda li ga ko, a onda je drhtavom rukom iz smeća izvukao koru starog, buđavog hljeba i brzo je gurnuo u džep svog kaputa. Glad je slomila i najtvrđi ponos.
Hamza se sakrio iza vrata pekare, osjećajući kako mu srce lupa. Prva misao mu je bila gorka: “Neka, tako mu i treba. I oni su nas gladovali.” Sjetio se svog Tarika, sjetio se svih suza. Ali onda, dok je gledao tog starca kako se trese na mrazu i žvaće tuđi otpadak, Hamza je osjetio onaj božiji strah i ljudsku samilost. “Glad nema vjeru, Hamza,” šapnuo je sebi u bradu. “A čovjek je čovjeku, prije svega, komšija. Kako da legnem sit, a on preko puta mene skapava od gladi?”
Te noći, Hamza nije mogao da spava. Ustao je u tri ujutru, kao i obično, i zamijesio prvu turu hljeba. Odvojio je jednu veliku, vruću veknu, hrskavu i mirisnu. Uzeo je i tepsiju krompiruše koja je ostala od juče. Spakovao je sve u jednu čistu, bijelu papirnu kesu. Sačekao je da ulica potpuno opusti, a onda se iskrao iz pekare, pretrčao preko zaleđene ceste i tiho ostavio kesu na Draganovom prozoru, pazivši da ga niko ne vidi.
Sljedećeg jutra, scena se ponovila. Pa opet sljedećeg. Svakog dana prije zore, na Draganovom prozoru osvanula bi kesa sa vrućim hljebom, pitom ili kiflama. Dragan bi ujutru bojažljivo otvorio prozor, uzeo kesu i gledao niz pustu ulicu, ne znajući ko mu to šalje. Mislio je da je to neka humanitarna organizacija ili da se Bog smilovao njegovoj muki. Nije mogao ni da sanja da ga hrani ruka čovjeka čijem je narodu nanio toliko bola.
Mjeseci su prolazili, a ta tiha, nevidljiva veza između pekare i oronule kuće postala je ritual. Hamza nikada nije progovorio s njim. Nije želio zahvalnost, nije želio razgovor. Samo je želio da zna da je uradio sevap, da nije dozvolio da čovjek umre od gladi pred njegovim pragom. Primijetio je da se Dragan malo popravio, da lakše hoda, pa čak i da ponekad, kad uzme hljeb, pogleda prema nebu i prekrsti se u znak zahvalnosti. To je Hamzi bilo dovoljno.
Ali jedne martovske noći, kesa je ostala na prozoru netaknuta. I sljedećeg dana isto. I trećeg dana. Hljeb se smrzao i postao tvrd kao kamen. Hamza je gledao u Draganove prozore sa zebnjom. Nije bilo dima, nije bilo svjetla. Roletne su bile spuštene do kraja. Loš predosjećaj stegao je pekara za grlo. Znao je da mora nešto da učini, makar to značilo da će prvi put nakon rata zakucati na vrata “neprijatelja”.
Kada je četvrtog jutra kesa sa hljebom ostala netaknuta i zatrpana snijegom, Hamza više nije mogao da čeka. Srce mu je govorilo da se desilo ono najgore. Iako su mu noge bile teške od godina i straha, prešao je ulicu i zakucao na Draganova vrata. Prvi put nakon rata. “Dragane! Komšija!” vikao je, ali odgovora nije bilo. Vrata su bila otključana. Hamza je gurnuo kvaku i ušao u ledeni hodnik koji je mirisao na starost i samoću.
Ušao je u dnevnu sobu i zatekao prizor od kojeg mu se steglo grlo. Dragan je ležao na starom kauču, pokriven vojničkim šinjelom, miran i blijed kao vosak. Oči su mu bile zauvijek zatvorene. Na malom stolu pored njega stajala je dopola pojedena vekna Hamzinog hljeba od prije tri dana i čaša s vodom. Umro je sam, u tišini, ali barem nije umro gladan. Hamza je tiho uzdahnuo, proučio fatihu u sebi za dušu čovjeka druge vjere, i izašao da pozove policiju i popa.
Sahrana je bila skromna i tužna. Na seoskom groblju nije bilo nikoga osim popa, dva grobara i Hamze, koji je stajao po strani, držeći svoj stari kačket u rukama. Draganova djeca nisu došla. “Zauzeti su poslom u inostranstvu,” rekao je pop kratko, odmahujući glavom. Kada je sanduk spušten u zemlju i kada je molitva završena, pop je prišao Hamzi. Iz mantije je izvadio jednu debelu, zapečaćenu kovertu. “Hamza, ovo je Dragan ostavio za tebe. Rekao mi je pred smrt: ‘Oče, onaj pekar prekoputa… on me je hranio kao rođenog oca. Daj mu ovo kad me ne bude.'”
Hamza je uzeo kovertu drhtavim rukama. Nije očekivao ništa. Otvorio ju je polako, nasred groblja. Unutra je bio jedan papir ispisan Draganovim sitnim, vojničkim rukopisom i nešto tvrdo umotano u maramicu. Hamza je prvo razmotao maramicu. Kada je ugledao šta je unutra, koljena su mu klecnula i srušio se na svježu humku. Bila je to mala, crno-bijela fotografija njegovog sina Tarika. Ona ista slika koju je Hamza mislio da je zauvijek izgubio u požaru svoje kuće devedesetih.
Suze su mu zamaglile vid dok je čitao Draganovo pismo: “Komšija Hamza, znam da si me hranio. Znam da si ti ostavljao hljeb na mom prozoru svako jutro. Vidio sam te jedne zore. Hranio si čovjeka čija je uniforma tebi donijela zlo, a nisi tražio ni hvala. Tvoja duša je veća od mog života. Ja nemam nikoga, moja djeca su me zaboravila, ali imam jednu tajnu koju nosim u grob.”
“One noći kad je gorjela tvoja kuća,” pisalo je dalje, “ja sam bio u patroli. Nisam mogao da zaustavim vatru, ali sam uletio unutra dok niko nije gledao. Našao sam ovu sliku tvog sina na podu. Spasio sam je. Ne znam zašto, možda jer sam i ja otac. Čuvao sam je sve ove godine u novčaniku, kao ikonu, moleći se za oproštaj za sve nas. Nisam smio da ti je vratim, bojao sam se da me ne otjeraš. Vraćam ti je sada. I još nešto… Ovu moju kuću, ovu straćaru i plac, ostavljam tebi. Papiri su kod notara. Neka ti je na čast i hvala ti za svaki zalogaj.”
Hamza je sjedio na grobu svog nekadašnjeg “neprijatelja”, grleći sliku svog mrtvog sina i pismo čovjeka koji ga je potajno volio i poštovao više od rođene djece. Shvatio je da su putevi gospodnji čudni. On je Draganu dao hljeb da preživi zimu, a Dragan je njemu vratio jedinu uspomenu na dijete, jedinu stvar koja mu je falila da mirno umre. Kuća koju je dobio nije mu značila ništa u poređenju sa tom malom, izgužvanom fotografijom.
Od tog dana, Hamza je svake godine, i za Bajram i za Božić, obilazio Draganov grob. Uredio ga je, posadio cvijeće i napravio mu najljepši spomenik u selu. Pekara je nastavila da radi, a miris Hamzinog hljeba postao je simbol nečeg mnogo većeg od hrane. Postao je simbol oprosta i ljubavi koja je jača od svake mržnje, svakog rata i svake granice. Ljudi u čaršiji su pričali tu priču godinama, učeći svoju djecu da se čovjek ne mjeri po imenu i kapi koju nosi, već po srcu koje kuca u grudima.
