Safet je bio čovjek koji je volio da se gleda u ogledalu. Njegov elitni restoran u samom srcu Baščaršije bio je mjesto gdje se okupljala sarajevska gospoda, političari i strani ambasadori. Uvijek obučen u odijela šivena po mjeri, sa skupim satom na ruci i oblakom luksuznog parfema oko sebe, Safet je glumio pravog, starog sarajevskog aristokratu. Volio je da priča o svom “porodičnom stablu”, o djedovima begovima i starom ugledu. Međutim, cijeli taj njegov blještavi, savršeni svijet bio je izgrađen na jednoj velikoj, mračnoj laži koju je očajnički krio od svih.
Safet nije imao ni bega, ni porodično stablo, ni staru kuću. Odrastao je u hladnom, sivom domu za nezbrinutu djecu. Nije znao ni ko su mu otac ni majka. Taj period života u njemu je budio samo strašan osjećaj srama i gađenja. Čim je napunio osamnaest godina, pobjegao je iz doma, promijenio način govora, zataškao svoju prošlost i počeo da gradi lažni identitet. Zarekao se da nikada više neće imati veze sa sirotinjom, da će gaziti preko svega samo da bude na vrhu i da ga ljudi gledaju sa strahopoštovanjem.
Međutim, u posljednjih nekoliko mjeseci, ispred njegove prelijepe, cvjetne bašte restorana počeo je da se pojavljuje jedan čovjek koji ga je dovodio do ludila. Bio je to stari prosjak u pocijepanim, prljavim prnjama. Njegovo lice i ruke bili su unakaženi teškim, debelim ožiljcima od starih opekotina. Bio je potpuno nijem. Iz njegovog grla izlazili su samo tihi, nerazgovijetni zvuci. Ljudi na čaršiji su ga zaobilazili u širokom luku, sklanjajući pogled od tog strašnog prizora, misleći da je pijanac ili lutalica.
Taj prosjak nikada nije tražio novac. Svakog jutra, u samu zoru, dolazio bi ispred Safetovog restorana, uzimao neku staru metlu i čistio kaldrmu oko stolova. Nakon toga bi tiho stajao u ćošku, nadajući se da će konobari na stolovima ostaviti neki okrajak somuna ili komad mesa koji gospoda nisu pojela. Nije pravio probleme, ali sama njegova pojava, taj miris ulice i teški ožiljci, za Safeta su bili kao prst u oko. Njegov elitni svijet nije mogao da trpi takvu “mrlju” ispred ulaznih vrata.
Safet je više puta naređivao konobarima da ga otjeraju, ali starac bi se uporno vraćao, tiho i pognute glave, kao vjerni pas koji ne umije da ode. “Taj prljavi stvor mi tjera mušterije!” urlao je Safet u svojoj luksuznoj kancelariji. “Gospoda ne mogu na miru da piju kafu od pet maraka dok ih onaj unakaženi nesretnik gleda iz prikrajka. Zovite policiju, zovite inspekciju, ne želim da ga vidim na mojoj kaldrmi!” Ipak, prosjak je bio poput sjenke, uvijek prisutan, uvijek tih, gledajući Safeta nekim čudnim, dubokim očima ispod onih opekotina.
Sve je kulminiralo jednog sunčanog jutra kada je u restoran dolazila delegacija stranih diplomata. Safet je stajao ispred bašte, nervozno popravljajući kravatu, kada je ugledao onog istog prosjaka. Starac je u svojim drhtavim, ožiljcima prekrivenim rukama držao prljavu krpu i pokušavao da obriše jedan mesingani stočić, nadajući se da će tako zaraditi neki zalogaj hrane prije nego što gosti stignu. Za Safeta, to je bila kap koja je prelila čašu njegovog lažnog elitizma i bijesa.
Nije zvao obezbjeđenje. Izletio je iz bašte, crven u licu, i stao pravo pred preplašenog starca. “Jesi li ti gluv, pored toga što si mutav i ružan?!” zagrmio je Safet, a njegov glas je odjeknuo čaršijom. “Ovo je gospodsko mjesto, a ne kontejner! Svojim prljavim rukama mi prljaš inventar! Gubi se odavde i nemoj da si više ikada prišao mom restoranu, jesi li me čuo, ti ulično smeće?!” Starac se zaledio. U njegovim očima nije bilo ni straha ni bijesa, samo jedna beskrajna, neopisiva tuga. Pokušao je nešto da “kaže”, ispuštajući onaj svoj tihi, bolni zvuk, i podigao je ruku prema bogatašu.
Safet to nije mogao da trpi. Sa gađenjem je grubo odgurnuo starčevu ruku i gurnuo ga u grudi. Prosjak, slab i iscrpljen, izgubio je ravnotežu i srušio se na tvrdu sarajevsku kaldrmu. U tom padu, njegova stara, ofucana jakna se raskopčala. Iz unutrašnjeg džepa, pravo pred Safetove sjajne, skupe cipele, ispao je jedan mali, napola izgorjeli komad papira. Safet je bijesno pogledao dolje, namjeravajući da šutne to ulično smeće, ali je njegov pogled ostao prikovan za kaldrmu. To nije bio običan papir. Bila je to fotografija izvučena iz samog pakla njegove zaboravljene prošlosti.
Safet je bijesno spustio pogled prema kaldrmi, spreman da nogom u skupoj, lakiranoj cipeli odgurne to prljavo ulično smeće koje je ispalo prosjaku. Ali njegova noga je ostala u zraku. Papirić koji je ležao na sivom kamenu nije bio obično smeće. Bila je to stara, crno-bijela fotografija, čije su ivice bile potpuno izgorjele i pretvorene u pepeo. Nešto u toj slici, u ta dva mutna dječija lica, udarilo je Safeta u prsa snagom malja. Zaboravio je na svoj ugled, na svoje skupo odijelo i na strane diplomate koje su se upravo parkirale ispred restorana. Polako se sagnuo i podigao sliku drhtavim rukama.
Na fotografiji su bila dva dječaka, ošišana na nulu, u starim, prevelikim džemperima. Stajali su ispred sivih, oronulih vrata Doma za nezbrinutu djecu – onog istog pakla koji je Safet izbrisao iz svog sjećanja. Manji dječak, koji je imao jedva pet godina, grčevito je držao drvenog konjića. Safet je prepoznao te preplašene, krupne oči. To je bio on. To je bila jedina slika njegovog djetinjstva koju je ikada vidio. A stariji dječak, koji je zaštitnički grlio malog Safeta, bio je njegov jedini krvni srodnik, njegov stariji brat Ramo.
Ramo je bio njegov anđeo čuvar u tom surovom domu. Čuvao mu je komade hljeba, branio ga od starijih dječaka i obećavao mu da će jednog dana zajedno pobjeći i sagraditi veliku kuću. A onda su sjećanja, mračna i potisnuta, počela da vrište u Safetovoj glavi. Sjetio se te stravične, ledene noći prije tačno četrdeset godina kada je u domu izbio veliki požar. Safet je ostao zarobljen u svojoj sobi, gušeći se u gustom dimu, okružen plamenom koji je gutao sve pred sobom. Zidovi su se urušavali, i petogodišnji Safet je mislio da je to kraj.
Tada je kroz taj živi oganj, golim rukama razbijajući zapaljena vrata, uletio njegov brat Ramo. Bacio je na malog Safeta mokru deku, zgrabio ga u naručje i trčao kroz plameni obruč hodnika. Dok su izlazili, krovna greda se srušila pravo na Ramina leđa i glavu. Safet je preživio bez ogrebotine, pod onom mokrom dekom. Ali Ramo… Ramo je pretrpio stravične opekotine lica, vrata i glasnih žica. Hitna pomoć ih je te noći razdvojila, odvodeći unakaženog dječaka na reanimaciju u drugi grad. Safet ga više nikada u životu nije vidio. Cijeli svoj život je mislio da je Ramo te noći podlegao povredama.
Safetove njegovane, bogataške ruke počele su nekontrolisano da se tresu. Fotografija mu je klizila iz prstiju. Polako je podigao pogled sa slike prema starcu koji je još uvijek ležao u prašini sarajevske kaldrme. Gledao je u one debele, strašne ožiljke na njegovom licu. Gledao je u onaj unakaženi vrat iz kog su izlazili samo tihi, nemi zvuci. Gledao je u te duboke, blage oči koje su ga mjesecima strpljivo posmatrale ispod onih opekotina. To nije bio prljavi lutalica. To nije bio čovjek koji tjera mušterije.
To je bio njegov brat. Njegov Ramo. Čovjek koji je gorio u živoj vatri, koji je izgubio svoje lice, svoj glas i svoju mladost samo da bi Safet danas mogao da živi, da udiše vazduh i da nosi skupa odijela. Ramo ga je godinama tražio, a kada ga je konačno našao na vrhu svijeta, nije htio da mu ruši ugled. Nije htio da bogatom, “uglednom” aristokrati na vrata zakuca unakaženi prosjak. Zato je dolazio svakog jutra, samo da u tišini, iz prikrajka, gleda svog malog brata kako je živ, zdrav i uspješan. I bio je spreman da trpi uvrede, psovke i guranje u prašinu, samo da mu bude blizu.
“Brate… Ramo…” krik koji se oteo iz Safetovih grudi zaledio je cijelu Baščaršiju. Moćni, arogantni vlasnik elitnog restorana pao je na koljena na prljavu kaldrmu, pravo pred noge stranih diplomata koji su u šoku posmatrali scenu. Nije ga bilo briga za svileno odijelo, nije ga bilo briga za ugled, ni za to šta će čaršija reći. Zgrabio je one prljave, ožiljcima prekrivene prosjakove ruke i počeo da ih ljubi, grcajući u histeričnim suzama, prislanjajući ih na svoje lice. “Oprosti mi… molim te, oprosti mi! Ja nisam znao… ja nisam vidio!” urlao je Safet, dok se Ramo samo blago nasmijao, pomilovavši ga onom unakaženom šakom po kosi, brišući mu suze kao što je to radio prije četrdeset godina u sirotištu.
Tog jutra, Safet je pred zapanjenim gostima zaključao vrata svog elitnog restorana. Otjerao je diplomate, otjerao je konobare. Nježno je podigao svog brata sa kaldrme, uveo ga u najskuplji dio svog lokala, posjeo ga na čelo stola i sopstvenim rukama mu donio najbolju hranu i vodu. Zatim je sjeo pored njega, zagrlio ga i plakao satima. Lažni sarajevski aristokrata je tog dana umro na kaldrmi ispred svog restorana, a rodio se čovjek. Čovjek koji je shvatio da sav luksuz ovog dunjaluka ne vrijedi ni jedne jedine suze brata koji je za njega prošao kroz vatru.
