Milan je bio čovjek čije su ruke bile grube od teškog rada, ali čije je srce bilo mekano kao pamuk. Radio je kao vozač viljuškara u ogromnom, ledenom skladištu jedne moćne uvozne kompanije. Nakon što mu je supruga preminula od teške bolesti, Milan je ostao sam sa sedmogodišnjom kćerkicom Sarom. Njegov cijeli svijet sveo se na ta dva mala, topla oka koja su ga svako veče čekala na vratima iznajmljenog suterena. Nije pio, nije pušio, nije izlazio. Svaki dinar koji je krvavo zarađivao na promaji skladišta čuvao je za njeno odrastanje.
Ali sudbina nije imala milosti. Maloj Sari je dijagnostikovan rijedak oblik teške dječije astme i bronhitisa, koji se pogoršavao sa svakim dolaskom zime. Njeni lijekovi i pumpice bili su preskupi, a svaka prehlada nosila je rizik od gušenja. Milanu je posao u skladištu bio bukvalno pitanje života i smrti, ne toliko zbog same, mizerne plate, već zbog zdravstvenog osiguranja preko kog je Sara mogla dobijati prijeko potrebnu bolničku njegu i kiseonik. Milan je radio i tuđe smjene, samo da bi u očima uprave ostao nezamjenjiv.
Na čelu te kompanije nalazio se Jovan, mladi, arogantni direktor kog je na tu poziciju postavio bogati otac. Jovan je bio sve ono što Milan nije – bahat, ohol i bez trunke empatije. Na posao je dolazio u najskupljim, krojenim odijelima, parkirajući svoj ogromni, crni džip tačno ispred ulaza, blokirajući put radnicima. Za Jovana, ljudi u magacinu nisu bili ljudska bića sa porodicama i problemima. Oni su za njega bili samo “zamjenjivi zupčanici”, brojevi u tabeli koje je otpuštao po sopstvenom nahođenju, čim bi mu neko stao na žulj.
Bilo je ledeno, decembarsko jutro, samo nedelju dana pred novogodišnje praznike. Napolju je padao težak snijeg. Milana je u pola četiri ujutro probudio stravičan kašalj. Sara je gorjela. Toplomjer je pokazivao preko četrdeset stepeni, a djevojčica je hvatala vazduh, plaveći u licu. Milan je u panici zgrabio dijete, umotao je u staro ćebe i po onom kijametu trčao pješice do hitne pomoći. Dok su je ljekari stavljali na kiseonik, Milan je drhtavim rukama pozvao šefa smjene i zamolio ga da mu oprosti, jer će zbog djeteta na posao zakasniti petnaest minuta.
Kada se uvjerio da je Sara stabilno i na sigurnom, Milan je trčao kroz snijeg prema skladištu. Stigao je zadihan, mokar do kože, sa inja po kosi i bradi. Pogledao je na sat – kasnio je tačno osamnaest minuta. Brzo je obukao svoj radni prsluk i potrčao prema viljuškaru. Ali, tamo ga je već čekao direktor Jovan. Stajao je prekrštenih ruku, u svom skupom, toplom kaputu, pijuckajući kafu iz termosa, dok su ostali radnici u tišini, pognutih glava, redali palete.
“Gdje si ti krenuo, nesrećo?!” zagrmio je Jovanov glas, prekidajući brujanje mašina. Milan se zaustavio, skidajući radnu kapu. “Direktore… oprostite, molim vas. Kćerkica mi je noćas dobila strašan napad, gorjela je od temperature, morao sam je nositi na kiseonik u hitnu… Zvao sam šefa smjene, kasnim samo osamnaest minuta, ostaću večeras tri sata duže da nadoknadim, besplatno!” Milanov glas je drhtao od zime i straha.
Jovan se samo prezirno nasmijao, odmjeravajući Milanovu staru, mokru jaknu. “Šta mene briga za tvoje bolesno dijete?! Ovdje nije Crveni krst ni dječiji dispanzer, ovo je ozbiljna firma! Moj radnik ne smije da kasni ni sekundu!” urlao je Jovan pred svima. “U ovoj firmi vladaju red i disciplina, a ti si svojom bezobraznošću pljunuo na moja pravila! Odloži taj prsluk, pokupi svoje prnje iz ormarića i gubi se iz mog magacina! Otpušten si!”
Milana je ta riječ presjekla kao sječivo. Otkaz je značio prekid zdravstvenog osiguranja. Značio je da Sara sutra neće imati za lijek. Slomljen od očaja, Milan, onako veliki i snažan čovjek, srušio se na svoja mokra koljena pravo u prljavu, zaleđenu lokvu na podu magacina. Zgrabio je Jovanove skupe cipele i počeo da plače na sav glas pred pedeset radnika. “Bogom vas molim, direktore! Nemojte me tjerati na ulicu pred praznike, umrijeće mi dijete bez osiguranja, radiću treće smjene godinu dana besplatno, samo mi ostavite knjižicu!” jecao je nesretni otac. Jovan je samo grubo izvukao svoju nogu, šutnuo Milanovu ruku i viknuo obezbjeđenju: “Izbacite ovu patetičnu budalu napolje!” Ne sluteći da će mu, samo tri dana kasnije, taj isti čovjek koga je bacio u blato, postati jedini spas od stravične, ledene smrti.
Samo tri dana nakon što je Milana bezdušno bacio na ulicu, direktor Jovan je spakovao svoje skupe kofere. Počeo je njegov planirani, luksuzni zimski odmor na jednoj elitnoj planini. Sjeo je u svoj ogromni, crni džip i krenuo na put, pojačavši grijanje i muziku, ne mareći za crvena meteorološka upozorenja o stravičnoj snježnoj oluji koja se približavala. Bahat kao i uvijek, vozio je brzo, siguran da njegovom autu od stotinu hiljada eura malo snijega ne može ništa.
Ali planina ne poznaje bankovne račune. Na jednoj oštroj krivini, daleko od civilizacije, led ispod dubokog snijega je uradio svoje. Jovanov teški džip je proklizao, probio bankinu i survao se u duboku, nevidljivu provaliju obasutu jelama. Automobil se zaustavio duboko u jarku, okovan snijegom do prozora. Jovan je preživio udes zahvaljujući zračnim jastucima, ali je ostao zarobljen. Pokušao je da otvori vrata, ali je snijeg bio pretežak. Pokušao je da upali motor kako bi imao grijanje, ali je on bio mrtav.
Noć je brzo padala, a temperatura se stropoštala na minus dvadeset stepeni. Jovan je izvadio svoj najnoviji telefon, ali dometa nije bilo. Vjetar je zavijao kao vuk, a mrak u provaliji je postao apsolutan. Sjedio je u svom skupom kožnom sjedištu, cvokocući od neizdržive hladnoće, dok su mu prsti na rukama polako gubili osjećaj. Po prvi put u svom oholom životu, Jovan je shvatio stravičnu istinu – svi njegovi milioni, moć i status u ovom ledenom paklu nisu vrijedili ni pišljiva boba. Shvatio je da će se smrznuti do smrti i da ga niko neće naći.
Za to vrijeme, Milan nije spavao. Pošto je ostao bez posla i zdravstvenog osiguranja za Saru, morao je hitno naći bilo kakvu nadnicu da kupi njene lijekove na privatni recept. Pozajmio je od komšije stari, zarđali kamionet sa ralicom za snijeg i prihvatio se noćnog čišćenja zavejanih seoskih puteva za mizernu dnevnicu. Vozeći kroz mećavu u gluho doba noći, Milanove umorne oči primijetile su polomljenu bankinu i tragove guma koji su vodili u provaliju.
Iako je bio iscrpljen i promrzao, Milan je zaustavio kamionet. Uzeo je baterijsku lampu i sajlu, pa se po dubokom snijegu spustio u mračni jarak. Tamo je ugledao zatrpani džip. Razbio je prozor teškom alatkom i unutra zatekao čovjeka bez svijesti, modrih usana, na ivici smrzavanja. Milan ga nije prepoznao u mraku ispod onih zračnih jastuka. Nije ga ni zanimalo ko je. Izvukao je polumrtvog čovjeka na svojim leđima, vukao ga uz strminu i ubacio u zagrijanu kabinu svog starog kamioneta, vozeći ga pravo u svoj sirotinjski suteren da ga ugrije.
Kada je Jovan ujutro otvorio oči, prvo što je osjetio bila je toplota. Bio je umotan u nekoliko starih, grubih ćebadi. Zidovi oko njega bili su puni vlage, a namještaj je bio star i ofucan. Pored njega je pucketala stara peć na drva. A onda se zaledio. Ispred njega je stajala mala djevojčica, blijeda i iscrpljena, koja je svako malo kašljala. U rukama je držala okrnjenu šolju vrelog čaja. Bila je to mala Sara. Prišla je Jovanu, pružila mu šolju i tiho rekla: “Uzmi, čiko. Ugrij se. Tata je otišao da donese još drva.”
U tom trenutku, u sobu je ušao Milan noseći naramak drva. Kada su im se pogledi sreli, Jovanu je prestalo da kuca srce. Čovjek koji ga je izvukao iz sigurne smrti, koji mu je dao svoj krevet i posljednje komade drveta iz svoje kuće, bio je isti onaj vozač viljuškara kog je on, prije samo nekoliko dana, zbog 18 minuta kašnjenja, ponižavao na koljenima i ostavio bez hljeba. Milan ga je gledao mirno. Nije bilo bijesa u njegovim očima. Samo je spustio drva, prišao peći i rekao: “Popijte to, direktore. Sad ste na sigurnom.”
Jovan nije mogao da izdrži tu silinu srama i ljudske veličine. Oholi, nedodirljivi direktor, pred kojim su drhtale stotine radnika, bacio je onu staru deku, srušio se sa kreveta na svoja koljena i počeo histerično da plače pred siromašnim radnikom i njegovim bolesnim djetetom. Vrištao je od stida, moleći za oprost, gušeći se u suzama pokajanja. Tog dana, Jovan je umro u snijegu, a rodio se novi čovjek. Već sutradan, Milan je vraćen na posao kao šef logistike, a direktor je lično iz svog džepa platio kompletno liječenje maloj Sari na najboljoj evropskoj klinici, nikada ne zaboravivši ko mu je pružio ruku kada je bio na samom dnu.
