Stari Radomir bio je domaćin kakav se rijetko rađa. Cijeli svoj vijek proveo je u gumenim opancima, s motikom u rukama, lijući znoj nad crnicom da bi podigao svoja dva sina – Branka i Iliju. Iako su jeli isti hljeb sa istog stola, braća su bila kao nebo i zemlja. Branko, stariji, uvijek je bježao od posla. Čim je stasao, otišao je u grad, završio neke škole na brzinu i ubacio se u poslove s nekretninama. Obukao je skupa odijela i zaboravio miris zavičaja. Ilija je, s druge strane, ostao uz oca. Njegove ruke su ogrubjele, a lice pocrnilo od sunca, ali je njegovo srce ostalo čisto.
Kada je Radomir pao u bolesničku postelju, Branka nije bilo ni na mapi. Pravdao se “važnim sastancima” i “velikim tenderima”, šaljući povremeno po stotinu evra po vozaču autobusa, misleći da se mirna savjest može kupiti. Ilija je bio taj koji je noćima bdio nad ocem. On ga je kupao, presvlačio, hranio kašikom i slušao njegove posljednje, teške uzdahe. Radomir je često, gledajući Iliju onim zamućenim staračkim očima, tiho šaputao: “Sine moj, znam ja ko me voli, a ko me samo trpi. Ne brini, sve otac vidi, sve otac zna.”
Kada je Radomir ispustio svoju napaćenu dušu, Branko se na sahrani pojavio u najnovijem, crnom džipu. Doveo je ženu u bundi, iako je bio rani oktobar, i glumeći najveću tugu, prvi stajao u redu za izjave saučešća. Ilija je stajao sa strane, u starom, očevom vunenom sakou, nijem od bola. Selo je gledalo i šaputalo. Svi su znali ko je starcu čašu vode donosio, a ko je došao samo da vidi kolika je rupa iskopana.
Samo sedam dana nakon sahrane, dok se zemlja na očevom grobu još nije ni slegla, Branko je sazvao porodični sastanak. Nije došao sam. U očevu, još uvijek hladnu kuću, uveo je dva advokata u sivim odijelima, noseći hrpu papira. Sjeo je na čelo stola, na očevo mjesto, prekrstio noge i hladno pogledao brata. “Slušaj, Ilija,” počeo je Branko, vrteći ključeve skupog auta. “Otac nije ostavio testament. Po zakonu, dijelimo sve na pola. Ali, ja imam viziju. Ja sam biznismen, meni treba kapital, a ti si ionako navikao na malo.”
Brankovi advokati su brzo razvili karte i skice imanja. Branko je, bez trunke srama, uzeo crvenu olovku i zaokružio svu plodnu zemlju u ravnici, deset hektara najbolje hrastove šume i veliku, zidanu kuću u kojoj su odrasli. “Ja uzimam ovo. Prodajem šumu i njive onim investitorima što prave halu, a kuću ću pretvoriti u vikendicu za odmor. Tebi ostaje stara koliba na kraju sela i ono golo, kamenito brdo iza nje. To je ionako tvoj nivo, ti voliš tu da čuvaš ovce.”
Ilija je gledao u taj papir. Golo brdo bio je komad zemlje na kojem, kako se u selu pričalo, ni korov ne može da pusti korijen. Sam kamen i suva zemlja, bez prilaznog puta. Advokati su čekali da Ilija plane, da počne vrištati, da potegne sjekiru kako to obično biva kad braća dijele đedovinu. Branko se već bio spremio na suđenje i povlačenje po sudovima, uvjeren da će sa svojim parama lako slomiti brata seoskog siromaha.
Ali Ilija je samo duboko uzdahnuo. Pogledao je u brata, pa u sliku pokojnog oca na zidu, ispod koje je još uvijek gorjelo kandilo. Nije želio da prlja očev obraz. Nije želio da selo ispira usta njihovom svađom nad svježim grobom. Uzeo je onu običnu, hemijsku olovku i ćutke potpisao papir tamo gdje su mu advokati pokazali prstom. “Neka ti je prosto, brate,” rekao je Ilija tihim, ali čvrstim glasom. “Tebi tvoje pare i tvoj obraz, meni moj kamen i moj mir. Oca više nemamo, a od danas, očigledno, nemam ni brata.”
Branko se samo podrugljivo nasmijao, pokupio papire i istog dana otišao za grad. U narednih par mjeseci, rasprodao je očevu zemlju, posjekao šumu i uzeo ogroman novac koji je brzo spiskao na kocku i promašene poslove. Za to vrijeme, Ilija se preselio u onu trošnu, napuštenu kolibu. Uzeo je kramp i lopatu, i svako jutro sa prvim pijetlovima išao na ono prokleto, golo brdo da vadi kamenje, nadajući se da će bar malo zemlje očistiti da posadi krompir. Nije ni slutio šta ga čeka ispod tog sivog, surovog kamena.
Mjesecima je Ilija izlazio na ono svoje golo, vjetrom šibano brdo. Dok su komšije u ravnici orali meku, crnu zemlju traktorima, on je golim rukama i teškim, zarđalim krampom vadio kamen po kamen. Ruke su mu bile u krvavim žuljevima, a znoj mu je pekao oči pod vrelim ljetnim suncem. Selo ga je žalilo. Govorili su: “Eto šta ti je poštenje, ludom radovanje. Brat mu se kupa u milionima, a on lomi kičmu na kamenu gdje ni zmija neće da leži.” Ali Ilija je ćutao. U tom teškom radu i tišini prirode pronalazio je svoj mir i noćima mirno spavao u staroj kolibi.
Jednog sparnog avgustovskog jutra, odlučio je da raskrči teren oko jedinog starog, kvrgavog hrasta koji je nekim čudom preživio na vrhu tog kamenjara. Zamahnuo je krampom iz sve snage, duboko u suvu zemlju između debelog korijenja. Umjesto tupog udarca u kamen, začuo se oštar, metalni zvuk. Kramp je odskočio, a iz zemlje su izletjele iskre. Ilija je stao, obrisao znoj sa čela i kleknuo. Rukama je počeo da razgrće tvrdu zemlju, dok nije napipao ivice nečeg hladnog.
Polako je iz prašine izvukao staru, vojničku limenu kutiju. Bila je teška, prekrivena slojevima rđe i blata. Ilija je sjeo u hladovinu starog hrasta, uzeo kamen i snažno udario po zarđaloj bravi. Poklopac je uz škripu popustio. Ilija je očekivao da će naći staro oružje, dedino ordenje ili prazne čahure, ali unutra nije bilo ničeg sličnog. Na dnu kutije, umotana u debelu, voštanu mušemu koja ih je čuvala od vlage, ležala je hrpa starih, zvaničnih papira sa državnim pečatima i jedno pismo ispisano prepoznatljivim, drhtavim rukopisom njegovog oca Radomira.
Iliji su ruke počele da se tresu dok je otvarao pismo. “Sine moj, moj Ilija,” pisalo je. “Znao sam od prvog dana kako će se ovo završiti. Znao sam da će ti brat iz pohlepe uzeti svu plodnu zemlju, kuću i šumu. Znao sam da će dovesti advokate i da ti nećeš reći ni riječi, da ne bi blatio moje ime. Brankove su oči slijepe od para. On gleda samo ono što je na površini, ali ne vidi šta je ispod.”
Suze su zamaglile Ilijin vid, a kapljice znoja su padale po starom papiru dok je čitao dalje: “Slušaj me dobro, sine. Ovo golo brdo koje ti je brat uvalio kao ruglo, krije najveću tajnu našeg kraja. Još prije trideset godina, dovodio sam inženjere iz grada u tajnosti. Tačno ispod tog starog hrasta ukršta se pet podzemnih žila najčistije planinske vode. U ovoj kutiji su vlasnički listovi i dozvole za koncesiju koje sam godinama tajno plaćao. Nisam htio da se za to zna, jer bi Branko to odmah prodao strancima. Ostavljam ovo tebi, jer znam da ti jedini nećeš prodati djedovinu. Kopaj duboko, sine, i pusti vodu da teče. Tvoj otac, Radomir.”
Ilija je ispustio pismo, zagrlio onu zarđalu kutiju i zaplakao iz sveg glasa. Zvuk njegovog jecaja odbijao se o taj goli, surovi kamen. Shvatio je kolika je bila očeva mudrost i ljubav. Sutradan je u selo doveo majstore sa velikim bušilicama. Kada su probili samo dvadeset metara ispod hrasta, iz zemlje je pod ogromnim pritiskom šiknuo mlaz ledene, kristalno čiste vode. Bio je to najkvalitetniji izvor u cijelom regionu.
U roku od nekoliko godina, golo brdo se neprepoznatljivo promijenilo. Ilija je napravio etno-izletište, podigao malu fabriku za flaširanje vode koja je dobila brojne nagrade za kvalitet, i sagradio prelijepu drvenu kuću. Postao je najugledniji domaćin u okrugu, dajući posao ljudima iz sela. A za to vrijeme, Brankova imperija se srušila. Ljudi iz grada sa kojima je mešetario oko njiva uzeli su mu sve. Upao je u ogromne dugove, žena u bundi ga je ostavila, a on je završio na ulici, bez dinara i bez obraza.
Jedne hladne, jesenje noći, na kapiju Ilijinog prelijepog imanja zakucao je jedan čovjek. Bio je mokar, u prljavom kaputu, pognut do zemlje. Bio je to Branko. Došao je pješke iz grada, nemajući više kud da ode. Kada je Ilija izašao na trem, Branko je pao na koljena pred rođenim bratom, moleći kroz suze samo za čašu vode sa onog brda koje mu je iz inata dao, i za krov nad glavom. Ilija, čovjek čistog srca, nije ga otjerao. Uveo ga je unutra, dao mu suvu odjeću i posao magacionera u svojoj fabrici. Nije mu rekao ni jednu ružnu riječ, ali Branko je svako jutro, noseći gajbice sa vodom na očevom “bezvrijednom” kamenjaru, gutao najgorče suze srama zbog onoga što je uradio.
