Majka Stana je bila žena koju je život šibao sa svih strana, ali je ona stajala uspravno kao stari hrast usred livade. Rano je ostala udovica, sa malim sinom Goranom u naručju i velikim imanjem koje je trebalo obrađivati. Njene ruke bile su grublje od muških, ispucale od zemlje i mraza, ali je njeno srce bilo meko kao pamuk. Goran je bio zenica njenog oka. Štedjela je na sebi, krpila stare haljine i jela proju, samo da bi njega školovala u gradu, da postane gospodin i da ne mora, kao ona, da gleda u nebo i moli za kišu.
Goran je bio dobar momak, ali povodljiv. Završio je fakultet, zaposlio se u dobroj firmi i ubrzo upoznao Jasminu. Jasmina je bila prava gradska djevojka – dotjerana, našminkana, sa skupim telefonima i još skupljim prohtjevima. Kada ju je Goran prvi put doveo u selo da upozna majku, Stana je ispekla pogaču, zaklala najbolje pile i iznijela slatko od dunja. Jasmina je samo s gađenjem pogledala blatnjavo dvorište, obrisala stolicu vlažnom maramicom prije nego što je sjela i jedva dotakla hranu, žaleći se na “težak miris štale”.
Vjenčanje je bilo u gradu, u skupom restoranu. Stana je došla u svojoj najboljoj crnini, sa čistom bijelom maramom, tiha i ponizna. Jasmina ju je sklonila u najdalji ćošak sale, “da se ne sramoti pred njenim modernim prijateljima”. Goran je ćutao. Nije imao snage da se suprotstavi ženi koja je već tada počela da kroji njihov život. Nakon svadbe, posjete su se prorijedile. Jasmina je jasno stavila do znanja Goranu: “Tvoja majka je dobra žena, ali ona ne pripada našem svijetu. Ne želim da mi dolazi u stan nenajavljena, da mi prlja tepihe onim seljačkim cipelama i da mi stan miriše na zapršku. Mi smo sada gospoda.”
Tako je Stana ostala sama u svojoj velikoj, praznoj kući. Goran bi navratio jednom u dva mjeseca, donio kesu pomorandži i kafu, posjedio pola sata gledajući na sat, i žurio nazad “jer ga Jasmina čeka”. Stana se nikada nije žalila. Pitala je za zdravlje, pitala je treba li im šta. Kada bi Goran pomenuo da planiraju kupovinu većeg stana ili novog auta, Stana bi samo klimnula glavom i rekla: “Neka, sinko, samo nek ste vi meni sretni.”
Godine su prolazile, a Stana je počela da kopni. Komšije su primijetile da starica prodaje komad po komad zemlje. Prvo je prodala šumu u potoku, pa najbolju njivu pored puta, pa čak i dio voćnjaka. Selo je počelo da priča: “Šta će staroj Stani tolike pare? Sigurno ih negdje krije u slamarici, škrtica stara, a sin joj se u gradu zadužuje za kredite.” Niko nije znao pravu istinu, a Stana je ćutala kao zalivena.
Jasmina je, čuvši glasine da svekrva rasprodaje imovinu, počela češće da šalje Gorana u selo, ali ne da obiđe majku, već da “izvidi situaciju”. “Idi vidi šta radi ta tvoja majka,” govorila je. “Prodaje đedovinu, a nama ni dinara ne daje. Sigurno čuva pare u onom starom sanduku. Kad umre, to će sve biti naše, konačno ćemo otplatiti ovaj stan i kupiti vikendicu na Zlatiboru.” Goran bi dolazio, pitao majku za pare, a ona bi se samo blago nasmijala i rekla: “Ima majka, ne brini ti, sve će to tebe sačekati.”
Te zime, Stana se razboljela. Nije htjela da zove sina da ga ne uznemirava. Umrla je jedne hladne noći, sama, sa slikom svog sina i snaje na grudima. Našla ju je komšinica koja joj je donosila vodu. Kada je Goranu javljeno da mu je majka umrla, zaplakao je, ali Jasmina nije gubila vrijeme. Odmah je počela da računa. “Žao mi je, Gorane, ali život ide dalje. Sad moramo vidjeti šta je sa kućom i onim parama od zemlje. Sigurno ih je negdje sakrila. Moramo angažovati advokata da se to što prije riješi.”
Na sahranu su došli u novom, crnom džipu. Jasmina je nosila ogromne crne naočare, glumeći tugu pred selom, dok je ispod oka mjerkala kuću i okućnicu. “Ovo ćemo sve srušiti,” šapnula je Goranu dok su bacali grumen zemlje na sanduk. “Prodaćemo plac, ovdje može da se uzme dobra lova.” Nakon sahrane, u Staninoj hladnoj kući okupila se rodbina. Došao je i stari seoski advokat, noseći Stanin testament i onaj čuveni, stari drveni kovčeg za koji je Jasmina vjerovala da je pun novca.
Stari advokat je sjeo za masivni drveni sto u Staninoj kuhinji, polako namjestio naočare i pogledao u Gorana i Jasminu. Jasmina je cupkala nogom ispod stola, ne skrivajući nestrpljenje. Pogled joj je bio fiksiran na veliki, rezbareni drveni kovčeg koji je stajao u ćošku. “Hajde, čovječe, otvaraj to,” mrmljala je sebi u bradu, već planirajući kako će tim novcem otplatiti ostatak kredita za stan i kupiti novi namještaj. Mislila je da je starica godinama skupljala dukate ili devize od prodatih njiva.
Advokat je ustao, izvadio veliki gvozdeni ključ i prišao kovčegu. Kada je brava škljocnula i teški poklopac se podigao, iz kovčega je zapahnuo miris dunja i starog papira. Jasmina je prva skočila i zagledala se unutra. Ali, umjesto sjaja zlata ili debelih svežnjeva novčanica, u kovčegu su stajale samo uredno složene gomile papira. Na stotine roze i plavih uplatnica, povezanih gumicama.
“Šta je ovo?!” vrisnula je Jasmina, prebirajući po papirima kao luda. “Gdje su pare? Gdje je zlato? Šta će nam ovo smeće?” Goran je prišao, uzeo jedan svežanj i počeo da čita. Ruke su mu se zatresle. Na svakoj uplatnici stajalo je njegovo ime. Bile su to potvrde o uplatama rata za njegov stambeni kredit, za onaj auto koji su kupili, pa čak i za Jasminina “luksuzna” putovanja koja su mislili da su pokrili bonusima.
“Ovo su… ovo su naše rate,” promucao je Goran, blijed kao krpa. “Ona je… ona je sve plaćala.” Advokat je klimnuo glavom. “Vaša majka je, gospodine Gorane, prodala svaku njivu, svaki komad šume i na kraju i svoj miraz, samo da bi vama tajno uplaćivala dugove u banci. Dolazila je kod mene svaki mjesec da to sredim anonimno. Rekla je: ‘Ne želim da se moj sin muči kao ja. Neka misle da im ide dobro, neka žive gospodski, a ja ću se već nekako snaći sa korom hljeba.'”
Goran je pao na koljena pored kovčega, grleći one papire koji su vrijedili više od svakog bogatstva. Njegova majka je jela pasulj i živjela u hladnoj kući, prodavala djedovinu metar po metar, samo da bi njegova žena mogla da se hvali “uspješnim životom” u gradu. Jasmina je stajala zaleđena, otvorenih usta. Njena bahatost se istopila u sekundi. Shvatila je da su onaj “fensi” stan u koji je branila svekrvi da dođe, zapravo platile te iste svekrvine žuljevite ruke.
Ali, šok tu nije bio gotov. Advokat je izvadio zapečaćen koverat. “Ovo je testament za nepokretnu imovinu,” rekao je hladno. Jasmina se trgnula, nadajući se da će bar ova kuća i okućnica pripasti njima, da bar nešto izvuku. Advokat je pročitao glasno: “Svu svoju preostalu imovinu, ovu kuću u kojoj sam umrla i okućnicu, ostavljam svojoj komšinici Milki. Ona mi je jedina donosila čašu vode kad sam pala u krevet, ona mi je prala veš i ona me je držala za ruku dok sam ispuštala dušu, kad nikog drugog nije bilo.”
“Svom sinu Goranu i snahi Jasmini,” nastavio je advokat čitajući Stanine riječi, “ostavljam ovaj kovčeg sa plaćenim računima, da znaju da ih je majka voljela više od sebe, i ostavljam im po jedan par vunenih čarapa koje sam isplela pred smrt. Da ih griju, jer novac i beton u gradu to ne mogu. I da ne zaborave da se ljubav ne mjeri kvadratima, nego onim ko ti vrata otvori kad ti je najteže.”
Jasmina je briznula u plač i istrčala iz kuće, ne mogavši da podnese sramotu pred rodbinom i komšijama koji su stajali na vratima i sve čuli. Goran je ostao da sjedi na podu, držeći u jednoj ruci uplatnice, a u drugoj par grubih, vunenih seljačkih čarapa. Gledao je u praznu stolicu gdje je njegova majka sjedila godinama, sama, čekajući poziv koji rijetko stizao.
Tog dana, Goran nije otišao za Jasminom u grad. Ostao je u majčinoj kući, ložio vatru u starom šporetu i plakao cijelu noć, ljubeći hladne zidove koji su upili svu tugu i žrtvu jedne majke. Shvatio je prekasno da je imao blago koje se ne kupuje, i da ga je izgubio onog dana kada je dozvolio da ga sjaj grada zaslijepi pred onim što je jedino važno – majčinim srcem. Kuću je, kako je majka i željela, predao komšinici Milki, ne uzevši ni crijep, znajući da je to jedina pravda.
