Asim i Tarik bili su braća kakva se rijetko rađaju. Odrastajući u siromaštvu, na strmim obroncima sela, dijelili su svaki komad hljeba, svaku jabuku i svaku poderanu patiku. Kad bi neko u mahali poprijeko pogledao Asima, mlađi Tarik bi bez razmišljanja skakao u odbranu. Bili su jedan drugom i štit i oslonac. Njihov pokojni otac, pošteni i skromni rudar, uvijek je govorio s ponosom: “Nemam vam ostaviti dukate, djeco moja, ali vam ostavljam jedno drugo. Čuvajte brata, jer kad ja odem, samo vam je ta krv ostala.”
Ali, ljudski inat i pohlepa često su jači od svakog očevog amaneta. Kada je stari rudar preselio na ahiret, ostavio im je staru kuću i komad zemlje. Braća su, po dogovoru, srušila staru kuću i na toj zemlji sagradila dvije nove, jednu pored druge. Sve je bilo u redu dok nije došao red na postavljanje ograde i raspodjelu dvorišta. Zbog jedne nejasne crte u katastru, nastao je spor oko jednog jedinog metra krševite, bezvrijedne zemlje.
Ono što je počelo kao obična rasprava, preko noći se pretvorilo u rat. Asim je tvrdio da je međa njegova, Tarik da je njegova. Pale su teške riječi, psovke koje nikada prije nisu izgovorili. Žene su se umiješale, dolivajući ulje na vatru, a ponos je obojici zaslijepio oči. Umjesto da sjednu i prepolove taj metar kamena, oni su pozvali geometre, pa advokate, i na kraju – zidare. Na onoj spornoj međi, sazidali su visoki betonski zid.
Taj sivi, hladni zid postao je spomenik njihovoj ludosti i inatu. Od tog dana, punih dvadeset godina, Asim i Tarik jedan drugom nisu nazvali selam. Živjeli su kuća do kuće, slušali kako jedan drugom pale auto ujutro, kako im žene piju kafu na terasama, ali se nikada nisu pogledali u oči. Ako bi se sreli u seoskoj prodavnici, okretali bi glave kao da su najveći krvnici.
Najveća tragedija tog zida bila je što je razdvojio i njihovu djecu. Asimovi sinovi i Tarikove kćerke su odrastali gledajući u tu betonsku prepreku. Bilo im je strogo zabranjeno da se igraju zajedno. Zid je bacao dugu, crnu sjenku na obje avlije, a selo je pričalo i iščuđavalo se kako dvije rođene krvi mogu biti toliko tvrde. Godine su prolazile, kosa im je posijedila, ali inat nije popuštao ni milimetra.
A onda je sudbina odlučila da umiješa svoje prste, onako kako samo ona to umije – surovo i bez najave. Tarik se počeo osjećati loše. Osjećao je stalni umor, lice mu je dobilo sivu, zemljanu boju, a noge su mu oticale. Mislio je da je to od teškog rada na građevini, ali kada se jednog jutra srušio u dvorištu, hitno je prebačen u bolnicu. Nalazi su bili poražavajući. Njegovi bubrezi su potpuno otkazali.
Doktor je bio iskren i brutalan. Tariku je ostalo svega par mjeseci života. Dijaliza je mogla samo nakratko kupiti vrijeme, ali njegov jedini pravi spas bila je hitna transplantacija bubrega. Tarikova žena i djeca su odmah testirani, ali niko od njih nije bio kompatibilan donor. Krenuli su po rodbini, moleći za spas, ali su se vrata redom zatvarala. Svi su imali neki izgovor – strah, svoje bolesti, svoje porodice. Tarik je ostao sam, ležeći u bolničkom krevetu, polako se mireći sa smrću.
Vijest o Tarikovoj bolesti brzo je stigla do Asima preko komšija. Jedne noći, Asim je izašao u svoje dvorište. Stajao je u mraku, ispred onog visokog, betonskog zida. S druge strane je vladala tišina. Više se nije čuo Tarikov kašalj, ni njegovi koraci. Asim je spustio svoju grubu, žuljevitu ruku na hladni beton. Srce mu je udaralo kao ludo. U glavi mu je odzvanjala ona davna očeva rečenica: “Samo vam je ta krv ostala.” Asimov ponos se počeo lomiti pred strahom da će zauvijek izgubiti brata zbog jednog metra proklete zemlje.
Tarikovi dani su se pretvorili u agoniju iščekivanja. Aparati za dijalizu su ga održavali u životu, ali je on kopnio pred očima svoje porodice. Žena mu je noćima plakala pored kreveta, a on se u tišini opraštao od ovog svijeta. A onda, jednog sivog, kišovitog jutra, u bolničku sobu je ušao glavni hirurg sa osmijehom koji je osvijetlio cijelu prostoriju. “Tarike,” rekao je doktor, listajući papire, “desilo se čudo. Imamo savršenog donora. Anoniman je, ali se tkiva poklapaju u procenat. Spremamo te za operacionu salu.”
Tarik nije mogao vjerovati. Suze su mu lile niz upale obraze dok se zahvaljivao Bogu i tom nepoznatom čovjeku koji mu je odlučio pokloniti život. Operacija je bila duga i izuzetno teška. Trajala je satima, dok je Tarikova porodica u hodniku strepila za svaki otkucaj njegovog srca. Hirurzi su obavili besprijekoran posao. Novi bubreg je odmah počeo funkcionisati, donoseći novu krv i novu nadu u Tarikovo umorno tijelo.
Kada se Tarik probudio na odjeljenju intenzivne njege, osjetio je oštar bol u stomaku, ali i neku neopisivu lahkoću koju godinama nije osjetio. Disao je punim plućima. Iznad njega je stajao onaj isti hirurg, provjeravajući monitore. Tarik ga je slabom rukom uhvatio za mantil. “Doktore,” prošaputao je kroz masku za kisik, “molim vas… recite mi ko je taj čovjek. Ko mi je dao bubreg? Moram mu poljubiti ruku. Moram znati za koga ću se do kraja života moliti.”
Doktor je duboko udahnuo, prebacio pogled na prozor, pa se vratio do Tarika. “Taj čovjek je insistirao da ostane potpuno anoniman. Potpisao je sve papire o tajnosti,” rekao je ljekar blagim glasom. “Međutim, prije nego što su ga uveli u salu pored tvoje, zamolio me je da ti predam jednu sitnicu kada se probudiš. Rekao je da ćeš ti odmah znati od koga je.” Doktor je zatim zavukao ruku u džep svog mantila, izvadio nešto malo i tvrdo, i nježno to spustio na Tarikove grudi.
Tarik je drhtavom rukom opipao predmet. Kada ga je prinio bliže očima, svijet u bolničkoj sobi je potpuno stao. Na njegovim grudima ležala je stara, drvena praćka. Bila je izrezbarena dječijim nožićem, a na dršci su bila urezana dva nespretna slova: “A” i “T”. Bila je to praćka koju im je pokojni otac napravio prije četrdeset godina, ista ona oko koje su se on i Asim kao djeca stalno otimali, sve dok je Asim jednom nije sakrio da bi je sačuvao.
U tom trenutku, Tariku se srušio cijeli svijet. Nije to bio nikakav nepoznati stranac. Čovjek koji je legao na operacioni sto, pod nož, da bi mu dao dio sopstvenog tijela i spasio mu život, bio je njegov rođeni brat Asim. Isti onaj brat kom nije nazvao selam pune dvije decenije. Isti onaj brat zbog kog je podigao onaj prokleti zid od inata. Tarik je zario lice u jastuk i počeo da jeca na sav glas. Plakao je iz dubine duše, gušeći se u suzama kajanja i srama zbog svake izgubljene godine.
Nekoliko sedmica kasnije, Tarik je otpušten na kućno liječenje. Iako je još uvijek bio slab i u zavojima, kada je izašao iz auta pred svojom kućom, nije otišao u krevet. Žena ga je dozivala, djeca su trčala za njim, ali on ih nije čuo. Otišao je pravo u šupu. Svojim drhtavim, ali odlučnim rukama zgrabio je tešku macolu (čekić za razbijanje betona). Dovukao se do onog sivog, zlokobnog zida koji je dijelio njegovo i Asimovo dvorište.
Sa suzama koje su mu lile niz lice, podigao je čekić koliko je mogao i iz sve snage udario u beton. Tras! Komad betona se odlomio. Udario je ponovo, i ponovo, urlajući od bola i emocija. Mahala se okupila, svi su gledali u čudu. A onda se, s druge strane, pojavio Asim. Hodao je polako, držeći se za ranu na boku. Tarik je bacio čekić, preskočio preko ruševina i pao svom bratu u zagrljaj. Pala su dva stara čovjeka na koljena, u prašinu i komade betona, grleći se i plačući kao ona dva dječaka nekada, dokazujući pred cijelim svijetom da krv i bratska ljubav mogu srušiti i najtvrđe zidove ljudske oholosti.
