Eleanor Vens živjela je u svijetu apsolutnog, sterilnog savršenstva. Njena vila u najskupljem dijelu Londona izgledala je kao muzej, njeni muževi su bili isključivo milijarderi, a njen ugled u visokom društvu bio je besprijekoran. Za nju, ljudi nisu bili živa bića sa osjećanjima; bili su samo šahovske figure, dodaci koji su morali da se uklope u njenu sliku idealnog života. Svaka mrlja na haljini, svaka pogrešna riječ na večeri, bila je razlog za otkaz ili prekid prijateljstva. U njenom svijetu nije bilo mjesta za slabost, a ponajmanje za manu.
Jedina stvar koja je nedostajala njenom savršenom carstvu bio je nasljednik. Međutim, Eleanor nije željela da kvari svoju besprijekornu figuru devetomjesečnom trudnoćom, pa je unajmila surogat majku. Sve je bilo strogo poslovno, papiri su potpisani, a basnoslovna suma je isplaćena. Kada je beba, mali dječak kojem je dala ime Leo, konačno stigla u njenu vilu, Eleanor je bila oduševljena. Beba je izgledala kao mali anđeo iz časopisa – plava kosa, krupne plave oči i koža poput porcelana. Leo je bio njen novi, najljepši trofej za pokazivanje na humanitarnim balovima.
Ali, savršenstvo je iluzija koja se brzo lomi. Kada je Leo napunio osam mjeseci, dadilje su primijetile da dječak uopšte ne reaguje na zvukove. Nije se okretao kada bi zalupila vrata, nije se budio uz buku, niti je reagovao na majčin glas. Eleanor, vidno iznervirana što njen “savršeni” raspored mora da se prekida, pozvala je tim najskupljih pedijatara u vilu. Nakon niza detaljnih pregleda, glavni doktor je spustio slušalice, pogledao bogatašicu u oči i saopštio surovu istinu: Leo je rođen sa teškim oštećenjem sluha. Bio je potpuno gluv.
Za svaku normalnu majku na svijetu, ova vijest bi bila poziv na borbu, razlog da dijete voli još više i da mu pomogne. Ali za Eleanor, to je bila neoprostiva uvreda. Dok je doktor objašnjavao opcije, znakovni jezik i aparate, ona je samo hladno zurila u dječaka koji se igrao na tepihu. Nije osjećala ljubav. Osjećala je samo stid i duboko, jezivo gađenje. U njenoj glavi, Leo više nije bio njen sin. Postao je “felerična roba”, slomljena igračka koja će biti predmet sažaljenja i ogovaranja u njenom elitnom krugu. A Eleanor Vens nije trpjela sažaljenje.
Iste te večeri, u hladnom mraku svoje radne sobe, Eleanor je donijela monstruoznu odluku. Pozvala je svoje advokate i naredila im da pronađu najbolju, ali najizolovaniju specijalnu ustanovu u zemlji. Naredila je da se dijete tajno prebaci tamo i da se plati koliko god je potrebno da niko nikada ne sazna njegovo porijeklo. Svojim prijateljima iz visokog društva saopštiće tragičnu vijest – mali Leo je iznenada preminuo u snu. Organizovaće lažnu, skupu sahranu, obući će crnu dizajnersku haljinu, primiti saučešća i izbrisati “grešku” iz svog života.
Taj jezivi razgovor iz hodnika je slušala Maria, Eleanorina lična sobarica. Maria je bila siromašna imigrantkinja, žena tiha kao sjenka, koja je godinama trpjela Eleanorino ponižavanje kako bi prehranila sebe. Ali Maria je imala jednu ranu – nikada nije mogla da ima svoju djecu. Od prvog dana kada je Leo donesen u vilu, ona je bila ta koja ga je tajno grlila, uspavljivala i pjevala mu, znajući da ga dječak ne čuje, ali osjećajući da on razumije vibraciju njenog srca. Kada je čula da Eleanor planira da baci dijete u instituciju kao komad smeća, njen svijet se srušio.
Maria te noći nije mogla da spava. Gledala je malog Lea kako mirno diše u svom preskupom krevecu, nesvjestan da ga je rođena majka upravo osudila na život bez ljubavi, zaboravljenog od svih. U Mariji se tada probudila lavica. Spakovala je svoje skromne stvari u jednu torbu. Ujutru je uletjela u Eleanorinu radnu sobu, bez kucanja, prekidajući je usred doručka. “Nećete ga poslati u dom,” rekla je Maria, drhteći od bijesa i straha, gledajući ravno u hladne oči bogatašice. “Ja ću ga uzeti. Daćete mi onaj novac koji ste spremili za advokate i ćutanje, i ja ću sa njim nestati. Nikada nećete čuti za nas.”
Eleanor ju je pogledala s prezirom, ali je brzo shvatila da joj je to najlakši i najtiši izlaz. Otvorila je sef, bacila pred sobaricu debelu kovertu s novcem i rekla: “Uzmi to derište i gubi mi se iz kuće. Za mene, on je mrtav.” Tog kišnog jutra, siromašna sobarica je sa djetetom u naručju izašla iz luksuzne vile, ostavljajući bogatašicu u njenom ledenom, savršenom paklu. Obećala je malom Leu da će raditi tri posla i krvariti ako treba, samo da od njega napravi čovjeka. Proći će dvadeset i pet godina dok se sudbina ne umiješa na najbrutalniji mogući način, da naplati svaki dug.
Dvadeset i pet godina je prošlo od tog kišnog jutra. Eleanorino carstvo lažnog savršenstva polako je počelo da se kruni, a onda se i potpuno urušilo. Njeni bogati muževi su je ostavljali zbog mlađih, savršenijih žena, baš onako kako je ona ostavljala sve što joj nije odgovaralo. Loše investicije i beskrajne sudske parnice otopile su njeno bogatstvo. Od nekadašnje palate, ostao joj je samo hladan, prazan luksuzni stan u kojem je odzvanjala tišina. Ostala je potpuno sama, zaboravljena od onog istog elitnog društva za koje je žrtvovala sopstveno dijete.
A onda je stigla presuda gora od svakog bankrota. Mjesecima je trpjela stravične glavobolje i gubitak vida, dok na kraju nije otišla na pregled. Snimci su pokazali rijedak, izuzetno agresivan tumor na mozgu, smješten na najgorem mogućem mjestu. Najbolji doktori u Londonu su samo odmahivali glavom. Operacija je bila previše rizična, šanse za preživljavanje minimalne. Rekli su joj da postoji samo jedan čovjek u cijeloj državi koji bi možda mogao da izvede takav zahvat – mladi, genijalni neurohirurg čije je ime postalo legenda u medicinskim krugovima. Zvao se doktor Leo.
Ono što Eleanor nije znala, jeste da je taj briljantni um bio upravo onaj dječak kog je prije četvrt vijeka bacila u mrak. Njena siromašna sobarica Maria održala je svoje obećanje. Radila je do iznemoglosti, čistila tuđe kuće do kasno u noć, samo da bi Leu kupila najmodernije slušne aparate i platila mu najbolje specijalne škole. Leo je naučio da savršeno čita sa usana, a njegov um je bio nezaustavljiv. Kroz suze, znoj i majčinsku ljubav žene koja ga nije rodila, ali ga je voljela više od života, “felerično” dijete je izraslo u medicinskog čuda.
Očajna i uplašena za svoj goli život, Eleanor je prodala posljednje vrijedne slike iz stana kako bi platila mjesto na privatnoj klinici gdje je ovaj genijalni hirurg operisao. Nije je zanimalo ko je on, zanimalo ju je samo da njeno srce nastavi da kuca. Dobila je termin. Došao je dan operacije. Nekadašnja čelična dama londonske elite sada je ležala na nosilima, obučena u jeftinu bolničku spavaćicu, drhteći od straha kao i svaki drugi smrtnik. Sva njena arogancija i oholost nestali su pred hladnim, sterilnim svjetlima operacione sale.
Medicinske sestre su je pripremile, priključile je na aparate čiji je ritmični zvuk odzvanjao salom. Vrata su se automatski otvorila i unutra je ušao glavni hirurg, praćen svojim timom. Bio je visok, u zelenoj hirurškoj uniformi, sa maskom koja mu je prekrivala pola lica. Eleanor je poluotvorenih očiju gledala u svog spasioca. Kada je prišao operacionom stolu i pogledao njene nalaze, njegove krupne, prodorne plave oči susrele su se sa njenim. Eleanor je osetila neobjašnjivu jezu. Te oči su joj bile stravično poznate.
Hirurg je spustio tablet sa njenim nalazima. Svi u sali su zaćutali. Zatim je uradio nešto neočekivano. Umjesto da traži anesteziju, on je polako, svojim rukama u sterilnim rukavicama, povukao hiruršku masku ispod brade. Eleanorino disanje se ubrzalo. Gledala je u prelijepo, markantno muško lice. A onda je njen pogled pao na njegovu desnu stranu glave. Iza uha, savršeno uklopljen, stajao je moderni, crni slušni aparat. Njene zjenice su se raširile od stravičnog šoka. Monitor za rad srca počeo je panično da pišti.
Leo ju je gledao hladno, bez trunke bijesa, ali i bez trunke ljubavi. Njegove usne su se pomjerile, a glas, onaj specifični glas čovjeka koji je morao da nauči da govori iako ne čuje svoj odjek, prekinuo je tišinu sale. “Ne brinite, gospođo Vens,” rekao je polako, dok su sestre u šoku gledale šta se dešava. “Ja ne pravim greške. Spasiću vam život danas. Moja majka Maria me je naučila da svaki život ima vrijednost… čak i vaš.”
Eleanor je htjela da vrisne, htjela je da zaplače, da ga moli za oprost, ali iz njenog grla nije izašao ni glas. Suze su joj se slivale niz obraze i upijale u bolnički jastuk dok je gledala u to “felerično” dijete, u taj “otpad” kog se gadila, a koji sada u svojim rukama drži njen jedini, bijedni život. Anesteziolog je ubrizgao lijek. Posljednje što je nekadašnja bogatašica vidjela prije nego što ju je progutao mrak i kajanje iz kog se nikada neće probuditi, bio je blagi, pobjednički osmijeh sina kojeg je zauvijek izgubila.
