Lejla je bila žena čiji je život izgledao kao savršena, iscenirana naslovnica luksuznog magazina. Udata za imućnog privrednika, živjela je u ogromnoj vili na brdu iznad grada. Za Lejlu, vjera nije bila stvar srca, već još jedan način da pokaže svoj prestiž. Kada bi došao Ramazan, ona je oblačila najskuplje, dizajnerske haljine, stavljala tešku šminku i svaki dan na društvenim mrežama objavljivala slike sa bogatih iftara. Njene trpeze su bile prepune đakonija, ali na njenim vratima nikada nije nahranjen nijedan siromah, niti je njena ruka ikada pomilovala jetima (siroče).
U toj njenoj velikoj, hladnoj vili, tiho kao sjenka, radila je Amina. Amina je bila samohrana majka, udovica, žena nevjerovatne blagosti i čiste, iskrene vjere. Radeći teške poslove, čisteći tuđe kuće, pokušavala je da odgoji svog desetogodišnjeg sina Edina u poštenog čovjeka. Amina je postila svaki dan. Njene usne su bile suhe, a ruke ispucale od jakih hemikalija i vrele vode, ali nikada nije prigovorila. Ribala je Lejline mermerne podove i prala njene skupe tepihe, dok je u sebi tiho učila dove (molitve), zahvalna Bogu što ima priliku da zaradi pošten dinar.
Ovaj Ramazan je za Aminu bio posebno važan. Njen mali Edin je prvi put postio cijeli mjesec, a ona mu je obećala da će mu, od plate koju joj Lejla duguje, pred sami Bajram kupiti novo odijelo i prave, kožne cipele. Edin je mjesecima sanjao o tim cipelama, gledajući ih u izlogu jedne male radnje u čaršiji. Zbog tog dječijeg osmijeha, Amina je radila i prekovremeno, glancajući kristalne lustere i peglajući gomile Lejline odjeće, radujući se danu kada će primiti svoju krvavo zarađenu platu.
Tri dana pred Bajram, u vili je nastao neviđeni haos. Lejla se spremala za neki važan, elitni prijem. Prevrnula je cijelu spavaću sobu, otvarala ladice i bacala skupe kutije sa nakitom po podu. Njeno lice, do tada njegovano i nasmijano, pretvorilo se u masku bijesa i panike. Nije mogla da pronađe svoj najskuplji, zlatni prsten sa velikim dijamantom koji je dobila za godišnjicu braka. Pretražila je svaku torbu, svaki džep, a onda je njen ledeni pogled pao na Aminu, koja je tiho brisala prašinu u hodniku.
“Amina! Ovamo, odmah!” zagrmjela je Lejla, izletjevši iz sobe. Amina je spustila krpu i prišla, zbunjena i preplašena tonom svoje gazdarice. “Gdje je moj prsten? Onaj sa dijamantom, stajao je juče na komodi! Ti si jedina ulazila ovdje da čistiš!” Amina je preblijedjela. Noge su joj se odsjekle. “Gospođo Lejla, Bogom Vam se kunem, ja taj prsten nisam ni vidjela, a kamoli dotakla. Znate da ja nikada tuđe ne bih uzela,” drhtavim glasom je odgovarala nesretna žena, stežući svoje ispucale ruke.
Ali Lejlin oholi um nije želio da čuje istinu. Za nju je sirotinja uvijek bila kriva. “Kome ti spominješ Boga, kradljivice jedna?!” vrištala je Lejla, unoseći se Amini u lice. “Znam ja takve kao ti! Glumite poštenje, postite, a kradete iz tuđih kuća! Mislila si da ćeš njime platiti račune? Vadi taj prsten odmah ili zovem policiju da te hapse pred djetetom!” Riječi su parale vazduh poput najotrovnijih strelica, gađajući pravo u Aminino nevino srce.
Lejla nije zvala policiju, ali je uradila nešto još gore. Zgrabila je Aminu za ruku, gurnula je prema izlaznim vratima i izbacila je napolje kao psa. “Gubi se iz moje kuće! I da znaš, onu platu što si trebala dobiti za ovaj mjesec, zaboravi! To ti je kazna za krađu! Svi će u mahali znati kakav si ti zapravo lopov!” urlala je Lejla s praga, dok su komšije iz okolnih vila izlazile na balkone i gledale scenu. Amina je stajala na ulici, ponižena, slomljena i uplakana, bez ijednog jedinog dinara u džepu. Bajramsko odijelo i dječije cipele nestali su u vihoru jedne nepravedne klevete.
Tog popodneva, u svojoj maloj, hladnoj kući, Amina nije imala šta da stavi na sofru za iftar osim malo suhog hljeba i vode. Gledala je u svog sina Edina, koji ju je grlio, brišući joj suze svojim malim rukama. Nije klela Lejlu. Nije vrištala od bijesa. Samo je rasprostrla svoju staru sedžadu (prostirku za molitvu). Pala je na sedždu, prislonila čelo na pod i zaplakala onako kako plače samo duša kojoj je nanesena teška nepravda. “Gospodaru moj,” šaputala je kroz suze, “Ti znaš istinu. Ne tražim osvetu, samo mi sačuvaj obraz i ne daj da moje dijete zaplače na bajramsko jutro.” Nebo iznad grada je ćutalo, ali suze pravednika nikada ne padaju u prazno.
Svanulo je i bajramsko jutro. Čaršijom je odjekivao glas mujezina, a mahale su mirisale na pečeno meso, kafu i taze baklavu. U svojoj ogromnoj vili, Lejla se pripremala za dolazak elitnih gostiju. Obukla je najskuplju, novu svilenu haljinu i stala pred veliko kristalno ogledalo. Trebala joj je njena omiljena, brendirana torbica koju nije nosila nekoliko dana. Uzela ju je sa gornje police ormara, otvorila je i gurnula ruku unutra tražeći svoj omiljeni crveni ruž za usne.
Njeni njegovani prsti napipali su nešto tvrdo i hladno na samom dnu torbe. Zapelo je u maloj, poderanoj rupi unutar svilene postave. Lejla je zbunjeno povukla taj predmet. Kada ga je izvukla na svjetlost dana, srce joj je preskočilo udarac. Zrak joj je stao u grudima. Na njenom dlanu, besprijekorno sjajan, ležao je onaj isti zlatni prsten sa dijamantom za koji je optužila Aminu. Sjećanje ju je u sekundi udarilo kao grom – sama ga je skinula i na brzinu gurnula u torbu prije odlaska u spa centar, i potpuno zaboravila na njega.
Prsten joj je ispao iz ruke i otkotrljao se po mermernom podu. Lejla je preblijedjela kao kreč. Shvatila je kakav je stravičan grijeh počinila. Optužila je nevinu ženu. Ponizila je siroticu koja je krvavo radila i postila. Ostavila je samohranu majku bez ijednog dinara pred Bajram, ukravši radost njenom djetetu. Njen “savršeni” post, njeni skupi iftari i slike na mrežama – sve je to u jednoj sekundi palo u vodu. Obuzeo ju je neopisiv, gušeći strah od Božije kazne, jer je dobro znala da suze jetima i kleveta pravednika ruše nebesa.
Skupa haljina počela je da je guši. Nije mogla da diše. Uletjela je u svoju luksuznu garderobu, srušila se na koljena i počela histerično da plače. Njena oholost se raspadala u paramparčad. Zgrabila je svoj novčanik, natrpala u njega svežanj novčanica, uzela onaj prsten sa poda i bez šminke, raščupana, u kućnim papučama istrčala iz vile. Nije marila ni za goste koji su trebali stići, ni za svoj ugled. Upalila je auto i pod ručnom kočnicom izletjela na ulicu, vozeći kao luda prema sirotinjskom dijelu grada.
Kada je stigla u Amininu mahalu, jedva je pronašla njenu staru, nakrivljenu kućicu. Blato joj je prljalo papuče, ali ona to nije ni primijetila. Drhtavom rukom je zakucala na stara drvena vrata sa kojih se ljuštila farba. Vrata su se polako otvorila. Pred njom je stajala Amina, u čistoj, ali iznošenoj haljini. Iza njenih leđa virio je mali Edin. Nije imao novo odijelo ni kožne cipele o kojima je sanjao, već je bio u staroj trenerci i čistim, zakrpljenim patikama.
Kada je Amina ugledala svoju bivšu gazdaricu, nije zalupila vrata. Nije počela da viče, niti ju je klela. Njeno lice, iako umorno, bilo je smireno i puno dostojanstva koje Lejla sa svim svojim milionima nikada nije imala. Vidjevši taj mir u očima žene koju je lažno optužila, Lejla se potpuno slomila. Tu, na prašnjavom i blatnjavom pragu sirotinjske kuće, bogatašica je pala na koljena. Zgrabila je Aminine grube ruke i privila ih na svoje uplakano lice, jecajući na sav glas.
“Halali mi, Amina! Bogom te molim, halali mi!” vrištala je Lejla, gušeći se u suzama dok je iz džepa vadila prsten i onaj debeli svežanj novca. “Našla sam ga! Sama sam ga gurnula u torbu i zaboravila! Ja sam oholi monstrum! Ostavila sam tvoje dijete bez bajramluka! Uzmi ove pare, uzmi sve, samo mi reci da mi opraštaš! Ne mogu da živim od straha šta će mi Bog uraditi zbog tvojih suza!” Njen plač je odzvanjao uskom ulicom, brišući svu lažnu veličinu kojom se godinama kitila.
Amina je osjetila kako joj topla suza klizi niz obraz. Sagnula se, uhvatila Lejlu za ramena i blago, ali čvrsto je podigla sa zemlje. “Ustani, Lejla,” rekla je Amina mekim glasom. “Ne priliči ti da klečiš pred čovjekom, na koljena se pada samo pred Bogom. Ja sam ti halalila još one noći na sedždi, jer ne želim da na onaj svijet nosim mržnju u srcu. Meni tvoje pare ne trebaju. Daj mom Edinu onu platu koju si mi dužna za moj rad, da kupi cipele.” Amina se tada blago nasmiješila i otvorila vrata širom. “Bujrum, uđi. Nemam pečenja ni bogate trpeze, ali sam napravila jednu skromnu tepsiju baklave. Sretan ti Bajram.” U tom trenutku, jedući najslađu baklavu u sirotinjskoj kući, Lejla je konačno naučila šta znači biti pravi, istinski čovjek.
