U staklenoj zgradi jedne od najvećih projektantskih firmi u Beogradu, Danica je bila “nevidljiva”. Bila je to žena u ranim šezdesetim, sijede kose skupljene u punđu, uvijek u istoj plavoj radnoj uniformi. Dolazila je u popodnevnim satima, kada bi se hodnici ispraznili, da isprazni kante, obriše prašinu i uglanca podove. Za mlade, ambiciozne inženjere i menadžere koji su jurili karijere, ona je bila samo dio namještaja. Niko je nije pozdravljao, niko je nije pitao kako je. Zvali su je samo kada bi se prosula kafa.
Na čelu najvažnijeg sektora bio je Stefan, mladić od nepune trideset godina, postavljen na tu poziciju zahvaljujući jakim porodičnim vezama, a ne znanju. Stefan je bio hodajuća arogancija. Nosio je najskuplja italijanska odijela, vozio sportski auto i tretirao podređene, a naročito “pomoćno osoblje” poput Danice, kao nižu vrstu. Njegov rječnik se sastojao od naredbi i uvreda, uvjeren da mu novac i pozicija daju za pravo da gazi sve pred sobom.
Firma je bila pred potpisivanjem ugovora decenije – projektovanja ogromnog, kompleksnog mosta za strane investitore. Stefan je bio zadužen za glavni statički proračun, srce cijelog projekta. Međutim, Stefan nije bio dorastao zadatku. Danima se znojio u svojoj kancelariji, gužvao papire, psovao i lupao šakom o sto. Postojala je jedna kompleksna matematička greška u proračunu nosivosti koju nikako nije mogao da riješi, a prezentacija pred strogim stranim investitorima bila je zakazana za sutra ujutro.
To veče, oko devet sati, Danica je tiho ušla u Stefanovu kancelariju da isprazni prepunu kantu za smeće. Stefan je sjedio za stolom, crven u licu, okružen gomilama zgužvanih nacrta. Kada je ugledao Danicu, sav svoj bijes i nemoć iskalio je na njoj. “Šta radiš tu više, baba jedna?!” izderao se Stefan. “Vidiš da radim važan posao! Samo mi smetaš i dižeš prašinu! Kupi to smeće i gubi mi se s očiju, nesposobna ženo!” Danica nije rekla ništa. Samo je pognula glavu, pokupila papire sa poda i tiho izašla, naviknuta na poniženja.
Kada je Stefan konačno odustao i bijesan otišao kući, Danica je ostala sama na spratu. Ušla je ponovo u njegovu kancelariju da završi čišćenje. Dok je brisala njegov veliki mahagoni sto, pogled joj je pao na glavni nacrt raširen preko cijele površine, prepun crvenih ikseva i Stefanovih nervoznih škrabotina. Danica je zastala. U njenim umornim, staračkim očima odjednom se pojavila neka nova, oštra iskra.
Ono što niko u firmi nije znao, pa ni bahati Stefan, bilo je to da Danica nije oduvijek bila čistačica. Prije trideset godina, prije rata i porodične tragedije koja joj je odnijela sve i slomila duh, Danica je bila jedan od najperspektivnijih mladih građevinskih inženjera u staroj Jugoslaviji. Njen um je bio briljantan za matematiku i statiku, ali ju je život natjerao da zaboravi ko je bila i da preživljava ribajući tuđe podove.
Gledajući taj nacrt, Danicin stari mozak se probudio. Greška koju Stefan danima nije mogao da vidi, njoj je bila jasna kao dan. Bila je to fundamentalna greška u diferencijalnoj jednačini. Nije mogla da izdrži. Njene ruke, ogrubjele od deterdženata, uzele su Stefanovu skupu tehničku olovku. Sjela je u njegovu fotelju i pod svjetlom stone lampe počela da piše.
Radila je sat vremena, u potpunoj tišini, ispisujući kompleksne formule po marginama nacrta. Njen rukopis je bio sitan, precizan i elegantan. Kada je završila, problem je bio riješen. Most je bio stabilan. Ostavila je popravljeni nacrt na sredini stola, vratila olovku na mjesto, uzela svoju kofu i krpu, i otišla kući u svoj mali podstanarski stan, osjećajući prvi put nakon mnogo godina onaj stari, zaboravljeni ponos. Nije ni slutila kakvu će buru njen potez izazvati sutradan.
Kada je Stefan sljedećeg jutra ušao u svoju kancelariju, prvo što je ugledao bio je nacrt na sredini stola. Bijesno je prišao da ga baci u smeće, misleći da ga je zaboravio skloniti. Ali, kada je pogledao malo bolje, srce mu je poskočilo. Na marginama su bile ispisane savršene, elegantne jednačine. Neko je u potpunosti riješio statički problem sa kojim se on borio danima. Stefan se osvrnuo oko sebe, zbunjen. Nije imao pojma ko je to napisao, ali ga nije ni zanimalo. Njegov oholi um je odmah skovao plan – precrtaće te formule na čist papir i stranim investitorima predstaviti to kao svoje životno djelo, genijalni bljesak u pola noći.
Tačno u deset sati, velika staklena konferencijska sala bila je puna. Za dugim stolom sjedili su glavni njemački investitori, predvođeni gospodinom Vagnerom, strogim, sijedim inženjerom starog kova sa višedecenijskim iskustvom u gradnji mostova. Stefan je stajao ispred velikog platna, u svom najskupljem odijelu, i samouvjereno mahao laserskim pokazivačem. Pričao je o “svom” nevjerovatnom rješenju stabilnosti, kupajući se u sopstvenoj lažnoj veličini, dok su klimanjem glava prisutni direktori firme odobravali njegov nastup.
U tom trenutku, vrata sale su se tiho otvorila. Ušla je Danica, gurajući svoja mala kolica sa osvježenjem. Njen posao je bio da pred uvažene goste postavi svježu vodu i kafu. Hodala je tiho, pognute glave, trudeći se da bude potpuno nevidljiva. Međutim, dok je prinosila čašu vode stolu za kojim je stajao Stefan, njena ruka, umorna od decenija ribanja, lagano je zadrhtala. Nekoliko kapi vode prosulo se po ivici stola, tik pored Stefanovih papira.
Stefan je prekinuo prezentaciju i pocrvenio od bijesa. Njegov ego, naduvan do pucanja, nije mogao da istrpi ni najmanju smetnju. Okrenuo se prema Danici i pred stranim investitorima, bez trunke srama, počeo da urla. “Šta radiš to, nesposobna babo?! Prosipaš mi vodu po višemilionskom projektu! Zar ni čašu ne znaš da držiš kako treba?! Gubi se odmah iz sale i pokupi svoje prnje! Otpuštena si, nepismena ženo, kvariš mi najvažniji dan u karijeri!” Njegov glas je odzvanjao staklenom salom, dok je Danica, ponižena i crvena u licu, počela da sakuplja krhotine svog dostojanstva, povlačeći se prema vratima.
Ali, dok je Stefan urlao, gospodin Vagner nije gledao u njega. Stari njemački inženjer je preko naočara pažljivo proučavao originalni papir koji je Stefan prethodno podijelio. Vagnerov iskusni pogled zaustavio se na specifičnom, starinskom načinu ispisivanja diferencijalnih jednačina. Podigao je ruku i prekinuo Stefanov izliv bijesa. “Gospodine Stefane,” rekao je Vagner hladnim, odmjerenim glasom, “prije nego što otjerate ovu gospođu, molim vas, objasnite mi izvođenje ove formule u trećem redu. Kako ste došli do ove konstante prigušenja?”
Stefan se ukopao u mjestu. Boja je u sekundi isparila sa njegovog lica. Počeo je da muca, pokušavajući da spoji dvije smislene rečenice, ali iz njegovih usta su izlazile samo prazne floskule. Nije imao pojma o čemu Vagner priča, jer on tu formulu nije ni napisao, samo ju je mehanički prepisao. Znoj mu je oblio čelo. “Pa… znate… to je kompjuterska simulacija… to je prosto pretpostavka koja…” mucao je bahati direktor, dok su se svi u sali zgledali.
Vagner je tada ustao sa stolice. Uzeo je nacrt, prošao pored blijedog Stefana i prišao vratima za kojima je još uvijek stajala Danica. Stari Njemac je primijetio tragove tehničke olovke na njenim starim, žuljevitim prstima. “Gospođo,” rekao je Vagner na savršenom engleskom, “ovaj specifični rukopis i ova metoda… Vi ste studirali na starom Beogradskom univerzitetu sedamdesetih, zar ne? Ovu metodu je koristio samo profesor Milanković. Da li ste vi napisali ove jednačine sinoć?” Danica je polako podigla glavu, pogledala u nacrt i blago klimnula. Zatim je, pred šokiranim odborom, mirnim i stručnim glasom, na savršenom engleskom jeziku, do detalja objasnila cijeli statički proračun, ostavljajući sve prisutne bez daha.
Svijet u konferencijskoj sali se prevrnuo naopačke. Vagner se okrenuo prema upravi firme. “Ovaj mladić je nesposobni prevarant koji krade tuđi trud,” rekao je Njemac, pokazujući na uništenog Stefana. “Ako želite naš novac i ovaj ugovor, on ovog momenta leti iz firme. A ova gospođa… ona mora dobiti poziciju glavnog tehničkog nadzora na ovom projektu.” Bahati Stefan je tog popodneva, pognute glave, pakovao svoje skupe olovke u kartonsku kutiju, dok je “nepismena baba” koju je maloprije otpustio, prala ruke od deterdženta, zauvijek napuštajući plavu uniformu čistačice, vraćajući se tamo gdje joj je po pameti uvijek i bilo mjesto.
