Jasmina je bila žena tiha koraka i pognute glave. Svakog jutra, prije nego što bi sunce obasjalo veliku staklenu zgradu moderne fabrike namještaja na periferiji grada, ona bi već uveliko vukla teška kolica sa deterdžentima i brisala mermerne podove. Kao samohrana majka, radila je za minimalac, trpeći uvrede i prekovremeni rad samo da bi njeno dvoje djece imalo topao obrok i čiste sveske za školu.
Fabrikom je upravljao Tarik, mlad, ambiciozan i beskrajno bahat direktor. Nosio je odijela krojena po mjeri, vozio najskuplji automobil i prema radnicima se odnosio kao prema potrošnoj robi. Za njega su ljudi u radničkim mantilima bili nevidljivi, a čistačice poput Jasmine nije ni pozdravljao u hodniku.
Sredinom tog hladnog novembra, pred glavnom kapijom fabrike počeo je svakodnevno da sjedi jedan starac. Nosio je stari, poderani sivi kaput, a na glavi izblijedjelu kapu natučenu preko očiju. Sjedio bi na drvenoj klupi, skupljen od hladnoće, i mirno posmatrao radnike koji su žurili na posao. Većina ga je zaobilazila, mlađi su mu se podsmijavali, a portiri su ga tjerali misleći da je prosjak.
Samo je Jasmina zastala.
Jednog ledenog jutra, dok je vjetar brijao oko zgrade, prišla mu je tokom svoje kratke pauze. Nije imala novca da mu da, ali je iz džepa svog plavog mantila izvadila polovinu svoje užine – običnu praznu kiflu – i pružila mu plastičnu čašu sa toplim čajem iz automata.
“Uzmite, dedo. Ugrijte se malo, prehladićete se na ovom betonu,” rekla je blago, sa osmijehom koji je skrivao sav njen umor.
Starac ju je pogledao oštrim, ali toplim očima. Nije rekao mnogo, samo je tiho zahvalio i uzeo čaj. Od tog dana, to je postao njihov mali ritual. Svakog dana u pola deset, Jasmina bi istrčala pred kapiju, podijelila s njim svoju skromnu kiflu, pitala ga za zdravlje i otrčala nazad da riba podove. Nije znala ni kako se zove, ni odakle je, ali njeno srce nije moglo da gleda starog čovjeka kako gladuje.
Ali, taj ritual je ubrzo zapao za oko direktoru Tariku.
Jednog prepodneva, Tarik je izašao iz svog džipa, pričajući glasno na najnoviji telefon, kada je ugledao Jasminu kako stoji uz ogradu i daje starcu komad pite. Njegovo lice se istog trena izobličilo od bijesa. Nije mu smetalo što ona dijeli svoju hranu, smetalo mu je što “prljavi prosjak” kvari ugled njegove blistave fabrike pred stranim klijentima koji su tog dana trebali doći u posjetu.
Tarik je prišao krupnim koracima i počeo da viče, toliko glasno da su radnici na utovaru prestali da rade.
“Šta ti misliš da je ovo?! Narodna kuhinja?!” urlao je direktor, unoseći se u lice preplašenoj Jasmini. “Plaćam te da ribaš podove, a ne da hraniš lutalice i sramotiš mi firmu! Ti i ovaj tvoj smrdljivi prijatelj odmah da ste se sklonili odavde!”
“Direktore, oprostite, to je bila samo moja pauza…” pokušala je Jasmina da objasni kroz suze, drhteći od straha.
“Pauza ti je upravo postala trajna! Pakuj svoje prnje i gubi se iz moje fabrike! Otpuštena si!” zaderao se Tarik, grubo joj pokazujući rukom prema izlazu. Zatim se okrenuo prema starcu i s prezirom dodao: “A ti, ako te još jednom vidim blizu ove kapije, zvaću policiju da te strpa u zatvor!”
Jasmina je briznula u plač. Pokrila je lice rukama i potrčala prema svlačionici, znajući da njena djeca od sutra neće imati šta da jedu. Starac u poderanom kaputu nije rekao ni riječ. Samo je polako ustao sa klupe i svojim oštrim, pronicljivim očima ispratio bahatog direktora koji je pobjedonosno ušao u zgradu.
Pola sata kasnije, Tarik je sjedio u svojoj luksuznoj kancelariji na zadnjem spratu, zavaljen u kožnu fotelju, pijuckajući espreso. Strani investitori, od kojih je zavisila budućnost fabrike, trebali su stići svaki čas.
Odjednom, teška hrastova vrata njegove kancelarije su se širom otvorila. Bez kucanja, bez najave sekretarice.
Tarik je bijesno poskočio sa stolice, spreman da ponovo urla. Ali riječi su mu se zaledile u grlu.
Na vratima nije stajao niko od njegovih radnika. Stajao je onaj isti starac u poderanom kaputu. Nije više izgledao skrušeno ni slabo. Stajao je uspravno, sa nevjerovatnim autoritetom u stavu, a iza njegovih leđa stajala su dva šokirana člana Upravnog odbora fabrike.
Starac je polako skinuo onu izblijedjelu kapu, pogledao preblijedjelog Tarika pravo u oči i izgovorio rečenicu od koje su se zatresli prozori kancelarije…
Kancelarija je utihnula. Tarik je stajao za svojim masivnim stolom od mahagonija, dok su mu ruke blago drhtale. Starac u poderanom kaputu više nije izgledao kao promrzli prosjak. Njegov pogled je bio oštar, držanje ponosno, a svaki njegov korak po debelom tepihu odzvanjao je autoritetom.
Iza njega su stajala dva člana Upravnog odbora, ljudi pred kojima je Tarik inače drhtao, a koji su sada pognutih glava čekali da starac progovori.
“Zar me ne prepoznaješ, Tarike?” upitao je starac, a glas mu je bio dubok i miran, poput grmljavine u daljini. “Ili si previše zauzet vikanjem na one koji ti čiste podove po kojima gaziš?”
Tarik je preblijedio kao krpa. Noge su mu otkazale pa se srušio nazad u svoju kožnu fotelju. Prepoznao je taj glas. Prepoznao je te oči koje je do sada vidio samo na starim fotografijama u arhivi fabrike.
Pred njim je stajao Ramo Hadžić. Osnivač te iste fabrike, legendarni industrijalac i većinski vlasnik cijele korporacije, koji se godinama unazad povukao iz javnosti i prepustio upravljanje mlađima. Ramo je bio poznat po tome što je cijenio radnika više od mašine, a posljednjih mjesec dana odlučio je da se maskira i lično uvjeri kako novi direktori tretiraju njegove ljude.
“Mjesec dana,” nastavio je Ramo, prilazeći Tarikovom stolu. “Mjesec dana sjedim pred kapijom svoje sopstvene fabrike. Gledao sam kako tvoji portiri tjeraju sirotinju. Gledao sam kako ti, direktor kojeg sam ja postavio, prolaziš pored mene sa gađenjem. Nijedan od tvojih ‘uglednih’ inženjera i šefova nije mi rekao ni dobar dan.”
Ramo je zastao i duboko uzdahnuo, a u očima mu se zaiskrila neobična toplina.
“Ali jedna žena jeste. Žena kojoj ti daješ minimalac. Samohrana majka koja sama jedva preživljava, svakog dana je kidala od svojih usta da bi nahranila starca na vjetru. Dala mi je svoj čaj, svoju kiflu i najvažnije… dala mi je poštovanje koje ti, Tarike, nikada nećeš razumjeti ni sa svim tim svojim skupim odijelima.”
Tarik je pokušao da zamuca nekakvo izvinjenje, da kaže kako nije znao, kako je to sve nesporazum, ali ga je Ramo prekinuo udarcem štapa o pod.
“Ti si ovdje završio! Od ovog trenutka si otpušten. Pakuj svoje stvari i gubi se iz moje fabrike, baš onako kako si jutros otjerao onu nedužnu ženu!” zagrmio je stari Ramo.
Deset minuta kasnije, Tarik je pognute glave, noseći samo jednu kartonsku kutiju sa svojim stvarima, izašao kroz glavnu kapiju, ispraćen pogledima radnika koji nisu mogli da vjeruju šta se dešava.
U međuvremenu, stari Ramo je poslao svoje ljude da pronađu Jasminu. Kada je uplakana čistačica, uvjerena da je zovu da potpiše otkaz, ušla u veliku kancelariju, dočekao ju je nevjerovatan prizor. Starac s kojim je dijelila užinu sada je sjedio u direktorskoj fotelji.
Ramo je ustao, prišao joj i blago joj poljubio onu grubu, radničku ruku.
“Jasmina, kćeri moja,” rekao je blago. “Ono što si ti uradila za mene pred onom kapijom, vrijedi više od cijele ove zgrade. Od danas, više nikada nećeš ribati podove.”
Pravda je tog dana bila brza i apsolutna. Jasmina je, zahvaljujući svom poštenju i ljudskosti, dobila posao šefice nabavke, sa platom koja je njenoj djeci osigurala miran san i sigurnu budućnost. A stari Ramo je vratio dušu svojoj fabrici, dokazujući svima da se i ispod najskupljeg odijela može kriti sirotinja, a ispod starog kaputa – najveće bogatstvo na svijetu.
