U početku sam mislio da se ona nikada neće usuditi da ode. Njena porodična kuća je u Beogradu, petsto kilometara daleko. U Tuzli ona ne poznaje nikoga osim mene. Nema čak ni pristup svim parama u kući. Sa tom mislju sam mirno spavao, sa visokim jastukom pored moje majke.
Moja majka, Gordana, oduvijek je vidjela sebe kao žrtvu za porodicu i očekivala je da snaha bude potpuno poslušna. Razmišljao sam: „Kao sinu, tvoja je dužnost da se brineš o roditeljima. Žena samo treba malo da istrpi; šta ima loše u tome?“
Moja žena, Ana, je iz drugog grada. Sreli smo se dok smo studirali u Tuzli. Kada smo pričali o braku, moja majka je bila žestoko protiv: „Devojčina porodica živi daleko; bit će naporno stalno putovati tamo-amo.“
Ana je plakala, ali je bila odlučna: „Ne brini, bit ću dobra snaha i brinut ću se o tvojoj porodici. Možda neću moći da posjetim svoje roditelje više od jednom godišnje.“
Na kraju sam molio majku, i ona je oklijevajući pristala. Ali od tada, svaki put kada bih želio da povedem ženu i djecu u kuću njenih roditelja, ona je pronalazila izgovore da to izbjegne.
Kada se rodilo naše prvo dijete, Ana je počela da se mijenja. Razlike su se pojavile oko toga kako ga odgajati. Razmišljao sam: „Moja majka želi samo najbolje za svog unuka; šta ima loše u tome da slijedi njen savjet?“
Ali Ana je to odbila. Ponekad su se čak svađale oko stvari kao što su davanje djetetu mlijeka ili dječije hrane. Moja majka se naljuti, razbija suđe, a onda je bolesna nedjelju dana.
Nedavno, kada smo odveli bebu u majčinu kuću, situacija se pogoršala. Dijete je dobilo visoku temperaturu i napade. Moja majka je krivila Anu: „Zar ne znaš kako da zaštitiš mog unuka? Kako si mogla da dozvoliš da se tako razboli?“
Osjećao sam da je moja majka u pravu. Kritikovao sam Anu, i ona je počela otvoreno da pokazuje svoju frustraciju.
Te noći, Ana nije spavala, brinula se o detetu. Ja sam, umoran od dugog putovanja, otišao gore da spavam s roditeljima.
Sledećeg jutra, rođaci su došli u posetu. Moja majka je dala Ani novac i zamolila je da ode na pijacu da kupi namirnice da pripremi hranu za goste. Video sam da je moja žena iscrpljena, ali baš kad sam hteo nešto da kažem, moja majka je povikala: „Ako ti odeš na pijacu, ljudi će ti se smejati! I ja sam bila budna cele noći, a radiću ujutru. Ona je snaha; ona treba da bude zadužena za kuhinju!“
Ana, koja je i dalje ležala u krevetu, odgovorila je: „Bila sam budna celu noć brinući se o tvom unuku. Ovi gosti su tvoji, a ne moji. Ja sam snaha, a ne služavka.“
Moja majka i ja smo se pogledali. Osjetio sam stid pred rođacima. Razbiješnjen, odvukao sam Anu u podrum i naterao je da tamo spava. Bez dušeka, bez ćebeta. Rekao sam joj: „Ovaj put moram da budem strog, da se više ne svađaš sa svekrvom.“
Sledećeg dana, kada sam otvorio vrata podruma… Ana više nije bila tamo. Uplašio sam se i otrčao do majke da joj kažem. I ona je bila šokirana i odmah je pozvala cijelu porodicu da je traže. Komšija je rekao: „Sinoć sam je video kako plače, vuče kofer niz ulicu. Dao sam joj nešto novca da uzme taksi nazad u kuću njenih roditelja. Rekla je da su se njeni tast i svekrva ponašali prema njoj kao prema služavki i da više nije mogla da izdrži. Sprema se za razvod.“
Bio sam u šoku. Nakon dugo vremena, Ana se javila na moj poziv. Njen glas je bio hladan: „U kući sam svojih roditelja. Za nekoliko dana podnijet ću zahtjev za razvod. Naš sin ima tri godine; naravno da će ostati sa mnom. Imovina će se podijeliti na pola.“
Srce mi je lupalo. Kada sam rekao majci, ona je rekla: „Ona preti. Neće se usuditi.“ Ali znao sam da Ana više nije ista. Ovaj put, možda sam je zaista izgubio…
Tri dana nakon što sam se vratio, Ana mi je poslala smeđu kovertu. Unutra su bili papiri za razvod, ovjereni pečatom lokalnog suda. Jasno je napisala razlog: „Bila sam psihički zlostavljana od strane muža i njegove porodice. Tretirali su me kao služavku, bez poštovanja mog dostojanstva.“
Ruke su mi drhtale dok sam držao papire. Duboko u sebi, još uvijek sam se nadao da će se vratiti. Ali Ana je već donijela odluku. Moja majka, Gordana, bila je bijesna čuvši ovo: „Kako se usuđuje? Razvedena žena je sramota za svoju porodicu! Ostavi je! Puzat će nazad!“
Ali za razliku od nje, ja nisam bio ljut. Bio sam ispunjen strahom. Ako se razvedemo, izgubit ću starateljstvo nad sinom. Prema zakonu, djeca mlađa od sedam godina najčešće ostaju s majkom, a naš sin ima samo tri.
Vijest se brzo proširila među porodicom u selu. Neki su me krivili: „Dejane, bio si budala. Tvoja žena se tek porodila, a ti si je naterao da spava u podrumu. Zar to nije okrutno?“ Drugi su rekli: „Cijelo selo zna. Porodica Kovačević je poznata po lošem tretiranju snaha. Ko će htjeti da se uda u tvoju porodicu u budućnosti?“
Stegao sam glavu, previše drzak da odgovorim. Svaka riječ kritike probadala me je kao nož.
Te noći, tajno sam pozvao Anu. Javila se, i na ekranu sam vidio našeg sina kako spava u njenom krilu. Srce me je zaboljelo na prizor njegovog malog lica. Rekao sam: „Ana, barem mi dozvoli da ga vidim. Toliko mi nedostaje.“
Pogledala me je, oči su joj bile hladne: „Sada se sjećaš svog sina? Zar se ne sjećaš mene, koja sam bila bačena u podrum i tretirana kao služavka? Dejane, prekasno je. Neću se vratiti.“ Suze su mi tekle niz lice.
U danima koji su uslijedili, postao sam kao tijelo bez duše. Nisam mogao da se koncentrišem na posao. Svake noći sanjam da Ana odlazi sa našim sinom, a ja je uzalud jurim.
Počeo sam da razumijem: protekle dvije godine slušao sam samo svoju majku, forsirajući Anu da trpi i ćuti. Nisam je zaštitio, nisam stao na njenu stranu — ženu koja se odrekla svega zbog mene. Sada je cijena koju moram da platim gubitak nje i mog sina.
Jednog jutra, tetka mi je prišla i potapšala me po ramenu: „Dejane, poslušaj me. Kada žena podnese zahtjev za razvod, teško je promijeniti njeno mišljenje. Imaš samo dvije opcije: prihvati to ili klekni i moli za oprost. Ali upamti, ovo više nije lična stvar; ovo sada utiče na čast porodice Kovačević.“
Sjedio sam tiho. Pritisak od majke, rođaka i javnog mnjenja teško je opterećivao moja ramena. Ali moj najveći strah ostao je isti: da više nikada ne čujem sina kako me svako jutro zove „tata“.
Te noći, izašao sam u dvorište sam, zureći u zvjezdano nebo, srce mi je bilo teško od tjeskobe. Znao sam da ću izgubiti sve… ili sam morao da uradim nešto što nikada ranije nisam: da se suprotstavim majci i borim se da vratim ženu i sina.
