Otkako je Stjepan preminuo, njegova udovica Ana ostala je živjeti u velikoj porodičnoj kući sa svojim sinom Petrom. Petar je bio dobar čovjek, inženjer koji je radio od jutra do mraka kako bi obezbijedio luksuzan život svojoj novoj supruzi, prelijepoj, ali nevjerovatno hladnoj i proračunatoj Luciji. Zaslijepljen njenom ljepotom i svojim ambicijama, Petar nije ni slutio šta se dešava u njegovoj rođenoj kući čim bi on ujutro zalupio vratima i otišao na posao. Za njega je Lucija bila savršena žena, a istina je bila mračnija od najcrnje noći.
Čim bi Petrov auto zamakao niz ulicu, Lucija bi skidala masku ljubazne snahe. Za nju je stara, bolesna Ana bila samo teret, “seoska sramota” koja joj kvari estetiku moderne kuće. Zabranila joj je da sjedi u dnevnom boravku, prisiljavajući je da vrijeme provodi u svojoj maloj sobi. Dok je Lucija jela iz restorana i pila skupa vina s prijateljicama, Ani bi na stolu ostavljala samo hladne ostatke od prethodnog dana. Starica je šutjela, gutajući suze zajedno sa tim hladnim zalogajima, ne želeći da uništi brak svom sinu jedincu.
Tog prohladnog četvrtka, kuća je mirisala na skupe osvježivače zraka i profesionalni katering. Petar je organizovao najvažniju večeru u svojoj cijeloj karijeri. U goste mu je dolazio gospodin Kovač, generalni direktor moćne međunarodne korporacije, čovjek koji je odlučivao o Petrovom unapređenju i partnerstvu koje bi im donijelo milijune. Kuća je morala blistati. Lucija je obukla haljinu od nekoliko hiljada eura, unajmila konobare i stavila najskuplji kristal na stol.
Sat vremena prije nego što će gosti stići, Ana je tiho izašla iz svoje sobe, obučena u svoju najčišću, ali staru i izblijedjelu crnu suknju. Htjela je samo da pomogne, da obriše prašinu ili postavi salvete. Kada ju je Lucija ugledala u hodniku, lice joj se izobličilo od bijesa. Zgrabila je staricu za njenu krhku nadlakticu i grubo je povukla prema zadnjem izlazu iz kuće.
“Šta misliš da radiš, takva nikakva?!” prosiktala je Lucija, gnjevno stišćući Aninu ruku. “Gosti samo što nisu stigli! Dolazi nam elita, a ti izgledaš i mirišeš na naftalin i starost! Želiš li da nas osramotiš pred gospodinom Kovačem? Želiš li da ti sin izgubi posao zbog tebe?!” Ana je počela da se trese, suze su joj ispunile oči, moleći snahu da je samo pusti da se vrati u svoju sobu i da neće izlaziti.
Ali Lucija nije imala ni trunku milosti. Otvorila je zadnja vrata koja su vodila u staru, neokrečenu ljetnu kuhinju na dnu dvorišta – prostoriju bez grijanja, punu vlage i starih stvari. Grubo je gurnula svekrvu unutra. “Sjedit ćeš ovdje dok gosti ne odu! I da ti nije palo na pamet da kucaš ili praviš buku!” viknula je Lucija. U ruku joj je gurnula plastični tanjir sa hladnim, ljepljivim makaronima od jučer, zalupila teška vrata i okrenula ključ dva puta sa vanjske strane.
Stara Ana je ostala u potpunom mraku. Vani je počeo puhati ledeni vjetar, a u staroj šupi nije bilo ni deke ni grijalice. Sjela je na neku staru drvenu stolicu, stavila onaj plastični tanjir u krilo i počela gorko, nečujno da plače. Tresla se od zime i neopisivog poniženja. Nije plakala zbog sebe, plakala je zbog svog Petra, moleći Boga da mu večera prođe dobro i da nikada ne sazna na kakvo je dno njegova majka bačena.
U kući je, za to vrijeme, vladala savršena atmosfera. Gospodin Kovač je stigao tačno na vrijeme. Svirala je tiha klasična muzika, šampanjac se točio u kristalne čaše, a Lucija je šarmirala goste lažnim, usiljenim osmijehom. Petar je bio na vrhuncu sreće, osjećajući da je posao njegov. Kovač, ozbiljan, sjedokosi čovjek oštrog pogleda, slušao je Petrove prezentacije, blago klimajući glavom, dok su večerali najskuplje specijalitete.
A onda, usred nazdravljanja za novi, unosni ugovor, gospodin Kovač je iznenada podigao ruku i zaustavio konobara koji je točio vino. Pogledao je Petra pravo u oči. “Petre, sve je ovo divno. Ali prije nego što potpišemo išta, moram pitati… Gdje je vaša majka Ana? Nju sam prvu želio vidjeti večeras.” Lucija je iste sekunde preblijedjela, ali je brzo razvukla lažni osmijeh. “Oh, naša draga Ana je trenutno u jednim luksuznim toplicama na odmoru, znate kako je, starosti treba mir,” slagala je snaha bez treptaja. Gospodin Kovač je polako, namjerno, spustio svoju kristalnu čašu. Zvuk udarca stakla o stol odjeknuo je poput pucnja. Njegovo lice se potpuno smračilo, a rečenica koju je tada izgovorio zaledila je krv u žilama i zaustavila muziku u prostoriji…
Zvuk kristalne čaše koja je udarila o skupocjeni stol odjeknuo je blagovaonicom poput hica iz pištolja. Lažni osmijeh na Lucijinim usnama se zaledio. Petar, zbunjen i blago uplašen ovom iznenadnom promjenom atmosfere, nagnuo se naprijed. “Da, gospodine Kovaču, majka je trenutno… na oporavku. Nadam se da je sve u redu?” upitao je nesigurno, pokušavajući da spasi večeru.
Gospodin Kovač, generalni direktor koji je držao u rukama Petrov cijeli život i karijeru, polako je ustao sa svoje stolice. Njegovo lice, do tada opušteno, sada je bilo hladno i mračno kao oluja. Zatim je, pred svima, iz svog unutrašnjeg džepa na odijelu izvadio malu, izgrebanu crno-bijelu fotografiju i bacio je na sredinu stola, pravo pred zaprepaštenog Petra.
“U luksuznim toplicama, kažete?” izgovorio je Kovač glasom od kog su se zatresla stakla na prozorima. “Zanimljivo. Jer ja vrlo dobro znam da Ana nikada ne bi otišla ni u kakve toplice bez ove slike. Znate li tko je na ovoj slici, Petre? Na ovoj slici smo vaša majka Ana i ja, prije pedeset godina. Mi smo odrasli u istom sirotištu, u istom blatu. Ona je jedina osoba na cijelom svijetu koja me je zaštitila kad sam bio gladan i pretučen. Vaša majka mi je kao rođena sestra. Zato sam vam i dao ovaj posao.”
Petar je preblijedio kao kreč. Pogledao je u sliku, a onda u svog direktora, ne shvatajući o čemu on priča.
“Ali, to nije sve,” nastavio je Kovač, ne skidajući ubojiti pogled sa prestrašene Lucije. “Ja sam stigao pola sata ranije, da je iznenadim. Parkirao sam auto malo dalje niz ulicu. I vlastitim sam očima vidio kako ova vaša ‘divna’ supruga, nasilu, kao najvećeg kriminalca, gura moju sestru Anu u onu mračnu šupu na dnu dvorišta i zaključava je s vanjske strane! Dok vi ovdje jedete kavijar i pijete šampanjac za moje milijune, žena koja vas je rodila se smrzava u mraku sa hladnim makaronima!”
Petar je u sekundi skočio sa stolice. Stol se zatresao, a jedna kristalna čaša se prevrnula, prolijevajući vino po skupom stolnjaku. Pogledao je Luciju s gađenjem koje nije mogao opisati riječima. “Šta si uradila?! Gurnula si mi majku u šupu zbog ovih večera?!” urlao je Petar, ne čekajući njeno mucanje i laži. Okrenuo se i potrčao kroz kuću, ne mareći za elitne goste koji su u šoku stajali pored stola.
Istrčao je u dvorište, na onaj hladni noćni zrak. Dojurio je do starih vrata ljetne kuhinje i počeo divljački povlačiti bravu. Bila je zaključana. Bez razmišljanja, podigao je nogu i svom silinom udario u stara, trula vrata. Brava je pukla, a drvo se razletjelo u komadiće. Petar je upalio svjetlo na svom telefonu.
Kada je ušao u tu ledenu, vlažnu prostoriju, srce mu je puklo napola. Njegova stara majka Ana sjedila je na drvenoj stolici, tresući se od zime, s plastičnim tanjirom hladnih ostataka u krilu, plačući. Petar je pao na koljena u onu prašinu i zagrlio majku najčvršće u svom životu, plačući gorko, vrišteći od sramote što je bio slijep, što je dozvolio da ga lažna ljepota jedne žene odvoji od one koja mu je dala život. Gospodin Kovač je stajao na vratima, brišući suzu, dok je Lucija, u svojoj haljini od nekoliko tisuća eura, nemoćno stajala u blatu ispred šupe, shvatajući da je te noći zbog svoje okrutnosti zauvijek izgubila i brak i bogatstvo koje je toliko voljela.
