Stara, kamena kuća na kraju ulice mirisala je na lijekove, vlagu i onu tešku, mučnu tišinu koja prati bolesnike. Stari Stjepan je već mjesecima ležao u svojoj postelji, potpuno nemoćan, prikovan za krevet nakon teškog moždanog udara. Njegovo tijelo je propadalo, ali su mu oči i dalje bile bistre. Uz njega je danonoćno bio njegov mlađi sin Marko. Čovjek žuljevitih ruku, koji je radio na građevini od zore do mraka, a onda dolazio kući, prao oca, hranio ga na kašiku i noćima bdio pored njegovog uzglavlja, trudeći se da mu olakša posljednje dane.
S druge strane, Stjepanov stariji sin Ivan živio je potpuno drugačiji život. Otišao je u Zagreb, otvorio privatnu firmu, obogatio se i okružio se ljudima u skupim odijelima. Za svog bolesnog oca i siromašnog brata nije mario ni najmanje. Nije ih nazvao mjesecima, a kada bi ga Marko i dobio na telefon da mu kaže kako je ocu loše, Ivan bi samo nervozno odgovorio da je na “važnom sastanku” i prekinuo vezu. Očeva bolest za njega nije bila tuga, već isključivo smetnja.
Tog sivog, kišnog utorka, Marko je upravo završio sa presvlačenjem oca. Kuhao mu je čaj od kamilice kada se ispred njihove napukle drvene kapije začula škripa guma. Ogroman, luksuzni crni terenac zagrebačkih registracija bezobzirno se parkirao nasred uskog dvorišta, gazeći staro cvijeće koje je Stjepanova pokojna žena nekada davno posadila. Marko je prišao prozoru i osjetio kako mu se želudac steže.
Iz automobila je izašao Ivan. Nosio je odijelo koje je vrijedilo više nego Markov cijeli godišnji prihod. Nije bio sam. Iza njega su izašla još dva čovjeka – jedan proćelav, arogantan muškarac sa kožnom aktovkom, javni bilježnik, i jedan krupni, nervozni investitor koji je odmah počeo da mjeri dvorište pogledom, kao da je već njegovo. Ivan nije ni pokucao. Otvorio je ulazna vrata nogom, puštajući hladan vjetar u kuću, i pravo u cipelama ušao u sobu u kojoj je ležao bolesni Stjepan.
“Ivane… brate, pa gdje si ti? Nisi se javio od ljeta,” rekao je Marko, pokušavajući da sakrije iznenađenje, dok su Stjepanove oči zasuzile od sreće što konačno vidi starijeg sina.
Ali Ivan ga nije ni pogledao. Nije prišao ocu da ga poljubi, niti ga je pitao kako je. Njegov glas bio je hladan, oštar i poslovan. “Slušajte me vas dvojica, nemam ja vremena za drame. Ova kuća je prestara i prevelika, a ti, stari, ionako jedva dišeš,” izgovorio je Ivan bez imalo srama, gledajući u svog oca kao u komad starog namještaja. “Doveo sam kupca i bilježnika. Prodajemo ovo ruglo danas. Pare idu meni za firmu, a tebe ćemo, stari, smjestiti u onaj državni dom na periferiji, tamo će te drugi prati, meni to više ne treba na grbači.”
Marko je preblijedio. Ruke su mu se istog trena stisnule u šake. “Šta pričaš to, nesrećo jedna?!” zagrmio je mlađi brat, stajući tačno ispred očeve postelje kao živi štit. “Ovo je njegova kuća! Sagradio ju je svojim krvavim rukama! Neće on ići u nikakav dom da umre među nepoznatim ljudima, ja se brinem o njemu! Marš napolje sva trojica!”
Ivan se samo prezrivo nasmijao. Zgrabio je Marka za kragnu njegove jeftine, izblijedjele košulje i nasilno ga odgurnuo u zid sa tolikom mržnjom da je sa zida pala stara porodična slika. “Ti si niko i ništa! Ja sam stariji brat i ja ovdje odlučujem!” urlao je Ivan, dok se okrupni kupac zadovoljno smješkao, a bilježnik vadio papire. Ivan je bacio kupoprodajni ugovor starcu u krilo i silom mu gurnuo skupu hemijsku olovku u drhtavu ruku. “Potpisuj to odmah, starče! Ako ne potpišeš, izbacit ću vas obojicu na ulicu, pa ćete spavati pod mostom!”
Stjepan je počeo gorko da plače. Njegove suze padale su po onom ugovoru, dok mu je ruka nekontrolisano drhtala pod pritiskom arogantnog sina. Ali onda, usred tog plača, starčeve oči su odjednom promijenile izraz. Više u njima nije bilo straha. Ispustio je olovku na pod. Svojom zdravom, lijevom rukom grčevito je uhvatio Marka za rukav, povukao ga bliže i drhtavim prstom pokazao tačno ispod svog starog, željeznog kreveta. “Marko… izvuci je, sine… izvuci onu staru limenu kutiju od keksa,” prošaputao je Stjepan muklim glasom, gledajući pravo u svog bahatog sina Ivana.
Marko je šutke kleknuo na izlizani, drveni pod. Zavukao je svoju žuljevitu ruku duboko ispod prašnjavog, željeznog kreveta na kojem je ležao njegov otac. Pod prstima je napipao hladan metal. Polako je izvukao staru, izgrebanu i na rubovima hrđavu limenu kutiju od keksa, onu istu u kojoj je njihova pokojna majka godinama čuvala konce, igle i stare fotografije.
Vidjevši tu staru, bezvrijednu kutiju, Ivan je prasnuo u brutalan, podrugljiv smijeh koji je odzvanjao sobom. “Što je to, stari? Vadiš mamine recepte za kolače da isplatiš ovog gospodina?” rugao se bahati brat, okrećući se prema nervoznom investitoru. “Ili si mi sačuvao one stare poštanske markice iz Jugoslavije da me impresioniraš? Daj, ne gubi mi vrijeme, uzimaj olovku i potpisuj taj ugovor!”
Stjepan nije ni trepnuo na sinovljeve uvrede. Teško dišući, starac je okrenuo glavu prema proćelavom javnom bilježniku. “Otvorite je,” izustio je Stjepan tiho, ali s autoritetom koji je slomio Ivanov smijeh. “Otvorite i pročitajte naglas pred mojim starijim sinom.”
Bilježnik je nesigurno uzeo kutiju iz Markovih ruku. Kada je podigao limeni poklopac, unutra nije bilo ni starih slika, ni konaca. Na dnu kutije ležala je debela, savršeno očuvana pravna fascikla sa crvenim državnim pečatom i potpisima Vrhovnog suda. Bilježnik je izvukao papire, namjestio naočale i počeo čitati. Već nakon prve rečenice, lice mu je preblijedjelo kao kreč. Ruke su mu se počele vidno tresti, a kapljice znoja izbile su mu na čelo.
“Što piše?! Čitaj to brže, moram ići!” nestrpljivo je viknuo Ivan, lupkajući skupom cipelom o pod.
Bilježnik je progutao knedlu, polako spustio papire i pogledao Ivana u oči. “Gospodine Ivane… vi nemate apsolutno nikakvo pravo prodavati ovu kuću, niti ovo zemljište,” izgovorio je bilježnik drhtavim glasom. “Vaš otac je prije punih pet godina potpisao neopozivi ugovor o darovanju. Cijelo ovo imanje, kuća i onaj ogromni plac iza nje, isključivo su i jedino vlasništvo vašeg brata Marka.”
Ivanu je vilica doslovno pala. “To je laž! To je falsifikat! Ja sam najstariji sin, ja imam pravo na nužni dio!” počeo je urlati, hvatajući se za glavu.
“Nema nužnog dijela, Ivane,” prekinuo ga je Marko, čiji je glas sada bio miran i čvrst kao stijena. Iz kutije je izvukao još jedan snop požutjelih papira i bacio ih pred bratove noge. “Zaboravio si na ovo, zar ne? Zaboravio si na onaj dan prije petnaest godina kada si klečao pred ocem i molio ga da podigne hipoteku i da ti sav svoj novac da otvoriš tu svoju ‘uspješnu’ firmu u Zagrebu. Nikada mu nisi vratio ni jedne jedine lipe. Otac je ovdje sačuvao sve originalne mjenice s tvojim potpisom. U ovom ugovoru stoji da, ukoliko ikada pokušaš da ga izbaciš na ulicu, ja kao novi vlasnik imam pravo istog trena naplatiti cijeli tvoj dug s kamatama.”
Investitor, koji je do tada nervozno šutio, shvatio je u kakvu ga je zamku Ivan uvukao. Lice mu se izobličilo od bijesa. “Ti si jedan običan prevarant!” zaurlao je na Ivana. “Dovodiš me ovdje da kupujem tuđu zemlju i gubim svoje milijune na tvoje porodične laži?! Vidjet ćemo se mi na sudu za ovo!” Investitor se okrenuo, zalupio vratima tako snažno da je žbuka otpala sa zida i odjurio prema svom autu. Bilježnik je bez riječi pokupio svoju torbu i izjurio za njim.
Ivan je ostao stajati nasred sobe, potpuno sam. Njegova arogancija, njegov ponos i njegovo lažno bogatstvo rasprsnuli su se u sekundi poput mjehura od sapunice. Shvatio je da se nalazi u kući čovjeka kojeg je godinama ponižavao, a koji sada drži njegov cijeli život i bankrot u svojim žuljevitim rukama. Noge su mu otkazale. Čovjek u odijelu od nekoliko tisuća eura pao je na koljena na onaj stari drveni pod, tresući se od neopisivog straha i sramote.
“Marko… brate… nemoj to učiniti… uništićeš me,” počeo je jecati Ivan, gledajući u pod. Marko je samo mirno prišao vratima i otvorio ih širom. “Ocu treba mir. Izlazi iz moje kuće, Ivane, i nemoj se nikada više vratiti.” Pravda je tog kišnog utorka udarila silovito, ne ostavljajući mjesta za laži, dokazujući da se najveće bogatstvo i najteža kazna često kriju tamo gdje bahati ljudi nikada ne bi ni pogledali – u staroj, hrđavoj kutiji ispod kreveta.
